Zaim Imamović, komandant: Za njega je rat bio partija šaha

Devetog maja 1992. godine u mjestu koje se danas zove Zaimov Do formirana je proslavljena Prva drinska brigada s pet bataljona, na čijem je čelu bio legendarni komandant Zaim Imamović. Reporteri Stava bili su na obilježavanju obljetnice osnivanja brigade i razgovarali s nekim od Imamovićevih najbližih saboraca

Foto: Velija HASANBEGOVIĆ

Na koji kilometar ceste između Goražda i Ustikoline, cesta se odvaja lijevo. Tabla pokazuje naziv. Poratak. Uski put prašnjavo vijuga kroz selo među nasadima malina, brižno uzoranim njivama i podrezanim voćnjacima. Gore je, koji kilometar uzbrdo, Zaimov Do, sveto mjesto historije Podrinja i Bosne i Hercegovine, poljana ušuškana među borovom šumom. Devetog maja 1992. godine osnovana je tu Prva drinska udarna brigada. Postrojio ju je Zaim Imamović, komandant, vojskovođa čije će ime, uz ona Izeta Nanića, Safeta Zajke, Safeta Isovića…, ostati upisano u historiji ove zemlje kao jedno od najvećih.

Teško je opisati, mogu oni koji su ga poznavali i koji su s njim proveli dane na ratištu, zašto je Zaim Imamović bio tako velik i važan. Mogu pričati o njemu satima, kroz suze, što od smijeha, što od tuge za njim, koja nije nimalo manja iako su od Zaimove pogibije prošle 22 godine. “Za njega je rat bio šahovska partija, nadmudrivao se i uglavnom pobjeđivao. Nisam, nažalost, poznavao Nanića, Zajku i ostale komandante, ali za mene je Zaim Imamović naš najveći vojskovođa. Njega je i srpska strana cijenila, visoko mišljenje i danas imaju o njemu”, kazat će Nedim Alagić Peda, ratni komandant Rogatičke brigade. “Hrabrost je ono čega se sjetim kada o Zaimu razmišljam”, reći će nam Imamovićev ratni bezbjednjak Himzo Selimović. “Krenuli smo jednom kolima ka našem štabu. Svi smo, naravno, mislili da ćemo okolnim putem. No, on nas je provezao tik pored srpskog rova. Nisu vjerovali da smo tuda ‘proletjeli’. Vidjeli su ko je u autu, ali nisu stigli ni zapucati po nama. Zaim se samo nasmijao kada smo stigli.”

ZAIM ZNAČI “VOĐA”

Historijske činjenice govore: Zaim Imamović organizirao je odbranu Goražda u rejonu Preljuće, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osanice do Stoca i Orahovica postat će najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju neprijatelji nikada nisu pomjerili. “Bio je čovjek blage naravi, britka uma. Mlad oficir, ali vješto je koristio svoje znanje, sjajan motivator, veoma lucidan u procjenama”, sjeća se Mirsad Ćatić Čuperak. “Stalno u bliskom kontaktu s ljudima. On to nije htio, ali je svojim djelovanjem od sebe stvorio idola. Mi smo ratovali drugačije, nismo bili ustrojeni po standardima, ako ima motiva, išli smo. A komandant Zaim išao je prvi, nije gurao vojsku. Zato su njegove ideje bile ostvarive. Ne znači da su bile genijalne, ali su ih ljudi ostvarivali jer su vjerovali Zaimu. On je bio čovjek kome se moglo vjerovati.”

Onako kako danas o Imamoviću pričaju njegovi saborci, tako su i zapisivali, da se ne zaboravi. Najbolje je prenijeti njihove riječi. A oni pišu da je Imamović napustio kasarnu JNA u Lukavici kod Sarajeva i s grupom dobrovoljaca i pukovnikom Zaimom Bešovićem, preko Igmana i Grepka, odlazi u rodni kraj. Nije ni slutio da će Igman, Bjelašnica, Treskavica i Rogoj postati njegova sudbina, na kojima će skončati svoj životni i ratni put. Saborci pišu dalje, pa kažu da je Imamović u Ustikolinu stigao polovicom aprila, u trenucima kad su srpske snage zauzele Foču, s namjerom da spriječi njihovo napredovanje dolinom Drine. Odsudnu je odbranu Goražda Imamović organizirao u rejonu Preljuće, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osmice do Stoca i Orahovica postat će najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju srpska vojska nikada nije pomjerila.

