Zabilješke sa sijela kod Hadži Hafiza: Ne spava moja krv

Hafiza Mula-hanuma Merhemić i njen brat hafiz Osman mučki su ubijeni u svojoj kući, više Careve banje u Sarajevu početkom aprila 1985. godine. Ovaj zločin, ubistvo i pogibija Mujagine djece izazvali su stravu i užas među sarajevskom ehalijom. Osnovana je sumnja da su ovaj zločin pripremili i izvršili – ili UDBA (komunisti) ili srpska hajdučija, koja je, iz mržnje prema islamu, htjela ugasiti i posljednje svjetlo u Hadži Mujaginoj kući, gdje je hafiza Mula-hanuma bila nastavila tradiciju svog oca, rahmetli Hadži Mujage, nastavivši svake godine održavanje triju islamskih akademija: Miradžijje, Bedrijje i Šebi-arusa. Zločinac, ubica brata i sestre, ni danas nije otkriven. Stav iz pera Šabana Gadže donosi dijelove dnevnika Hadži Hafiza (Halid ef. Hadžimulić) o ovom stravičnom događaju

 

Piše: Šaban GADŽO

09.04.1985, utorak: Ubistvo Merhemića! Ovo je bila tužna noć. Jutros se saznalo da su u njihovoj kući na Bistriku ubijeni hfz. Osman i hfz. Mula-hanauma, djeca Hadži Mujage Merhemića.

Jutros sam ja čitao Suhu giljotinu, a nana Habiba je otišla da primi injekciju i svratila je poslom u čaršiju. Došla je negdje pred podne kući, ispekla kahvu te i mene zovnula da popijemo, a onda mi ispriča da je vidjela auto milicije pred kućom Mula-hanume. Istog trenutka presječe me zla slutnja. Nagađali smo šta bi moglo biti, oboje zabrinuti. Poslije kahve siđem dolje da vidim šta je to bilo. Kad siđoh na Bistrik, vidim Hadži Hafiza s nekoliko džematlija iz Careve džamije, a ja produžim prema kući Merhemića. Vidim auto milicije, vidim mnogo svijeta s druge strane ulice…

Nešto neugodno i teško svalilo mi se u prsa, a i svijet koga vidim kao da isto osjećanje nosi, i samo o tome govori. Prođem ispred vrata kuće i stanem kraj milicije. Oni se smješkaju, vjerovatno im drago što su u centru pažnje! Odem u GHB biblioteku ne bih li koga sreo da ga upitam šta se to dogodilo, ali nikog ne nađoh. Opet se vratim i dođem kod knjižare s druge strane ulice, kad – tu se već glasno priča da su oboje noćas ubijeni, i da su ih sad odnijeli! Provjerim to kod jedne nane i vratim se kući te nani Habibi sve ispričam. Grad je zavila tuga, a i ovu kuću u kojoj ja živim.

Navečer odem na akšam u Begovu džamiju s Amirom i Mustafom, i odatle u Curak. Prijem kao i obično, na visokom nivou, a kad smo ušli, ispriča nam da je bio na žalosti kod svog školskog druga. Mi smo očekivali da će razgovor početi od današnje vijesti, ali njegov visoki edeb to nije dozvolio; vješto je izbjegao tu temu, mada je tuga bila očita. I na nama se to vidjelo, pa bi kuću često ispunila mučna šutnja koju su prekidali povremeni uzdasi. Velija je bio na fakultetu, pa je pravo sa predavanja došao gore, a kad je došao, on je i upitao Hafiza je li istina to što se priča po čaršiji. Jeste, kaže Hafiz, jutros se saznalo da su noćas oboje ubijeni! Eto, tako to te noćne ptice rade! Šejtan noću radi, po mraku, i on sarađuje s tim hrsuzima! Svaka noć je steona, pa jutro kad dođe, ispriča šta se noćas desilo. Eto, usred Sarajeva: s jedne strane vojska, s druge hamam!!! Ali to je njihova sudbina, da umru kao šehidi! Oni su prodali jedan dućan, pa je to ovih dana riješeno; neko je to pratio pa je to vjerovatno bio motiv ubistva.

