Zaboravljeni bosanski šejh

Ljudi su ga viđali na raznim mjestima istovremeno. Jedni su ga viđali u Stambolu, drugi u Meki, a treći u Medini, dok je on bio kod kuće, u Tuzli, na Brdu pod Brezom. Ako postoji svjedočanstvo ili predaja koja bi bila zajednička većini bosanskih evlija, bila bi to predaja o ukazanjima u odsutnim bitkama ili kraj Bejtullaha u danima obavljanja hadža, što nije zaobišlo ni bosanskog šejha Kugu

 

Veliki njemački književnik, mislilac i zaljubljenik u Hafiza Širazija Johann Wolfgang von Goethe zapisao je kako su ljudi veliki duhom, a mali djelima. Koliko god to bila istina, pojavi se i poneki pojedinac drugačiji od većine svijeta, nekom vlastitom vrijednošću sličan Goetheu ili Hafizu, u kojem se se sastanu veliko djelo i veliki duh. Takav je bio hadži hafiz efendija Salih Suljić, rođen u selu Kuge 1870. godine nadomak Srebrenika, po čijem je imenu bio prepoznatljiv kao šejh Kugo. Završio je Svirac medresu u Gradačcu, a hifz je položio oko 1890. godine. Službovao je kao mualim i imam u Varešu i Krajini. Od 1904. godine stalno živi u Tuzli, gdje je konačno doselio i kupio nešto imanja. Devet puta obavio je hadž i bivao bedel za druge. Mnogo je putovao, a, kako piše Refik Hadžimehanović, dok je bio imam u Varešu, stupio je u derviške redove i bio povezan s nakšibendijama na Živčićima i na Oglavku kod Fojnice.

Redovno je išao svake godine na dovište Ajvatovicu, jedan od njegovih saputnika bijaše i muftija Kurt, koji je bio uzoran derviš nakšibendijskog tarikata. Postoje pisani tragovi kako je šejh Meco bio prisni prijatelj šejha Kuge. Pitanje je čiji se lik krije iza imena, ili ko jest šejh Meco, kojeg će kasnije Alija Nametak opisati u svojoj knjizi Šeh Meco i Tuturza. Osim toga, šejh Kugo učio je kišne dove u Tuzli i njenoj okolini, gdje je predvodio džemat. Po svom vanjskom izgledu i oblačenju, mnoge se razlikovao od ostalih hodža, pa su ga smatrali dobrim čovjekom, evlijom, i pripisivali mu posebne keramete. Umro je 1945. godine, a, prema oporuci, ukopan je na svojoj bašči ispod Breze.

Po svjedočenju unuka šejha Saliha Suljića, godina rođenja ne podudara se s godinom koju spominje Hadžimehanović. Sulejman Suljić, unuk šejha Saliha Suljića, svjedoči: “Moj dedo je preselio na ahiret 1945. godine. Imao je tada 98 godina i nije htio da bude ukopan nigdje u haremu, nego samo u svojoj bašči. Po sunnetu. Moja nena umrla je 1943, a amidža koji je umro 1944. ukopan je blizu dede, i tu još ima njegovo dijete Hamzalija.”

Ako uzmemo u obzir ovu predaju poteklu u porodici, koja se čini vjerodostojnom, najprije zbog prisnosti koja je obilježila život djeda i unuka, moglo bi se zaključiti kako je šejh Salih Suljić rođen oko 1847. godine. Jahić, pak, navodi kako je šejh Kugo umro u 87. godini života, što bi značilo da se rodio oko 1858. godine. Ipak, na nišanu stoji 1870. godina kao godina rođenja, a 1945. kao godina smrti. Smrt u vezi sa šejhom Kugom, kao i sa svakim insanom, nije dvojba nego pouzdana izvjesnost, a još je izvjesno kako je hadži hafiz Salih Suljić bio čovjek po prirodi vrlo skroman, velike darežljivosti, pružene ruke i merhametli srca. Njegova kuća bila je utočište nemoćnih i sirotinje, a njegova smrt, kao i svaka druga, istina.