“Nije pravio filozofiju od sebe. Spontano je pravio vođu od sebe, bio je rođeni lider, ljudi su ga voljeli i pratili ga. Takvo mu je bilo i ime, Zaim znači vođa pa se i sudbina poigrala. On je prvo bio čovjek, pa sve ostalo. Čist, otvoren. Nikada ga nisam vidio ljutog, uvijek miran, staložen, nasmijan”, sjeća se Ćatić. Kada je devetog maja 1992. godine formirana Prva drinska brigada, na njenom je čelu bio Zaim Imamović. Ime mu znači vođa, bio je, pišu njegovi saborci, vojskovođa posebnog kova, nevjerovatnog smisla za motivaciju saboraca. Neustrašiv, nasmijan, uvijek ispred svojih vojnika. Borac koji nije čekao nego upadao u dubinu i tako uništavao neprijatelja. Bio je šest puta ranjen.

“Prvi naš susret bio je na Grepku 1992. godine, izišao je nabaviti oružje za deblokadu Goražda. Sjedili smo pred bajtom Ferida Buljubašića, komandanta na Grepku. Rekao mi je da na tim prostorima ima puno naroda iz Rogatice, zbog toga sam ga poslušao i s rahmetli Hasom Turčalom prešao sam na ove prostore i formirao Rogatički bataljon, koji je bio u sastavu Drinske brigade”, priča Nedim Alagić. “Poslije toga, od tri bataljona napravljena je Prva rogatička brigada. Sa Zaimom sam bio u puno akcija, kako na ovim prostorima, tako i dalje u okviru 14. divizije, koja je imala zadatak deblokadu Goražda. Zajedno smo provodili puno vremena, pričali o akcijama za oslobođenje Goražda, što je bila naša najveća želja. Njemu bi to vjerovatno i uspjelo, dobar je dio teritorije zauzet, ali ga je zaustavila smrt.”

ŠEST RANJAVANJA

Početkom 1995. godine s komandantom IBOG-a Feridom Buljubašićem Imamović izlazi iz opkoljenog Goražda na slobodne teritorije, kako bi pomogao da se obruč probije izvana. Preuzima komandu u 14. diviziji Prvog korpusa u Tarčinu, postaje gospodar Treskavice, osvaja Malu Ćabu, Pašinu planinu, Vratlo, Krajačice, Klanac, Hum, Lupoč… “Zaim Imamović je poginuo kao komandant divizije na prvoj borbenoj liniji. To je najviša komandna dužnost na kojoj je u Armiji BiH neko tokom rata izgubio život”, kaže Ferid Buljubašić.

“Kada se sjećamo Zaima, često se prisjetim kako je bio veoma mlad. Kada je ovdje došao, imao je samo 31 godinu. Poginuo je u 34. godini. Vodila ga je hrabrost, veliko srce, patriotizam. Borcima i saborcima obraćao se s ‘prijatelju’, ‘čuješ, prijatelju’, ‘idi, prijatelju'… Sve svoje borce smatrao je svojim prijateljima, iskrenim Bosancima. Često smo razgovarali o tome, nažalost, vrijeme je to pokazalo, da je Podrinje početak i kraj svega za BiH. Onoliko koliko imamo Podrinja, toliko imamo Bosne. Nažalost, mislim da naša politika svih ovih godina to ne uviđa. Zaim je to znao i zato je i počeo ovdje, na ovim drinskim prostorima. Nažalost, i poginuo je ovdje, na obroncima Rogoja, na svom putu ka Drini.”

Zaim Imamović poginuo je 9. oktobra 1995. godine, u borbi na Rogojskoj gredi, na prvoj liniji, svega nekoliko dana pred kraj rata. Nekoliko dana ranije, njegovi su borci pobjeđivali na Treskavici, spuštali se visovima ka Trnovu. Dan-dva pred pogibiju, Zaim je šesti put bio ranjen. Traženo je od njega da ostane, da se oporavi. Nije htio. Uzeo je u ruke svoju motorolu, oružje ionako nije nikada nosio sa sobom i krenuo među svoje borce.  “Zaimovo tijelo stavio sam u vreću, ne znajući da je to on. General Nedžad Ajnadžić ga je kritikovao jer smo dva-tri dana ranije s 300 boraca ušli u dubinu prema Zvijezdi i tamo ostali u okruženju. Noć prije pogibije kritikovali su ga, tražili od njega da ne ide na liniju s vojskom. Nije poslušao”, sjeća se Nedim Alagić Peda.

“Sutradan sam bio ranjen. Zaima su zvali na motorolu, nije se javljao. Javili su nam da ima ranjenih vojnika, da helikopter leti prema nama. Ušli smo u helikopter i, pošto sam bio ranjen u lijevu ruku, desnom sam pomagao unositi ranjenike. Vidio sam jedno tijelo u vreći. Kako se helikopter punio, ostao sam na repu. Vreća mi se našla na krilu. Momak iz Fočanske brigade mi je dao neku ceduljicu na kojoj je pisalo ‘Imamović Zaim’, pogrešno godište i dijagnoza doktora na latinskom jeziku. Pisalo je i ‘Lične stvari su na mejtu’. Otvorio sam vreću. Vidio sam Zaimovo lice. I dalje se više ničega ne sjećam.”