Potom je govorio o djeci Hadži Mujaginoj: (…) Dva sina i četiri kćeri. Sinovi su mu hafizi, a još ih je 1938. poslao u Kairo, na El-Azhar, da studiraju. Ubrzo se zaratilo, pa su oba pritvorena jer su osumnjičeni da simpatišu Nijemce. Težak su život imali. Poslije, kad su izašli iz zatvora, otišli su u Englesku. Jedan je još u Londonu. Hafiz Osman se skoro vratio na liječenje, žalio se na bubrege. Bio je čovjek od velikog iskustva, ko kad je svukuda bivao, a i mnoge je jezike znao, između ostalih i italijanski. Danas bi nam puno koristio, ali eto…

Hadži Mujaga je ostao željan te svoje djece. Dvadeset godina bio je odvojen od njih! Zajedno su sa mnom učili mukabelu, sjedili bi s moju desnu stranu.

Uz kahvu smo nastavili: Pazite se dok se imate, ne dajte da se zlobnici uvuku među vas, ne dajte da vas šta rastavi… Korov je niko, oni bez odgoja, bez škole… Rečeno je, a u Mesneviji se to spominje: tri stvari treba sakriti, a u sve tri je upotrijebljena riječ zehebe, ono što odlazi od čovjeka. Te tri stvari su: 1) Sakrij put – kad kreneš na neki put, ne govori to svakome, naravno, osim porodice i bližih prijatelja; 2) Sakrij blago – ne govori koliko imaš blaga (vrijednosti); 3) Sakrij mezheb! Prije su postojale svađe oko mezheba… To troje treba čuvati / kriti od svijeta.

Opet smo se dotakli istorije i trenutne smjene vlade u Sudanu. Ispriča nam da je tri predsjednika dočekao u GHB biblioteci: Pehleviju Rezu, s njim se nisam rukovao, kaže, ali mu je primijetio i pohvalio lijep rukopis, i to je nama s oduševljenjem prenio. Drugi je Nimeiri (Džafer Nimeiri / Numejri, sudanski predsjednik). On mi je pružio ruku pa smo se rukovali; kako smo se samo gledali kao da smo neprijatelji! Nije bio simpatičan. Treći vladar je Gadafi – bio je tad mlad, a i on me gledao kao da smo neprijatelji. Kako oni strahuju, nije im lahko… U Sarajevo je dolazio i Naser, i Bumedijen, Benbela. Prošli put nam je govorio o Fejsalu, kralju Saudijske Arabije, kako je bio dobar, skroman – divan mu je bio onako skroman kao kod Humejnija, samo šilteta…, ali ga ubiše! (Hafiz je govorio Humejni, a ne Homeini, kako su novine pisale i naša televizija govorila.)

O Čerčilu, kako je bio vješt diplomata, i da je rekao: Lahko je sad pričati, trebalo je onda povlačiti prave poteze, kad su se stvari rješavale, trebalo je predvidjeti onda šta će se desiti…

13.04.1985; subota: Danas je iza podne-namaza bila dženaza ubijenoj Hadži Mujaginoj djeci, sestri i bratu, hfz. Mula-hanumi i hfz. Osmanu Merhemiću. Dženaza je bila na Barama u 13 sati. Na mezaru je učilo sedam hafiza; prvi je učio hfz. Kjamil Silajdžić, a onda naš Hafiz. Govor na mezaru, poslije ukopa: Braćo i prijatelji! Mi nismo svjesni koliki je ovo gubitak za nas! Izgubili smo dva hafiza, da ne govorimo o drugim njihovim vrlinama! Ako ima iko među nama da mu je koja od ovih dviju osoba nešto nažao učinila, sad je vrijeme da se oprostimo i halalimo! Halalite li im? Halalimo!, odgovorili su prisutni.

U Oslobođenju je izašao 11. aprila 1985. kratak članak / notica u kojoj stoji: O svirepom ubistvu Osmana i Mulije Merhemić, koje je prekjučer otkriveno u sarajevskom naselju Bistrik, još nema zvaničnih podataka. U Gradskom SUP-u se, u interesu istrage, još ćuti o ovom svirepom ubistvu koje je pobudilo veliko interesovanje javnosti… Iz ovog članka se vidi da novinar ništa ne zna o njima, a ni o toj čuvenoj porodici, kad kaže: (…) za njih se priča da su stara bosanska familija, dobro situirana (sic!).