NE PADA IVER DALEKO OD KLADE NITI JABUKA OD STABLA

Mehemedaga, brat hadži hafiza Salih-efendije, bio je dugogodišnji mujezin Turali-begove i Jalske džamije u Tuzli. Hadži Hamdi-efendija bio je sin šejha Kuge i dugogodišnji mualim i imam Mosničke džamije, pa je i on tako naslijedio dosta osobina svog rahmetli oca. Stopama šejha Kuge krenuo je i njegov unuk i kasnije tuzlanski šejh rahmetli hadži Sulejman-efendija Suljić. Šejh Sulejman Suljić rodio se 1927. godine, sin je Hamdi-efendije i majke Hadžire, rođene Ibrišimović, iz Čifluka. Njegov otac Hamdi-efendija završio je brčansku medresu kod Gani-efendije.

Šejh Sulejman Suljić bio je posebno vezan za svog djeda šejha Kugu. O tome je za života i sam svjedočio: “Moj dedo hadži hafiz efendija Suljić zvani Tuzlak, koji je bio šejh s pet hilafetnama, uveo me je u džamiju i dao mi da budem mujezin. Tamo, u njegovoj džamiji, gdje je i on bio imam, u Brdu kod Tuzle. Na dedinim sam nogama prvi put bio na hadžu kada sam imao šest godina. Jednog dana sa sabaha izašli smo na cestu kod džamije. Dedo mi je rekao da mu stanem na noge i da zatvorim oči. Kada sam to uradio, vidio sam Bejtullah. To je bio moj prvi susret s Kabom u dobi od šest godina. Kasnije sam na hadž išao nekoliko puta. Ja sam bio šest, a moja žena Rukija dva puta.”

Koliko je djed utjecao na unuka, ali i kakav je djed zapravo bio, može se naslutiti iz sljedećeg svjedočenja: “Hadži hafiz Tuzlak me je naučio puno toga. On me je vodio u mekteb prvi i drugi razred, nakon čega sam se upisao i u osnovnu školu. Poslije me je hadži hafiz upisao u medresu, gdje sam išao sve do 1944. godine, dok je nisu zatvorili. Taj završni razred Behram-begove medrese u Tuzli nikada nisam završio. Radio sam kao hodža u Obodnici godinu i po dana. Bio sam u partizanima godinu i po dana, ranjen sam u Odžaku. Izašao sam iz Drugog svjetskog rata kao 60 postotni invalid jer sam bio ranjen u desnu nogu i u njoj imam ugrađenu ‘cijev’. Radio sam kasnije po različitim firmama.”

Rukija, žena šejha Sulejmana, iz Travnika je, iz porodice Alibašić, sestra Ibrahim-efendije, a kćerka poznatog starog Hamidage. Iako je djed bio šejh s pet hilafetnama, njegovom unuku Sulejmanu šejh bijaše njegov punac Hamidaga. Uveo ga je u kaderijski tarikat i dao mu da uči kaderijski vird. Po svjedočenju šejha Sulejmana Suljića, njegov dedo šejh Kugo i Hamidaga Alibašić pazili su se preko četrdeset godina, i na osnovu toga prijateljstva šejh Sulejman se oženio. Upoznao je punca i svog budućeg šejha iz vremena kada je ovaj dolazio u Tuzlu da prodaje vunu, pa bi konačio kod Suljića. Šejh Sulejman Suljić bio je čest gost u Živčićima kod hafiza Kjazim‑efendije, pa Latif-efendije, i znao se sa svom njihovom djecom. Od šejha Behaudin‑efendije dobio je 1989. godine hilafet da može voditi zikr prema nakšibendijskom usulu. Šejh Fejzullah dao mu je hilafet za kederijski i do smrti je vodio zikr po kaderijskom usulu u tuzlanskoj tekiji “Ahmed Nurudin”. Ostao je zapamćen kao čovjek vedrog duha, dječije radosti i pokorni Božiji sluga.

ŠTA JE ŽIVOTNA STAZA ŠEJHA KUGE, ŠEJHA TUZLAKA

Majka šejha Kuge zvala se Hatidža, a njegov otac hadži Ibrahim imao je namjeru dječaka poslati na školovanje u Istanbul. Govorili su mu da je dijete “još ludo, izgubit će se u tuđem svijetu”. Ali otac koji je, kako piše Muhamed Jahić, i sam vidio svijeta, u svom djetetu otkri znakove zrele pronicljivosti kojom su obdarena djeca izuzetne pameti. Dijete mu je u svojoj četrnaestoj godini stidljivo reklo: “Babo, meni je ići u Stambol u medresu, hoćeš li mi dati izun i halal!?” Proučena je hajr-dova, a babo sinu izbroji šest šorvana kao potudbinu za carski grad. Tako je dječak iz bosanskog ejaleta otišao u grad gdje je stolovao sultan Abdul Hamid.

