Zaboravljeni vakuf Mehmed-paše Sokolovića

Mehmed-paša sagradio je u Istanbulu dvije džamije, a u okolini još jednu, u mjestu Luleburgaz. Još su samo dvije osobe u Istanbulu, barem kada je u pitanju monumentalna gradnja, imale “dvojne” džamije: princeza Mihrimah, kćerka sultana Sulejmana (džamije na Edirne kapiji i Uskudaru), i još jedan Bošnjak, Ali-paša, veliki vezir iz vremena sultana Bajezida II (džamija pored Kapali čaršije i na Fatihu)

 

Većina historičara smatra da je Mehmed-paša Sokolović bio najznačajniji veliki vezir Osmanskog carstva. To se obično objašnjava njegovim veoma uspješnim djelovanjem u periodu zlatnog doba Osmanlija i zbog toga što je praktično bio drugi čovjek carstva u vrijeme čak trojice sultana: Sulejmana I, Selima II i Murata III. Međutim, manje je poznato da je Mehmed-paša bio i jedan od najvećih pokrovitelja umjetnosti i arhitekture. Što se tiče njegovih vakufa i velikih projekata u Bosni, oni su više-manje poznati, pogotovo oni u Višegradu, mada se malo toga sačuvalo, a tri su mosta svakako najpoznatija: Most u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju i Kozija ćuprija kraj Sarajeva.

Interesantno da je od svih velikih vezira Bošnjaka upravo on najviše ulagao u Bosnu, a što je tema koja još nije dovoljno istražena. Njegova zaostavština ogromna je i u samoj Turskoj, pogotovo u Istanbulu i njegovoj okolini. U tom kontekstu, posebno treba potcrtati Mehmed‑pašinu saradnju s Mimarom Sinanom (umro 1587/88), koji je bio najznačajniji osmanski arhitekta u historiji, autor projekata poput džamije Sulejmanije ili džamije Selima II u Edirnama, koji je projektirao gotovo sve Mehmed-pašine vakufe, a među kojima se najviše ističu džamije.

Ta saradnja svakako nije bila slučajna i, osim što se u hijerarhijskom smislu podrazumijevala, ova dva čovjeka bila su i veliki prijatelji s obzirom na to da su zajedno “drugovali” i učestvovali u brojnim vojnim kampanjama (ne smijemo zaboraviti da je Mimar Sinan svoju karijeru započeo kao vojni inženjer).

“PORODIČNI MESDŽID” I KULIJA U LULEBURGAZU

Mehmed-paša Sokolović sagradio je u Istanbulu dvije džamije, a u okolini još jednu, u mjestu Luleburgaz. Još su samo dvije osobe u Istanbulu, barem kada je u pitanju monumentalna gradnja, imale “dvojne” džamije: princeza Mihrimah, kćerka sultana Sulejmana (džamije na Edirne kapiji i Uskudaru), i još jedan Bošnjak, Ali-paša, veliki vezir iz vremena sultana Bajezida II (džamija pored Kapali čaršije i na Fatihu).

Najpoznatija Mehmed-pašina džamija nalazi se na Kadirgi (1571), malom, ali veoma živopisnom istanbulskom kvartu (ova džamija ima i naziv Sokollu-Ismihan sultan džamija, i građena je kao porodični mesdžid). U stručnoj literaturi o njoj imamo obilje podataka i mnogi je smatraju njegovom glavnom džamijom, i to iz barem četiriju razloga: 1. Mimar Sinan navodno je ovu džamiju (u konkurenciji manjih objekata) smatrao svojim najboljim ostvarenjem, što je mišljenje i većine stručnjaka, pogotovo kada je riječ o džamijama s heksagonalnom osnovom; 2. Izgrađena je u blizini današnjeg Sultan Ahmedovog trga (nekadašnjeg bizantijskog hipodroma), koji je u 16. stoljeću bio rezidencijalni dio grada. Vjerovatno se na mjestu ili blizini placa Plave džamije nalazila i Mehmed-pašina kuća, koja je poslije srušena, a od svih tih objekata do danas preživjela je samo Ibrahim-pašina palača; 3. U unutrašnjosti se na najmanje dva mjesta nalaze ugravirani sitni dijelovi kamena Hadžerul‑esveda, što je ovoj džamiji dodatno povećalo slavu; 4. Mihrapski zid džamije u potpunosti je obložen oslikanim izničkim pločicama (fajansane glazirane pločice islikane različitim floralnim motivima, izrađivane u gradu Izniku), a po mišljenju mnogih stručnjaka, to je jedan od najljepših primjera osmanske dekorativne umjetnosti. Treba dodati da se u sklopu džamijskog dvorišta nalazi i danas aktivna Mehmed-pašina medresa.