Ovakav udarac, kao što je danas bio s ovom dženazom, Bosna nije imala već 41 godinu! Takav bol je bio 1944. godine, kada je bila dženaza rahmetli Handžiću. Takvu dženazu Sarajevo nije zapamtilo. Tada smo ostali bez glave, obezglavljeni – ostali smo bez vođe! Bijaše to veliki čovjek, pravi mumin, jedan od onih koji se rađaju svakih 100 godina! Sve je budno pratio i štitio nas od svih napada. Kad smo njega izgubili, ostali smo bez glave, bez iskrenog vođe. Svijet je plakao; neki su nȁglās plakali! Kad su njega smakli – uklonili, tad smo vidjeli da nam prijeti velika katastrofa!

I eto, danas opet, poslije 41 godinu, doživljavamo takav bol. Bojati se da nas kakva dvostruka katastrofa ne zadesi; dvostruko stradanje, jer se svijet iskvario, ni na šta ne pazi, nema mjere ni u čemu! Sulejman upita: Zna li se kako je Handžić umro? Pa on je imao operaciju bruha, kaže Hafiz. To je bezazlena operacija, nego se priča da su ga ili otrovali, ili da je ljekar potplaćen (onaj koji je vodio nadzor nad njim) da ga smakne. Svašta se radilo! Bio im je u oku jer nas je hrabro branio. On je napisao dvije knjige o stradanju muslimana u Istočnoj Bosni, a koje se čuvaju u trezoru GHB biblioteke. On je izdan, neko ga je izdao da je nešto govorio…

Pamtim njegov posljednji vaz. Došao je posebno uzrujan jer je čuo da ga je neko izdao. Careva džamija je bila puna, kao i uvijek, ali je on samo par rečenica, onako srdito, rekao. Ukorio nas je tada! Rekao je: Neću vam više ni govoriti! Kako ste dozvolili, vi koji dolazite u džamiju, da među vama ima izdajica?! Ništa vam više neću reći kad ne znate ništa sakriti! (Jednom drugom prilikom, Hafiz je govorio da je i ovo rekao: Pogledajte jednu snašu koja dođe na pijacu i prodaje jaja, šta ona radi? Šuti, ni riječ ne progovara, nego svoj pos'o radi! A vi odavde iznosite neke moje riječi, umjesto da šutite…) Zatvori svoje papire i siđe sa ćursa. Naš svijet je veoma nepovjerljiv: neće ništa da sakrije, prepričava – prenosi riječi, i ne može mu se ništa ni reći! (Ovo je bilo i nama upozorenje da sa naših sijela ne prenosimo neke detalje koji bi nas sve mogli ugroziti.) Hafiz se toliko uživio u ovo što je govorio da me je strah bilo pogledati ga!

Potom je govorio o Mula-hanumi: To je bila hazreti Fatima našeg vremena! Tako je bila čedna, a učena. Sve je pratila Mesneviju kod babe, ona i njene jaranice koje bi joj došle. Iz ženske bi odaje odškrinule vrata i pratile ders. Ona bi nam sve i pripremi, i jelo i pilo. Tako je bila čedna da u muškarca ne bi gledala; odmah bi obori pogled. Jednom pita Hadži Mujaga gdje se nalazi jedan ajet koji se u dersu spominje, zna li ko. Mi svi šutimo, kad hafiza Mula-hanuma reče, tu i tu. Na sramotu nama muškarcima, bilmezima! Nas dvadeset, i svi šutimo, a ona reče! Tako je dobro znala Kur'an!

Ona je bila Merdžan-kaduna našeg vremena! Eto, ona je bila takva! Kako kaže Merdžan-kaduna jednom hadžiji? Stani na moju papuču i idi kud god hoćeš!, reče osmjehnuvši se. Imala je nekakvih problema, pa mi jednom reče da joj bacim fal, a ja joj kažem da za to nemam izuna; dok pitam Fejzullaf-efendiju, njemu je tvoj babo dao izun, pa ako mi on dozvoli, onda ću. Nisam joj to učinio, a eto, nestade je. Skoro je u Domu zdravlja noćila. Došla je pokasno sa sijela, pa nije mogla brata dokucati, on zaspao i nije čuo. Nikome nije htjela otići, već ode u Dom zdravlja…