Očaran bajkovitim Stambolom, odlazio je na mukabele, vazove, dersove, družio se i slušao šejhove nezasito kupeći znanje. Rano je ušao u derviški tarikat nakšibendija, istovremeno promišljajući i bdijući u dugim stambolskim noćima. U svoj zavičaj vratio se kada je on potpao pod vlast austrijskog cara. Tada se kod bosanskih muslimana kao alternativa životu pod austrijskom čizmom javila ideja muhadžirluka. Ali bivši stambolski đak, koji je već do tada obavio hadž, smatrao je da je iseljavanje zabluda, vjerujući kako je svaki kutak zemlje mesdžid u kojem se insan može okrenuti prema Kabi i pronaći vlastiti smiraj.

Ženi se 1898. godine Fatimom Džambić iz Srebrenika. Seli u Tuzlu i nastanjuje se pored Sagrdžijan džamije u Potur Mahali nadomak Atik Mahale. U istoj džamiji obavljao je imamsku dužnost. Muhamed Jahić navodi kako 1916. godine seli u Vareš. U Tuzlu se vraća 1920. godine i nastanjuje se na Brdu pod Brezom, gdje će do duboke starosti biti imam stare Brđanske džamije. Dok drugi izvori spominju kako je u Varešu ostao najduže do 1904. godine, te se po povratku vraća u Tuzlu, Hadžimehanović navodi kako šejh Kugo kupuje posjed od Prcića u Tuzli, a Jahić navodi kako kupuje posjed od Mulaosmanovića, gdje će proteći ostatak njegova života. Moguće je da su u pitanju dvije različite kupoprodaje ili je jedan od navoda greška.

 BOSANSKI ŠEJH, LIK IZ ATTAROVE “SPOMENICE DOBRIH”

Za hadži hafiza efendiju, hafiza Kugu ili hafiza Tuzlaka vežu se nadrealne i nestvarne priče koje asociraju na velike duhovne učitelje. Kao da je ovaj pomalo zaboravljeni bosanski šejh izronio iz knjige Feriduddina Muhammeda Attara. Mogao je Božijom voljom vidjeti ono što nije vidljivo običnim ljudima. Jednom je prilikom rekao Fatimi: “Otiđi onoj ženi što čeka i reci joj da nejma hasne što je došla. Neće imati djece, tako je Allah odredio!” Hafizova žena nije znala da ispred kuće stoji žena umotana u zar koja se nadala da će joj vidovitost hafizova predskazati ono stanje za kojim je već dugo čeznula. Drugom prilikom, jednom će čovjeku koji je stajao na vrhu sijena dati svijeću rekavši: “Maj ti, Rašide, zatrebat će ti.” Ljudi su počeli zbijati šale na Rašidov račun nagađajući zašto bi mu bila potrebna svijeća. U toku naredne noći Rašidu se porodila žena, a, pošto se kuća u takvom trenutku zadesila bez gasa, svijeća mu je dobro došla da se obavi ono što je nužno oko porodilje.

Ali nije samo pitanje rođenja tajna koju je posebnim Božijim darom mogao prepoznati šejh Kugo. Jednom je trgovcu savjetovao: “Uzmi ćilim i odnesi onoj ženi što stanuje poviš tvoje kuće, odnesi da je imaju na čemu okrenuti.” Radilo se o teškoj hasti i velikoj sirotinji. Međutim, trgovac se naljutio i nije ga htio poslušati. Nedugo zatim, sve mu je sagorjelo do temelja u plamenu, ćilim i dućan. Prenosi se kako je hafiz, između dva rata, nudio trgovcima u ruci grumen zemlje za dva dukata. Išao je od dućana do dućana nudeći grumen mehke ilovače. Trgovci su se našli u čudu, uz sve poštovanje prema hafizu nisu pristajali na takvu trgovinu. Neki su ga strpljivo odbijali, ne želeći ga uvrijediti, navodeći kako im posao ne ide baš najbolje, a drugi su se ljutili smatrajući kako s njima zbija komediju. Na kraju je došao do Livnice, gdje će gazda Stokanović kupiti grumen zemlje za dva dukata. Nije prošlo dugo, a trgovcima stade trgovina, pa su počeli da se jedan drugom žale. A gazdi Stokanoviću, koji je, kupivši grumen zemlje, očistio imetak od harama stečenih u poslovanju, posao je tekao kao i prije.

