Za zločin na Kazanima nikad nije bilo opravdanja

Objavljivanje nalaza komisije formirane po nalogu Predsjedništva RBiH, a na čijem je čelu bio njegov član Nijaz Duraković, o toku operacije “Trebević 2” pomoglo bi da se otklone mnoge neistine i da se zauvijek razobliči mitologizacija Mušana Topalovića. To bi ujedno pomoglo i da se skine ružna hipoteka s najvećeg broja pripadnika Desete brdske brigade koji nisu imali nikakve veze sa zločinima nad sarajevskim Srbima, premda treba spomenuti da Topalović svoje žrtve nije birao među pripadnicima samo jednog naroda.

Tokom skoro četverogodišnje opsade, Sarajevo je zadobilo bezbrojne rane, a neki od ožiljaka još su vidljivi. Jedna se rana na licu grada, međutim, izdvaja od drugih – Kazani, stratište na kojem su ubijeni deseci nevinih stanovnika glavnog grada Bosne i Hercegovine, pretežno Srba – jer je to rana koju je Sarajevo nanijelo samo sebi. Iako nisu jedino mjesto na kojem su odmetnuti pripadnici Armije RBiH likvidirali civile, Kazani su dali svoje ime da na neki način postane zajedničko za tih nekoliko sramnih tačaka na topografiji sarajevske opsade. U godinama neposredno nakon rata postojala je stanovita konfuznost u odnosu spram Kazana, proistekla iz sudara dviju naizgled suprotstavljenih činjenica: one o prirodi rata, koja pravednost nesumnjivo dodjeljuje braniocima Sarajeva, i one o počinjenim zločinima koje su počinili pojedinci iz redova tih istih branilaca.

Propuštanju da se i ranije zauzme čvrst i beskompromisan stav spram Kazana lahko je suditi iz udobnosti kula od slonovače. Iracionalni bijes sručen na Sarajevo tokom opsade priječio je ponekad njegovim stanovnicima da potpuno razluče istinu od laži i s tim nije bilo jednostavno izaći na kraj. O noćnim se nestancima sarajevskih Srba, a potom i Hrvata, pa i Bošnjaka, pričalo gdjekad upola glasa, ali su to uglavnom bile teško provjerljive informacije, najčešće karakterizirane kao glasine i neprijateljska propaganda, nastajale u sjenci svakodnevne pogibelji i prizora smrti na ulicama grada. U toj se činjenici nipošto ne smije tražiti čak ni nagovještaj opravdanja za počinjene zločine, ona služi samo da objasni jedan od razloga zašto su Kazani bili nepopularna tema.

Pored toga, među nekim stanovnicima Sarajeva bio je prisutan i pomalo infantilan strah da će otvoreno govorenje o zločinu kojeg su počinili branioci, za koje se ne samo ovdje već i u čitavom svijetu vjeruje da su nužno bezgrešni, uprljati herojstvo otpora opsadi, pa i djelovanje čitave Armije RBiH. Odlazak predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića na Kazane i odavanje počasti žrtvama zločina pokazao je da je taj strah neosnovan i bezrazložan.

Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu, najviše Srba stradalo je u općini Centar, njih 465, a u drugim sarajevskim općinama taj je broj znatno manji. Njihova smrt bila je mahom izravna posljedica borbenih djelovanja – granatiranja i snajperske vatre s položaja Vojske RS-a. Zvanični sudski podaci operiraju s brojem od 29 žrtava u jami na Kazanima i neposrednoj okolini, pri čemu se ne smije isključiti mogućnost da je taj broj nešto veći.

S druge strane, kako je prije rekao Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra, u emisiji Most Radija Slobodna Evropa, “često se iskrivljavanjem činjenica želi od Kazana stvoriti neki kontrapunkt opsadi Sarajeva”. Beogradska i banjalučka propagandna mašinerija, očajnički nastojeći opravdati vojno divljanje srpske politike devedesetih, bezobzirno se odnosi i prema srpskim žrtvama, kao i prema žrtvama drugih naroda. Jer kako drugačije, nego bezobzirnošću, nazvati pretjerivanja i licitiranje ubijenim civilima čiji je broj podizan i do deset hiljada stradalih Srba u Sarajevu.