Tamo je imala poznanicu, koja je tu dežurala, i cijelu noć je presjedila u portirnici! Takva je bila. Nikome se nije jadala, niti je čiju pomoć tražila. Mogla je gdje je htjela pokucati, svak bi joj se obradovao, jer je nju svako znao i cijenio i, gdje bi ona došla, to bi bio mubareć za tu kuću, ali ona bi prije na sokaku noćila nego da se kome zamoli! Ovdje u komšiluku mome bijaše jedna sirota, fukara žena, ali džumbušli plaho, pa jednom kuca na naša vrata, ja znam ko je, ali, da se našalim, pitam: Ko je? A ona mi odgovara: Merhemićka!, što je značilo: stisni pa ne otvori! (Nasmijao se, a i mi s njim.) Eto, tako je bila cijenjena Mula-hanuma. Mubareć bi bio za tu kuću gdje bi ona na vrata pokucala! To je znala i ta naša siromašna kona; ona zna da ja poznajem i njen glas i glas Mula-hanume, ali je time htjela reći koliki Mula-hanuma ima ugled.

Babo joj je imao običaj darivati novog hafiza zlatnikom (napoleonom / napoleonderom), ili nekim drugim, pa je i ona taj običaj zadržala. Gdje bi god čula da je izišao novi hafiz, darivala ga je zlatnikom! I meni je jedan dala. Još ga negdje čuvam. Skromno se nosila, mada je mogla da bira šta je htjela, ali nije htjela. Nacionalizacijom su im mnogo toga oteli, pa je Hadži Mujaga rekao: to je znak da je vrijeme seliti, čim dunjaluk iz ruku bježi! (Druga verzija: Vakat je seliti, dok se dunjaluk iz ruku izmiče!) I preselio je, a nije dočekao da padne na prosjački štap. Koliko smo mi nimeta kod njega pojeli! Svega je bilo! Pričao sam vam da je kod njega prvi iftar bio za sirotinju, a onda se kroz čitav ramazan mijenjalo. U svojoj vasijjetnami Hadži Mujaga je oporučio da mu grob kopa jedan Kolar, koji je pravio nišane, a zašto? Zato, kaže, što on prije nego što počne kopati uzme abdest. Eto, i na to su ljudi pazili, i takvih je ljudi bilo! Hadži Mujaga nije htio zvati nikakvog majstora, osim klanjača! Kad mu se kuća pravila, zovnuo je (ne znam koje je ime spomenu Hafiz!), jer on, kaže, klanja. Toliko je cijenio one koji bešvakat namaz klanjaju! I on bi sjeo s njima i jeo, tako je jednostavan bio.

Godine 1955. ja sam trebao da diplomiram (na orijentalistici, op. a.), ali nisam otišao, pa me rahmetli dr. Šaćir pita: Gdje si, što ne dođeš na fakultet? A ja mu kažem (u sebi): Privuko me Hadži Mujaga! A morao sam u rezervu, to je ustvari bio razlog. Baš kad sam trebao ići na fakultet, dođe mi poziv da idem u rezervu, a to onda nije bilo dan-dva, već puni mjesec dana! Haj’, rekoh, nek bude i to. Ono što se mora, preče je… (Ovo nije konačno objašnjenje zašto Hafiz nije diplomirao, u drugom njegovom kazivanju spominju se i drugi razlozi, kao: nisam se još spremio; nije htio pred jednim profesorom od koga je bolje znao arapski, a koji je bio valjda u komisiji, da se ponižava: On da mi da potvrdu da znam arapski!?, a pravi razlog je Hadži Mujaga, koji me, kaže, kad sam ga upoznao, potpuno osvojio, i ništa mi drugo nije trebalo!)

Jednom sretnem Mula-hanumu na Carevoj ćupriji, oni auti oko nje prolijeću, pa joj kažem: Čuvaj se, hanuma, ovo je sirat-ćuprija, nije ovo više Careva ćuprija! (Svi smo se opet nasmijali.) Hajde, kaže, hoćemo li spremat krompire? I ode s Velijom dolje u mutvak.