Godine 1941. stanovništvo Tuzle bježalo je u strahu od njemačkih bombardera u okolna naselja. Hafiz Kugo je s brda Ilinčice učio tekbire i ajete iz Kur’ana razmahivajući štapom i pozivajući narod da se ne plaši i da se vrati svojim domovima. Neki su kazivali da su se na to mahanje štapom avioni razdvojili i skrenuli s dotadašnjeg puta. O tom njegovom daru ili sposobnosti da prepozna buduće događaje piše i Meša Selimović u svojim Sjećanjima. Naime, Selimović zapisa kako je šejh Kugo neposredno nakon okupacije Tuzle u Drugom svjetskom ratu, a u trenutku kad je stanovništvo s razlogom bilo uznemireno i kad je “njemačka čizma” uvjerljivo gazila Evropom, rekao: “Neće ovi izdržati više od četiri godine.” Ovaj detalj, zajedno s drugima, ilustrira kakav je autoritet bio šejh Kugo i koliko se u tadašnjoj tuzlanskoj čaršiji, od uha do uha, prenosila, vrednovala i cijenila njegova misao i umirljiva riječ.

Često je išao pješke, nije išao na iftare ako nije bio prethodno pozvan. Uza se je nosio čistu preobuku, peksimit ili samun. Dešavalo se da ga s puta svrate, a poneka bi se žena ters naravi znala naljutiti na domaćina, što dovodi musafira bez najave. Hafiz bi izvadio peksimit ili samun i mrsio se sve to radeći bez hatera, ne okusivši jelo koje se našlo i ponudilo u kući. Polazeći u Zvornik, kupio je vola i dao da se raščereči, a meso rasporedi po šumi blizu Snagova, odakle su vuci često silazili i klali ovce i goveda. Htio je nahraniti gladne zvijeri i spriječiti nevolje ljudima. U njegovom se šarpelju vazda nalazilo i nešto za hajvana, mahalski psi su ga prepoznavali izdaleka, na njega nikada nisu lajali, a on bi im odlomio i bacio komad samuna ili nečeg drugog.

Ostade upamćen i kao rijetki tadašnji imam koji je klanjao dženaze Romima. Postoje ljudi stvoreni za grubost, ali i grudi i posude stvorene za ljubav. Šejh je bio čovjek koji je plemenito pronalazio u svakom čovjeku bar mrvu dobra. To se ogleda u njegovim muhibima raznih društvenih slojeva. Romi su ga zbog toga poštovali i dugo nakon njegove smrti iz tog poštovanja dolazili da mu obiđu mezar. Plijenio je šejh Kugo i kod drugih, bila to djeca, siromašni, bogati ili odrasli. Davali su mu novac za sirotinju i ugledniji Srbi kao što je Nikifor Vasiljević, Milan Popić, Slavko Dretar, i još neki poduzetnici hrvatske nacionalnosti.

Kad bi zavladala suša i kad bi se svijet zabrinuo za usjeve, vodio bi sa sobom na cvjetne livade buljuk djece, bosonoge sirotinje poderane ili ošišane do kože, istresao bi pred njih čitav sepet trešanja, a onda dugo i usrdno molio Allaha, dž. š., da izlije svoju svekoliku milost na suhu i ispucalu zemlju. Djeca čistog srca, radosna i zadovoljna, aminala su za njim zdušno i pobožno, da bi se najposlije pokisla vratila s hafizom kućama. Sita i do kože mokra.

Na jednom od devet putovanja na hadž ponestade mu novca od bedeluka, što mu se nikad prije nije desilo. Našao se u tuđini bez para, ostade mu da jedino klanja istiharu, te mu se u snu prikaza žena, čiji je bio bedel, kako vodu sipa u mlijeko. Pozajmio je pare i, kada se vratio, to joj je rekao, što je ona s teškim kajanjem potvrdila. Ne ide se na hadž s dugovima niti haram-parama. Ljudi su ga viđali na raznim mjestima istovremeno. Jedni su ga viđali u Stambolu, drugi u Meki, a treći u Medini, dok je on bio kod kuće, u Tuzli, na Brdu pod Brezom. Ako postoji svjedočanstvo ili predaja koja bi bila zajednička većini bosanskih evlija, bila bi to predaja o ukazanjima u odsutnim bitkama ili kraj Bejtullaha u danima obavljanja hadža, što nije zaobišlo ni bosanskog šejha Kugu, neopisanog lika iz Attareve knjige Spomenica dobrih.

