Zajednički jezik

ZAJEDNIČKI JEZIK PN. Zapravo, mi ovdje govorimo o širokoj kružnoj atletskoj stazi na kojoj sve vrijeme traje turbulentna teška kulturalna i jezička trka naših jezika-prijatelja. A, tu vam je od presudne važnosti vrijeme provedeno na terenu kao i startna pozicija, ne? I naravno, važno je da se poštuju pravila, pa neka u igri ostane najbolji. I, dopingovani prevaranti da se diskvalificiraju. Pod obavezno! A, mi imamo jednog dopingovanog prevaranta koji je sam sebe diskvalificirao. Njegova startna pozicija bila je u Beču, 1850. godine

Sviđa mi se ona velika misao da hiljade lopova koji dolaze izvana neće uspjeti otvoriti vrata ako unutra nemaju saučesnika koji će ih otvoriti. To je misao istog onog koji je rekao da se ne mogu sporazumjeti oni koji govore zajedničkim (istim) jezikom, već da se sporazumjeti mogu samo oni koji dijele ista osjećanja. I to nas već dovodi do spomena jedne priče o prijateljstvu.

Ne znam da li je ljepši osjećaj steći novog prijatelja ili nakon duže vremena sresti, pronaći ili vratiti izgubljenog, ili starog. Ljudi su definitivno neprijatelji onoga što ne poznaju, zato prijatelje upoznaju i zato se na muci junaci poznaju. Bolno je upoznati se s onim što nam ne prija, a ugodno s onim što nam prija. Ali, veoma je važno ovo poznanstvo jer je i jedno i drugo, naprosto, naše. A, najgori su prijatelji prevaranti, kratkotrajni i lažni prijatelji.

Pa, prijatelju moj, šta misliš o prijateljstvu iz interesa? Ja mislim da su sva prijateljstva iz interesa, jer po čemu bi nam prijalo ono što nam nije interesantno? Bitno je samo znati po čemu je i zbog čega je interesantno to što je interesantno. Stoga nam je i najdraži prijatelj onaj koji ne prestaje da nas oduševljava. Duša našeg roda, ili naša srodna duša. Po onoj filozofskoj – riznica duše naroda. A to je naš jezik.

Zapravo, mi ovdje govorimo o širokoj kružnoj atletskoj stazi na kojoj sve vrijeme traje turbulentna teška kulturalna i jezička trka naših jezika-prijatelja. A, tu vam je od presudne važnosti vrijeme provedeno na terenu kao i startna pozicija, ne? I naravno, važno je da se poštuju pravila, pa neka u igri ostane najbolji. I, dopingovani prevaranti da se diskvalificiraju. Pod obavezno! A, mi već imamo jednog dopingovanog prevaranta koji je sam sebe diskvalificirao. Njegova startna pozicija bila je u Beču, 1850. On je tako samo trčao oko Bosne, zagrijavao se, da bi na naš teren došao i ušao u igru negdje tek 1907. godine, u vrijeme kad je mnogo naše publike već napustilo igralište i u vrijeme kada smo mi već uveliko i još uvijek trčali svoje pobjedničke počasne krugove.

Dakle, trčali smo van konkurencije, ili, bolje rečeno, opušteno šetali, zadovoljni i sretni što smo pobjedonosno već prošli kroz sve te naše višestoljetne duge staze. I bili smo zadovoljni i onda kada su naši krugovi bivali sve duži i duži, a kako i ne bismo bili, tako da se činilo kao da tim krugovima baš i nema kraja. Da, nema im kraja, kao što i nema. Ni početka. Zato smo konstantno bili u igri i konstantno postojano prolazili taj svoj višestoljetni jezički maraton da bi nam se tako vrijeme već odavno pretvorilo u beskonačnost, pa nam se činilo kao da je za nas vrijeme ustvari već stalo. A onda su naši neprijatelji počeli trčati, a nas proglasili zaostalima, a zatim za njih nismo ni postojali. I to je posebno godilo stranoj publici i stranim je sudijama sve to nadasve postalo zanimljivo.

Napominjemo da su se sudije konstantno mijenjale, a dolazila je i nova publika. Ali mi smo idalje stamenito postojali, samo za javnost tada već ipak van konkurencije. Bez obzira na to što smo unaprijed bili pobjednici. Te nove sudije mislile su da je pobjednik naš dopingovani prijatelj koji dakako jeste najkraće vrijeme proveo u igri. A, budi Bog s nama, on je već odavno mrtav. Samoubistvo. Rasprsnuo se od predoziranja. Jer, pobjednik je ovdje upravo onaj koji je najduže tu, a ne onaj koji je najkraće vrijeme proveo na terenu. Nego, da vas pitam nešto (kad smo već kod ubijanja).

Je li vam poznat osjećaj čovjeka kojem su pokušali ubiti najboljeg prijatelja i toliko ga unakazili da su mu priredili najteži kvantitativni poremećaj svijesti? Velika je to nesreća. Velika je tuga izgubiti prijatelja. Ali, i velika je sreća sresti svog prijatelja i zaista su sretni oni koji se sreću. Velika je snaga čuvati nadu u samu mogućnost da vam se prijatelj ipak probudi iz duge i teške kome. Neko sada hoće vas da drogira, i da vas usmrti. Da biste bili kao oni. Ovaj put smrtni prijatelji. A sve iz neznanja, ili navike. A kad bi nas naši neprijatelji upoznali, postali bi nam prijatelji. Ali, samosvojnost i tradiciju neko ne želi da imate. Neko kome je stalo do izvještačene jednoobraznosti, a to nije ništa drugo nego netolerancija i fašizam, neko, dakle, s vama ponovo hoće da se igra.

PROČITAJTE I...

Jedna poslovica kaže da se pravi kaligraf može prepoznati među drugim ljudima i po svom vanjskom izgledu, svojoj čehri, jer godine duhovnog usavršavanja nužno ostavljaju trag na čovjekovom licu. Mladi Abdulhak Hadžimejlić, rođen 1995. godine u Fojnici, kao da potvrđuje istinitost ove poslovice. Jedan je od najperspektivnijih mladih kaligrafa, i to ne samo u bosanskohercegovačkim okvirima. Kaligrafijom se počeo baviti usput, prvu levhu uradio je tesarskom olovkom, a danas uči od najvećih svjetskih majstora, pobjeđuje na takmičenjima i svoje radove izlaže na velikim izložbama

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • putopisac.com 05.04.2017.

    putopisac.com

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!