Kad je govorio o rahmetli Handžiću, rekao je još i ovo: Tad sam bio (na Ilidži? Ili u zarobljeništvu?) kad mi je došla ta vijest. Gledao sam zalazak sunca, i sjetio se Jakšićevih stihova iz pjesme Veče, učili smo je u školi i znao sam je napamet, on kaže:

Kao zlatne toke, krvlju pokapane,

Dole pada sunce za goru, za grane!

I sve nemo ćuti, ne miče se ništa!

Ta najbolji vitez pade sa bojišta!

Do tad je nisam mogao shvatiti, a tad mi je bila jasna: Handžić je bio taj vitez!

Hafiz opet progovori o Mula-hanumi i o Hadži Mujagi: Rahmetli Hadži Mujaga je kao dječak išao na hadž sa svojom majkom, udovicom. Bilo mu je tad 15 godina, još nije bio punoljetan. Donio je tad s hadža jednu serdžadu, pa bih ja uvijek jagmi da na njoj klanjam. Pisalo je na njoj njegovo ime. Pošto bi ders počinjao odmah iza akšama, a po završetku bi klanjali u džematu jaciju, ja bih tad tu serdžadu jagmio… Mula-hanuma je bila duša tih sijela, skromna; ostala je do babine smrti uz njega. A druge su joj sestre suprotnost njoj, bogato se nose, a ona ništa, ostala je skromna do kraja života. A vidite njene sudbine, da tako završi (kao šehid, op. a.)!

Hiljadu napoleona je Hadži Mujagina majka ponijela na hadž. To je ogromno bogatstvo i sad, a kamoli onda! (27.4.1985.)

Večerali smo ćevape, a onda tahan-halva i druga kahva.

PROČITAJTE I...

Za Hrapovića su “narodi napali jedni druge”, “napali smo sebe iznutra”, “narodi i narodnosti su preko noći postali jedni drugima neprijatelji”. Nigdje u tekstu nema dugo spremane velikosrpske agresije, ne spominje da se JNA, koja je od početka osamdesetih razoružavala republike i spremala se za vojnu intervenciju, ukopavala oko gradova, ne spominje se da je napala Sloveniju i Hrvatsku itd.

Knjiga Bosna i Hercegovina u spisima Ahmeda Dževdet-paše, koju je prevela i priredila Kerima Filan, predstavlja zanimljivu, ali i veoma važnu arhivsku građu koja može pomoći u rekonstruiranju političke, ekonomske, društvene i kulturne klime u Bosni i Hercegovini sredinom 19. stoljeća. Dževdet-paša je deset godina bio na položaju zvaničnog historiografa Osmanskog carstva, a jedno od njegovih djela jeste Tezakir. Knjiga Bosna i Hercegovina u spisima Ahmeda Dževdet-paše sadrži prijevod onih dijelova Tezakira koji govore o boravku Dževdet-paše u Bosni, gdje je u svojstvu visokog državnog povjerenika proveo period od početka ljeta 1863. do jeseni 1864. godine. S obzirom na politološku, kulturološku i antropološku vrijednost njegovih spisa, još u ovom broju Stava donosimo dijelove Dževdet pašinih zapažanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Amina Osmanbegovic 24.04.2018.

    Da li je moguce dobiti e-mail adresu ili drugu informaciju kako bi se kontaktirao gospodin Gadzo?

    Odgovori
  • Midhat Osmanbegovic 24.04.2018.

    Postovani gospodine Gadzo,ja sam unuk Hadzi-Mujage Merhemica inu ime familije Vam se zahvaljujem sto ste ovim tekstom podsjetili na tetku i dajdzu koji su mucki ubijeni. Lijepo je znati da jos ima ljudi koji se sjecaju hadzi-Mujage i njegovih potomaka.

    Ipak, moram reci da mi je zasmetao komentar o sestrama rahmetli hafiz Mula-hanume; rahmetli hafiz Hadzimulic je znao sve clanove familije i SIGURNO nije mogao reci da su sestre bile “suprotnost” rahmetli hafiz Mula-hanumi. Svi prijatelji i poznanici i prijatelji porodice Merhemic znaju da su i ostale sestre bile u dinu i vjeri i praktikantice, a Vas navod navodi nasuprotno.

    Zao mi je sto je to, po meni, umanjilo vrijednost teksta.

    S postovanjem
    Midhat (hadzi Selma-hanume) Osmanbegovic

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!