 

Ernest Imamović, sin heroja

Kada vidim djecu u Goraždu, znam da moj otac nije uzalud poginuo

Prva sjećanja na oca bila su naš život u Sloveniji. Otac je poslije završetka školovanja na Vojnoj akademiji dobio komandno mjesto u Vipavi. Ja sam rođen u Novoj Gorici i tu sam proveo najsretniji dio svog djetinjstva. Bio je to period kada smo bili na okupu i živjeli kao prava porodica. Nakon 1991. godine, prešli smo u Sarajevo. Ono što je meni upečatljivo, što mi je ostalo u pamćenju, jeste njegov dolazak u Berlin 1995. godine. Rat se već bližio kraju, mama, brat i ja smo tražili od njega da ostane s nama. Zašto ovo govorim? Nakon što je toliko puta bio ranjen, htjeli smo da se ne vraća. Otac je i dalje bio jak, ali su te rane utjecale na njega i psihički i fizički. Samo nas je pogledao i nasmijao se. Zašto to pričam? Zato što danas naš narod uglavnom kalkulira, “nemoj mene”, “zašto baš ja”, “izgubit ću posao”, “izgubit ću plaću”…

Otac je tada sa svojim saborcima stavio državu i Goražde ispred porodice. Mene danas veoma čini sretnim to što, kada odem u Goražde, stanem na trg i pogledam generacije rođene nakon rata, vidim da je moj otac dao život za nešto lijepo, prekrasno. Zahvaljujući njemu i svim njegovim saborcima, Goražde je ostalo jedini slobodan grad na Drini. To je njihov uspjeh, dokaz da se sve može kada ljudi hoće da urade nešto iskreno i od srca. Zato i želim reći mladima da se ne boje, da imaju hrabrosti. Otac i ja sreli smo se dva puta tokom rata. Ali znam sve o njegovom putu jer mi o tome svakodnevno pričaju njegovi saborci i ponosan sam itekako na njega.

Odrastao sam bez njega, ali je on uvijek bio tu. Kad god mi je teško, sjetim se njega, svih njegovih saboraca, filma koji je Safet Garčević Srce uradio o mom ocu, i zato i ne posustajem. Zato i znam da ne postoji ništa što se ne može uraditi. Kako sam saznao da je poginuo? Rahmetli Đuliman trebao je javiti mojoj majci da je otac poginuo, ali nije mogao. Onda je amidža nazvao iz Češke i javio majci. Imao sam deset godina. Kada sam čuo, otišao sam u kupatilo i sjedio sam tamo sam satima. Htio sam biti hrabar, ne pokazati ništa mami. Ta emocija uvijek proradi kada dođem ovdje, nemoguće je to sakriti. Ali tu su tatini i moji prijatelji, njihova djeca su tu. Imamo puno razloga da se radujemo budućnosti.

Zaim, kako ga je Velija vidio

Jedna od najpoznatijih fotografija nastalih tokom agresije na BiH jeste ona Zaima Imamovića i njegovog bliskog saradnika Zaima Bešovića tokom planiranja oslobodilačkih akcija na Bjelašnici u ljeto 1995. godine. Nastala je spontano. Nijedan od njih nije znao da ih se fotografira. Autor je fotografije Velija Hasanbegović, danas urednik fotografije u našem magazinu, koji je tada imao 19 godina i bio vojnik Zaima Imamovića u 14. diviziji Armije BiH.

PROČITAJTE I...

Kada smo razgovarali o tome kakav bi motiv trebao biti na nagradi došli smo do rješenja da to bude motiv s naslovnice prvog broja časopisa Stav, gdje je otvoreni dlan u prvom planu. Sama simbolika te otvorene šake izuzetno je jaka i snažna. Mislim da je to bio i logičan izbor jer ova književna nagrada zaslužuje da startuje moćno i u vrhunskom izdanju i treba biti bitna kao i sam 25. novembar

Džamije spajaju ljepota, ista krv, isti cilj, plemenita namjera, ali i nevolja. Nalaze se u zoni slijeganja tla zbog eksploatacije slanice, što je dovodilo u pitanje njihovu budućnost. Sol je gradila i istovremeno rušila i razjedala Tuzlu. Ne da se vazda sastaviti dva hajra kao što su ove dvije Božije kuće i kao što su njihovi graditelji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!