Zaboravljeni Hrvati Prijedora

Skorašnjim vapajem banjalučkog biskupa Franje Komarice i vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića aktualizirana je priča o diskriminaciji nad Hrvatima u manjem bh. entitetu, Hrvatima koji s tih prostora nestaju. Nevjerovatno je odsustvo svijesti i spomena na žrtvu koju su Hrvati s ovu stranu entitetske granice platili zbog svog imena i porijekla, posebno Hrvati Prijedora, o kojima se i ne govori. Danas su svedeni tek na pripadnike konfesionalne skupine okupljene u pet župa katoličke crkve, Ravskoj, Ljubiji, Prijedoru, Staroj Rijeci i Šurkovcu. Hrvate Prijedora u Skupštini grada ne predstavlja niti jedan njihov sunarodnjak

 

Prijedor je 1992. godine imao 112.543 stanovnika, čime je, barem brojčano, bio šesta općina po veličini u Bosni i Hercegovini. Odmah iza Mostara. Bilo je 6.316 Hrvata u Prijedoru, odnosno oko šest procenata stanovnika koji su živjeli uglavnom na jugozapadnom dijelu općine i u užoj gradskoj zoni. Rezultati popisa iz 1991. godine pokazuju kako se broj Hrvata u Prijedoru od Drugog svjetskog rata kontinuirano smanjivao. Hrvati su živjeli uglavnom u ruralnom dijelu grada Prijedora te relativno blizu rudarskog gradića Ljubije, nekadašnje općine uokvirene u teritoriju Prijedora šezdesetih godina minulog stoljeća.

PAVAROTTI U LJUBIJI

Tih je godina život u Ljubiji i selima oko nje bio znak prestiža. Danas se počesto kao značajan motiv iz tog vremena istakne gostovanje mladog, budućeg svjetski poznatog tenora Luciana Pavarottija u ljubijskom Domu kulture. Raspadom bivše države probudile su se uspomene na neka davno prohujala vremena s kojima nove generacije proletarijata, radničke klase odrasle s idejom bratstva i jedinstva, nisu imale nikakve veze. Uspomene koje će krvlju platiti nametanjem novog jednoumlja. Ovo se posebno odnosilo na teret prošlosti koji su, nakon Drugog svjetskog rata, nepravedno nosila bosansko-krajiška muslimansko-hrvatska naselja, posebno u okolini Prijedora.

Nakon propasti pokušaja uspostave demokratije u Prijedoru, proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, te njenog međunarodnog priznanja, Prijedor će, nažalost, postati sinonim stradanja nevinih građana, Bošnjaka i Hrvata. Posebno svirep zločin nad Hrvatima počinjen je nad mještanima sela Briševo, koje je, ustvari, po broju nedužnih ubijenih mještana civila mjesto s najviše hrvatskih žrtava u Bosni i Hercegovini. U Briševu su 25. jula 1992. godine pobijene kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač i Barišić. Među 68 identificiranih žrtava, najmlađi je bio četrnaestogodišnji Ervin Matanović, a najstariji osamdesetjednogodišnji Stipe Dimač. Za zločine počinjene u Briševu do danas niko nije osuđen.

Ostatak hrvatskog stanovništva s područja općine Prijedor protjeran je. Oni koji su ostali u svojim domovima do kraja rata preživjeli su pakao. Najveći broj Hrvata prošao je golgotu mučilišta prijedorskih logora Omarske, Keraterma i Trnopolja. Oni koji su ostali bili su prinudno odvođeni na radne obaveze. Istrage Tužilaštva BiH govore i o postojanju svojevrsnih robovlasničkih odnosa. Nisu rijetki ni oni koji su se, iz njima poznatih razloga, priključili redovima Vojske RS. S druge strane, jedan od čelnika Patriotske lige BiH i tzv.“Kurevske čete”, koja će pružiti jedini konkretan herojski pokušaj otpora onome što će uslijediti nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru od strane prijedorskog SDS-a, bio je Slavko Ećimović, Hrvat i katolik.

Iz svjedočenja preživjelih logoraša saznalo se toliko toga o svireposti koju su prema njemu pokazali isljednici logora Omarska. Istražne radnje i svjedočanstva o smrti velečasnog Tomislava Matanovića, župnika gradske župe sv. Josip, te golgote koju je prije svirepog ubojstva prošao velečasni Ivan Grgić, župnik župe Ravska, priče su za sebe. Sasvim je realno za očekivati da će ih prije ili kasnije Sveta Stolica proglasiti blaženim. U Prijedoru je, prema do sada prikupljenim podacima udruženja žrtava, ubijeno 160 građana hrvatske nacionalnosti.