ŠEJH JE KAO DŽAMIJSKI PRAG

 S obzirom na navod da je šejh Kugo stambolski đak, a u kontekstu džamija u kojima je obavljao imamski poziv, a koje, moguće je, i nisu odgovarale renomeu i znanju stambolskog đaka, može se zaključiti sljedeće: ili je šejh Kugo svršenik samo gradačačke Svirac medrese ili se sa stambolskim studijem i džematima koji nisu spadali u prvu kategoriju može ogledati njegov svjetonazor, duhovni pravac, neupitna skromnost i zadovoljstvo u orahu, a ne u tovaru. Što bi rekli – halifa je skroman iako je dunjaluk u njegovim rukama. Poređenja radi, u Proračunima vakufa Bosne i Hercegovine iz 1913. godine zabilježeno je kako je plaća imama Sagrdžijan džamije u Tuzli iznosila 150 kruna, a Kosunđe džamije u Tuzli 100 kruna. U obje je svoj poziv vršio šejh Kugo, dok je plaća imama Behram-begove džamije iznosila 400 kruna. U kojim je čaršijama, pored Vareša, ili džamijama u Krajini, šejh Kugo obavljao dužnost imama, nije poznato, dok su obje tuzlanske džamije za koje se veže njegovo ime, Sagrdžijan džamija i Osman-begova ili Kosunđe džamija, porušene.

Džamija Sagrdžijan Murge ili Bijela, zbog njezine kamene munare i zidova koji su bili okrečeni u bijelo, prvi se put spominje 1600. godine kao mahala Sagrdžije Murge. Osnivač je mahale prije 1600. godine sagradio džamiju. O osnivaču mahale i džamije Sagrdžiji Murgi ne zna se skoro ništa. Godine 1701. spominje se mesdžid Sufi Kurda u Sagrdžijan mahali. Iz naziva Sufi može se donekle razumjeti da je pripadao nekom derviškom redu. Moguće je kako je iz istog razloga i šejh Kugo bio imam ove džamije. S tim u vezi, može se pretpostaviti da se u džamiji ili u njenoj blizini održala derviška tradicija i vršio obred, zikrullah. Bila je to mala džamija skromnih dimenzija, ali u dobrom stanju. Nalazila se u ulici 6. bosanske brigade. Nakon što je otpisana u državnu imovinu, a, uslijed proširenja ceste i navodnog pucanja zidova, porušena je 1957. godine. Međutim, kao i njen imam šejh Kugo, džamija je ostala u veoma lijepom sjećanju mnogobrojnim Tuzlacima.

Poviš današnje Brdo džamije, postojala je još jedna džamija koja se nazivala Brđanska džamija. U literaturi se ona spominje kao “Kosunđe Osman-begova na Gornjem Brdu”. Izgradio je Osman‑beg (Kosunđe – ljut, naopak) poslije 1600. godine. Nalazila se na padinama Ilinčice. Džamija se spominje prvi put 1701. godine. Zidana je od kamena. Uz džamiju se nalazila drvena munara, koja je jedne noći 1951. godine, uslijed jakog vjetra, oborena, a kasnije nikad nije popravljena. Bila je slična Dželali Vaiz Mehmed-efendinoj ili Mejdanskoj džamiji, koja i danas postoji. Uslijed smanjenja broja džematlija i veoma lošeg ambijentalnog stanja, porušena je 1953. godine. Od ove džamije danas nema nikakvog traga. Nakon što je porušena, zemljište je prodano. Danas se na toj lokaciji nalaze privatne kuće. U njezinoj blizini nalazila se i kuća šejha Kuge, gdje se i danas nalazi njegov par kamenih i skromnih bijelih nišana. Moguće je da je zbog starosti i lakšeg obavljana dužnosti imama u toj džamiji dočekao suton vlastitog života.