Neugodno je i nezahvalno graditi bilo kakve zaključke iz činjenica koje uključuju smrt, ali upravo ta činjenica da su sarajevske žrtve pripadale različitim narodima nemilosrdno dekonstruira svaki pokušaj da se rat u Bosni i Hercegovini predstavi kao izraz narodnih volja da više ne žive zajedno. Zlo koje se desilo nemoguće je bilo čime umanjiti i relativizirati, no postoji nešto što zločine počinjene nad srpskim civilima u Sarajevu razlikuje od zločina počinjenih na teritorijama pod kontrolom drugih oružanih formacija. Oni su, naime, zaustavljeni vojno-policijskom akcijom čim su nadležni organi prikupili dovoljno podataka na osnovu kojih je bilo moguće preduzeti zakonske mjere, a počinioci su suđeni još tokom rata.

Pored toga, od suštinskog je značaja činjenica da na teritoriji koju je tokom rata kontroliralo legalno i legitimno Predsjedništvo RBiH nisu donošeni diskriminatorni zakoni niti je medijski i politički propagiran zločin kao sredstvo ostvarivanja političkih ciljeva, već je, naprotiv, od vrha države do najnižih nivoa zapovijedanja neprekidno potencirana potreba za poštivanjem zakona i običaja ratovanja. To, nažalost, nije bio slučaj na onim dijelovima teritorije koji su bili pod kontrolom pobunjenih, paradržavnih vlasti.

Deseta brdska brigada 1. Korpusa ARBiH držala je čvrsto odsjek fronta čije bi pucanje i gubljenje zasigurno promijenilo tok rata u Sarajevu na način koji je bolje ne zamišljati. Ugled te brigade među stanovništvom Bistrika i okolnih mahala te strah od njenog prijekog i, kako je vrijeme odmicalo, sve više neuračunljivog komandanta Mušana Topalovića Cace okružio je Kazane zidom tišine kroz koji su vojni i civilni istražni organi teško prolazili. Kada je prikupljeno dovoljno informacija za pokretanje postupka, izdata je naredba da se hajdučija zaustavi po svaku cijenu i da se komandant Desete brdske brigade Mušan Topalović i zamjenik komandanta Devete motorizovane brigade Ramiz Delalić Ćelo uhapse, a odmetnuti dijelovi njihovih jedinica stave pod kontrolu i vrate u legalni lanac zapovijedanja. To je od vojnog i policijskog rukovodstva zahtijevao i predsjednik Alija Izetbegović.

Tokom ove akcije stradalo je četrnaest pripadnika policije i Armije RBiH, a Mušan Topalović ubijen je 26. oktobra 1993. godine pod nedovoljno rasvijetljenim okolnostima, navodno pri pokušaju bijega tokom provođenja iz Komande Prvog korpusa Armije RBiH u pritvor. Krvavi bilans akcije “Trebević 2”, u kojoj je već na početku devet policajaca pobijeno u obračunu s Topalovićem, rječito svjedoči o težini tog zadatka i složenosti uvjeta u kojima je izvršen. O toj akciji među dijelom stanovnika Sarajeva ispredaju se i dan-danas legende proistekle iz laičkog nerazumijevanja prirode i opasnosti vojno-policijskog zadatka te vrste. Objavljivanje nalaza komisije formirane po nalogu Predsjedništva RBiH, a na čijem je čelu bio njegov član Nijaz Duraković, o toku operacije “Trebević 2” pomoglo bi da se otklone mnoge neistine i da se zauvijek razobliči mitologizacija Mušana Topalovića. To bi ujedno pomoglo i da se skine ružna hipoteka s najvećeg broja pripadnika Desete brdske brigade koji nisu imali nikakve veze sa zločinima nad sarajevskim Srbima, premda treba spomenuti da Topalović svoje žrtve nije birao među pripadnicima samo jednog naroda.

Za zločine počinjene na Kazanima i okolnim lokacijama četrnaest pripadnika Armije RBiH osuđeno je na zatvorske kazne u trajanju od deset mjeseci do deset godina. Iz već spomenutih kula od slonovače lahko je, a ponekad i unosno dovikivati da su te kazne suviše blage u odnosu na užas počinjenog zlodjela. One zaista jesu blage, ali tu je potrebno razumjeti da sud svoje presude donosi na osnovu činjenica, a ne indicija ili govorkanja. A zločini se nisu dešavali pred očima velikog broja ljudi i počinila ih je relativno mala skupina vojnika koji nisu bili skloni da do kraja otvoreno svjedoče, što je tužiocima znatno otežavalo posao. Sud je, istina, mogao donijeti i drakonske presude u slučaju Kazana da bi zadovoljio pravdu i protiv toga se, osim osuđenika i njihovih advokata, vjerovatno niko ne bi bunio. Ali takav bi postupak otvorio vrata nečem mnogo opasnijem – samovolji sudova.

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!