HRVATE NIKO NE PREDSTAVLJA

Skorašnjim vapajem banjalučkog biskupa Franje Komarice i vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića aktualizirana je priča o diskriminaciji nad Hrvatima u manjem bh. entitetu, Hrvatima koji s tih prostora nestaju. Nevjerovatno je odsustvo svijesti i spomena na žrtvu koju su Hrvati s ovu stranu entitetske granice platili zbog svog imena i porijekla, posebno Hrvati Prijedora, o kojima se i ne govori.

Politika susjedne Hrvatske pokazala je za njih malo zanimanja. Put do lijepe crkvice u nekada pitomom selu Briševo prokrči se radi što lakšeg dolaska preživjelih mještana i visokih zvaničnika svakog 25. jula. Tako i prilikom posjete bivšeg predsjednika Ive Josipovića. A onda se sve prepusti prirodi do sljedeće komemoracije. Danas su Hrvati Prijedora svedeni tek na pripadnike konfesionalne skupine okupljene u pet župa katoličke crkve, Ravskoj, Ljubiji, Prijedoru, Staroj Rijeci i Šurkovcu. Svega nekoliko stotina Hrvata Prijedora u Skupštini grada ne predstavlja niti jedan njihov sunarodnjak.

Ivan Begić rođen je 1997. godine u Prijedoru. Kratko će, kao devetogodišnjak i uz dopuštenje roditelja, živjeti u Belgiji, iz koje se brzo vratio. Osnovnu školu završio je u Ravskoj i Ljubiji, Srednju tehničku školu u Prijedoru 2016. godine. Upisao je Arhitektonsko-građevinsko-geodetski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, na odsjeku za građevinarstvo. Bavio se humanitarnim radom, novinarstvom i fotografijom. Za Stav kaže kako ga je nepravedno društvo natjeralo da se za politiku počne interesirati već kao petnaestogodišnjak, čitajući dnevnu štampu i prateći medijske izvještaje u zemlji i inostranstvu.

“Zamislite život bez struje u drugoj deceniji 21. stoljeća, bez puta, bez prodavnice, bez telefonske mreže… Nije to samo karakteristično za hrvatska naselja, nažalost. Tako je u većini ruralnih naselja. U malo su boljem stanju bošnjačka naselja koja su izgrađena novcima naših ljudi koji su silom ratnih prilika otišli u inostranstvo, pa su ovdje izgradili svoja naselja”, priča Ivan. Ogorčen je načinom na koji se troše novci iz gradskog budžeta. Novca ima, ali se troši pomalo čudnom listom prioriteta.

“U automobil gradonačelnika se uloži 126.000 maraka, u hotelske usluge i proslave 600.000, u dvoranu na Urijama svake godine se ulaže milion maraka, a ne nazire se kraj radova. Dok imamo dvoranu ‘Mladost’, gradimo novu, a i ova postojeća nema kvalitetnog sportskog sadržaja. I vidite sav taj lažni luksuz i sjaj, onda zađete malo u naša naselja van centra i imate osjećaj kao da se nalazite na samom kraju Drugog svjetskog rata…”, tvrdi Begić.

Do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća tadašnja općina Ljubija je, iz samo tadašnjoj vlasti poznatih razloga, ukinuta, a njezin teritorij podijeljen između općina Prijedor i Sanski Most. Tadašnja je Ljubija, prema popisu stanovništva iz 1961. godine, imala 20.270 stanovnika. Hrvati su bili većina s 8.069 stanovnika. Srba je bilo 7.708, Muslimana 4.360, te 133 ostalih. “Danas tu ne živi ni 3.000 stanovnika! Razlika od gotovo 17.000 ljudi! Dakle, nedostaje cijela jedna općina. Prije nekoliko godina našim je mjesnim zajednicama, oduzimanjem pravnog subjektiviteta, zapravo oduzeto sve. Sva je vlast centralizirana u kabinete u zgradi Gradske uprave, a mjesne zajednice i ljudi na terenu su samo formalnost”, razočaran je Begić.