Starije džematlije Priluka pripovijedale su o čestim posjetama šejha Kuge džamiji u Priluku. Ova džamija, spomenik pod zaštitom države, kod derviša je zauzimala značajno mjesto, izgradila su je dva šejha: šejh Hasan i šejh Mustafa. Nedaleko od ove džamije nalaze se danas dva turbeta, jedno pripada mula Hajdariji, a drugo Ibrahimu Derviševiću Abuki. Sasvim je izvjesno da je šejh Kugo obavljao zikr u ovoj džamiji jer je bio njezin čest gost. U džamiji, na mahvilu s njegove vanjske strane, postoji crtež harema u Meki za koji se pretpostavlja da je hedija šejha Kuge. Naime, jedan od džematlija ove džamije izrazio je, pritisnut teškom bolešću, a na umoru pred šejhom Kugom, duboku žal i kajanje zbog neobavljenog hadža, na što mu je šejh nedugo poslije toga poklonio sliku harema donesenu s jednog od putovanja u Meku. Slika je završila u Prilučkoj džamiji, a šejh Kugo i danas je u sjećanju rijetkih Prilučana.

ŠTA SLIJEDI NA KRAJU

U pokušaju sakupljanja građe vezane za šejha Kugu Tuzlaka teško je pronaći više zapisa, iako na potragu motivira informacija kako je govorio arapski, turski i perzijski jezik, te se samim tim mogao oglasiti u nekom od pisanih izdanja za njegovog života. S tim u vezi, ostaje utisak kako je šejh Kugo ličnost o kojoj nema mnogo pisanih izvora. Bio je to pronicljiv i narodni čovjek kojeg nisu čuvale knjige. Bijelio je srce dok su drugi tintom mrčili sahife, živio je život ne opisujući ga kalemom, šejh kojeg je narod kojeg je duhovno odgajao usmenim predajama čuvao od zaborava noseći ga u srcima. Neka sila, a mogli bismo tu silu nazvati ljubavlju ili duhovnom žeđi, tjerala ga je na konstantna putovanja prema dovištima i duhovnim centrima kao što su u Bosni nekada bili i kao što i sada jesu Ratiš planina, Mokrače, Plješevica ili neka druga dova kod Kalesije, džamija u Priluku i tamošnji kraj s dva turbeta, dovište Karići, Živčići, Oglavak, Ajvatovica ili, na koncu, kao duhovni vrhunac i kruna: Medina i Meka. Putovao je poput vode i u kretnji tražio cilj. Bijaše to pravi konjanik trkač na duhovnom polju.

Šejh Kugo svojom širokom rukom svjedočio je prolaznost dunjaluka i vlastitu nevezanost i slobodu od prolaznih čari ovog svijeta. Osobenjak drugačiji od ostalog svijeta, u desnoj ruci mu bješe Kur’an, a njegova putnička karavana zaustavi se i nađe mir u njegovoj bašči kao što je Pejgamber, a. s., našao mir u svojoj kući, na taj način šejh upotpuni u lijevoj ruci sunnet. Uz njega su njegovi najmiliji; malo niže u haremu Brđanske džamije mir je pronašao i njegov voljeni unuk šejh Sulejman. Šejh hadži hafiz Salih-efendija Suljić bijaše poznat u narodu kao hafiz Kugo, po podmajevičkom selu Kuge, koje ga je iznjedrilo i opečatilo rođenjem, ili hafiz Tuzlak, po gradu u kojem je živio i kojeg je ranim zorama cijelog opasao kružnom ratnom dovom. Štitio je Tuzlu, čaršiju koja ga opečati životom, i najviše je po njoj volio da ga zovu, kao da je osjećao kako su druga zvanja i titule uzburkano more zabluda.

Živio je za vremena dva carstva i dvije kraljevine i jedne države kojoj je naslutio propast. Odavno leži na Brdu pod Brezom, na mjestu s kojeg puca pogled na grad s kojim je srastao i kojeg je nosio poput biljega. U njegovoj bašči pod Brezom danas raste i zrije voće. Današnja čeljad jedu slatke trešnje izrasle kraj njegovog mezara, kao što su nekada za njegova vakta radila neka druga djeca. Čista su dječija prsa, vrijeme se mijenja, odavno nema prolaznog putnika šejha Kuge, dolaze ljetne žege, vallahi! Bit će kiše…

 

 

PROČITAJTE I...

Pretpostavlja se da u Republici Turskoj živi između četiri i osam miliona Bošnjaka. Na prostore Turske doseljavali su u više navrata, a pretpostavlja se i da između tri i četiri miliona žitelja Turske govori bosanski jezik, zna naše običaje i mnoge narodne pjesme. Jedan od potomaka Bošnjaka iz Turske, hafiz Mustafa Kurttaş, ovih je dana boravio u Bosanskoj Krupi, predvodeći namaze tokom ramazana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!