Sve su ovo razlozi zašto je ova džamija uvijek posebno isticana. Ipak, u široj se javnosti najmanje zna za Mehmed-pašinu džamiju u Luleburgazu (1559), malom gradu u blizini Istanbula u evropskom dijelu Turske. U suštini, riječ je o velikom kompleksu koji je imao medresu, karavan-saraj, arastu – trgovačku ulicu, hamam i mekteb, a od čega se trgovački dio i karavan-saraj nisu sačuvali. Osmanlijama je Luleburgaz bio važan jer je bio urbana poveznica između Istanbula i Edirna. Mehmed-paša je tu ciljano gradio, a što se nadovezivalo na njegove projekte u Edirnama. Kulija u Luleburgazu interesantna je i po tome što medresa okružuje džamijsko dvorište, odnosno harem, a što je netipično rješenje u osmanskoj arhitekturi. Ovo će na isti način biti ponovljeno i kod Mehmed-pašine džamije na Kadirgi, što svakako nije slučajno.

AZAPKAPI DŽAMIJA

Izgleda da je sudbina bošnjačkih džamija u Istanbulu da se po svojim arhitektonskim ili dekorativnim karakteristikama razlikuju od svih drugih, pa su tako Ali-pašina džamija na Fatihu i Piyal-pašina na Kasımpaşi jedine građene s višekupolnim sistemom. Sinan-pašina džamija na Beşiktaşu jedina se referira na Uč Šerefli džamiju u Edirnama, a Rustem-pašina na Eminonu i već spomenuta Mehmed-pašina imaju najčuveniju keramičku dekoraciju. U svemu tome ih, po svojoj originalnosti i neobičnosti, prati Azapkapi džamija (1577/78), druga velika džamija Mehmed-paše u Istanbulu. Ona se ne spominje u literaturi tako često kao ona na Kadirgi i relativno je nepoznata široj javnosti.

Međutim, u kontekstu sveukupnog Mimar Sinanovog opusa, ova džamija značajna je jer predstavlja primjer objekta s kompleksnim i veoma razvedenim prostornim planom. Niti u jednoj drugoj njegovoj džamiji nije uočen ovakav pristup, mada neki autori pokušavaju naći posredne poveznice sa Selmijom u Edirnama. Azapkapi džamija ima centralnu kupolu s čak sedam, što većih, što manjih, nadovezujućih polukupola i četiri ugaone kupole. Prostor mihraba je isturen / izdvojen iz osnovnog plana i pokriven polukupolom. Enterijer izgleda bogato i vizualno raznoliko, a zbog velikog broja prozora, unutrašnjost je veoma osvijetljena.

Azapkapi džamija nalazi se na Galati, na samoj obali Zlatnog roga, i prilično je usamljena s obzirom na to da u okolini nema većih osmanskih džamija. Sam naziv Azapkapi sugerira ime jedne od kapija na nekadašnjim zidinama Galate, što opet ima veze s osmanskim vojnicima koji su služili u mornarici (azapi). U blizini džamije nekada se nalazila i njihova kasarna. U vrijeme njene gradnje ovaj kraj izgledao je potpuno drugačije u odnosu na danas. Galata je nekada bila okružena velikim odbrambenim zidinama, što se jasno može vidjeti na starim minijaturama. Posljednji ostaci tih zidina uklonjeni su u 19. stoljeću. Isto tako, džamija je vjerovatno nekada bila još bliža moru, prije nego su izgrađene današnje saobraćajnice.

Upravo je ta blizina moru dobrim dijelom uvjetovala i njen izgled. To se posebno uočava kod trijema, koji je u potpunosti zatvoren i pokriven, a molitveni prostor znatno izdignut iznad nivoa tla, dok je munara izdvojena iz cjeline objekta i nalazi se s lijeve strane. Sve je ovo urađeno da bi se džamija zaštitila od vlage i morske soli, ali i praktičnih razloga, uslijed velikog morskog prometa na tom mjestu.

Džamija je stradala u požaru 1807. godine, poslije čega je obnovljena. Naredna obnova započeta je pred početak Prvog svjetskog rata, ali je, u početku zbog ratnih okolnosti, prolongirana sve do 1937. godine. Za molitvu je konačno bila otvorena tek 1941. godine. Nedavno je završena još jedna njena obnova.

PROČITAJTE I...

Uslijedio je tretman koji se ni najgorem dušmaninu ne bi poželio. Tada sam dobro upamtio da graške znoja na čelu nisu nikakva isprazna i izmišljena fraza nego surova realnost s kojom sam se lično suočio. Držali su me babo, amidža i amidžići, a ona je uporno teglila i zavrtala slomljenu nogu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!