Zanimljivo mu je kako se malo zna o tome da je Vlada Republike Hrvatske uložila ogromna sredstva za rekonstrukciju niskonaponske elektromreže za sela Briševo, Raljaš, Žune, Gornju i Donju Ravsku. “Izdvojena su milionska sredstva. Prošle godine su izdvojena sredstva za asfaltiranje u Volaru i obilježavanje godišnjice stradanja na Briševu. Preko Savjeta MZ Gornja Ravska, putem Grada, jer nam je oduzet pravni subjektivitet, aplicirao sam za projekt vrijedan 627.000 KM, za asfaltiranje do MZ Gornja Ravska. Grad je nestručnim i neodgovornim postupanjem uspio dostaviti nekompletnu dokumentaciju, zbog čega je taj projekt ostao samo mrtvo slovo na papiru”, tvrdi Begić.

SVETA ZEMLJA

Begić u svojim projektima blisko sarađuje s Draškom Stanivukovićem, najmlađim odbornikom banjalučke Gradske skupštine. Odlučni su da po svaku cijenu pokrenu promjene u zajednici i u tim nastojanjima jedan drugog nadopunjuju. “Draško je veliki entuzijasta i osoba koja nikada nije negativna u razmišljanju i pogledima na svijet. Znate, ako sve gledate crno, onda teško vidite ono što je svijetlo. Sebe zarobljavate i nema napretka. Većina ljudi danas vjeruje da se ništa ne može promijeniti i ništa i ne pokušava. Draško je dokazao da je moguće da mlad čovjek, bez nekakve posebne funkcije, obmana i laži uradi mnogo lijepih stvari za svoj narod.”

O ratu, kao neko ko je rođen dvije godine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Begić nerado govori. “Iako nosim ime po u ratu nastradalom ‘ujaku’, velečasnom Ivanu Grgiću, ne gledam nikada nazad, od toga me samo vrat može zaboljeti. Uvjeren sam da možemo promijeniti stvari u državi uvođenjem potpune transparentnosti u javnim ustanovama i institucijama, shvatanjem da smo osuđeni na zajedništvo i suživot”, kaže Ivan. “Svaki dan mi neko kaže: ‘Bježi vani!’ Još mi niko, osim prijatelja i roditelja, nije rekao: Ostani na svom ognjištu, pa i kad je teško. Vjerujem da je svaki čovjek stvoren od zemlje, zemlje svog rodnog mjesta. Satkan sam od ove zemlje. Jednoga dana ću njome i postati. Za mene su moja Ravska i moj Prijedor sveta zemlja.”

Tvrdi kako odlazak iz Bosne znači izdaju višestoljetnog bivstvovanja njegovih predaka na ovom prostoru. “Teško je utvrditi broj Begića koji su krvlju platili borbu za slobodu. Kroz sve ratove, kroz posljednjih nekoliko stoljeća, otkad živimo ovdje u blizini Starog Majdana, Stare Rijeke i Ljubije, nakon dolaska iz Like, svojim kostima smo tupili mačeve zlih ljudi”, tvrdi Begić. “Kažu moji drugari, kada sam ovo posljednji put iznio na društvenim mrežama, da je država kriva. U pravu su! Sistem je očajan. Ali, ako svako od nas da svoj doprinos, ako svaki od 100.000 Prijedorčana zakrpa po jednu rupu, imat ćemo najbolje puteve! Ako svaki zasadi po jedno drvo, imat ćemo čist zrak. Ako svaki izađe na izbore i stavi onaj famozni X ispred imena mladih, nekompromitiranih, obrazovanih i poštenih ljudi, vidjet ćemo promjene!”

 

 

 

PROČITAJTE I...

“Druže hodža, velike muke su me snašle i nema gdje nisam išao i na čija vrata udarao. Da ti skratim, mnogo ljudi mi je reklo da mi samo ti možeš pomoći, pa, evo me, pomagaj, ako Boga znadeš!” Hodža se još nije uspio ni snaći, a drug milicajac već je pričao kako mu se po kući dešavaju svakojake stvari; te mu se nešto prolije ili slomi, te mu je dijete hasta, te krava neće da spusti vime...

Sve liči na dobro poznati velikosrpski narativ o jadnim kmetovima i hrabrim hajducima koje ni krive ni dužne mrske zaptije udaraju na muke u “turskim” zindanima i tamnicama ili na šovinističku propagandu iz prošle agresije o “500 logora za Srbe” i bacanju “srpske nejači” lavovima u Pionirskoj dolini.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!