Za sreću treba tako malo – sloboda i šansa da se snovi ostvare

Program “Život u lokalnoj zajednici”, koji implementira Savez za podršku osobama s invaliditetom “Sumero”, omogućava osobama s mentalnim poteškoćama da se osamostale uz pomoć personalnog asistenta. Tek kada izađu iz zavoda zatvorenog tipa, osobe s invaliditetom počinju sanjati šta bi htjele biti, kojim se poslom baviti i na taj način osigurati sebi egzistenciju. Tada postaju punopravni članovi društva, dok su zatvoreni, samo su brojevi bez imena i prezimena

Dvadesetogodišnji Šerif Muhedinović rođen je s invaliditetom. Prije dvije godine, s još dva cimera, zahvaljujući programu “Život u lokalnoj zajednici”, koji implementira Savez za podršku osobama s invaliditetom “Sumero”, postao je korisnik stambene zajednice i usluge stanovanja uz podršku. Šerif je prethodno tri godine živio u nekoj od ustanova zatvorenog tipa gdje se inače smještaju osobe s intelektualnim teškoćama.

“Bilo mi je loše tamo, nisam ja za onog smještaja. Napokon me uzeo neko dobar, napokon su me uzeli neki dobri ljudi. Predivno mi je ovdje. S našom asistenticom kuhamo, čistimo, održavamo ličnu higijenu. Nekad u grad odem s djevojkom koju sam upoznao u ‘Sumeru’. Sad ću početi raditi s njom ‘kreativnost'”, priča Šerif. Njegov cimer Šukrija Memišević imao je sličnu sudbinu. Živio je u dječijem domu u Tuzli od 2005. do 2014. godine prije nego se doselio u novi dom u Vogošći. “Socijalna radnica me pitala da li bih volio preći ovdje. Ja sam pristao. Ovdje je super, upoznao sam nove prijatelje, imamo asistenticu koja nam pomaže. Ma milina. Sam održavam ličnu higijenu i higijenu stana, u plasteniku sadimo začinsko bilje, imamo razne edukacije i moja životna želja jeste da se zaposlim kao kuhar”, kaže dvadesetogodišnji Šukrija, koji je ekipi Stava s ponosom pokazao svoje prve sadnice koje je uz pomoć agronoma naučio uzgajati, a koje kasnije plasira na tržište.

Oni se uz podršku personalne asistentice Salihe Saračević i tima ljudi zaposlenih u “Sumeru” pripremaju za budućnost kakvu oni žele, s konačnim ciljem da se jednog dana potpuno osamostale. Saliha već šest godina radi kao asistentica na ovom programu, a njena podrška im svakim danom sve manje treba. “Pomažem im oko održavanja higijene, idemo u grad, družimo se, pijemo kahvu, za sve što im je potrebno, tu sam im ja. Jako su puno napredovali i trude se da postignu ono što žele. Šukrija insistira na tome da počne raditi. On im je trenutno kao glavni kuhar ovdje”, kaže Saliha.

Lokalna zajednica  kao alternativa

U BiH još preovladava tradicionalno zbrinjavanje osoba s intelektualnim teškoćama u institucijama azilnog tipa. U našoj zemlji postoji šest ustanova za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba u kojima je smješteno njih 2.000, od kojih je 120 maloljetne djece. Smatra se da taj oblik zbrinjavanja predstavlja oblik segregacije i getoizacije koji u savremenom svijetu nije prihvaćen. Transformacija klasičnih institucija zahtjev je niza UN-ovih deklaracija i ulazi u područje poštovanja ljudskih prava.

Program “Život u lokalnoj zajednici” počeo je 2011. godine u Sarajevu, a “Sumero” na taj način, od početka, želi ponuditi alternativu postojećem sistemu zbrinjavanja i rada s osobama s intelektualnim teškoćama kao koncept koji je humaniji i racionalniji od zbrinjavanja takvih osoba u ustanovama kakve već postoje u našoj državi. Život u lokalnoj zajednici i usluge stanovanja uz podršku, kao i niz aktivnosti koje provodi ova organizacija, usklađeni su s Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom, s posebnim naglaskom na pravo Člana 19 – nezavisno življenje i uključenost u zajednicu.

Tako, osim u Kantonu Sarajevo, gdje je “Sumero” organizirao dvije stambene jedinice, isti koncept postoji u Unsko-sanskom, Srednjobosanskom i Zeničko-dobojskom kantonu, gdje ukupno živi 65 osoba, od tri do 70 godina starosti.

Tako je pokrenut i proces deinstitucionalizacije osoba s intelektualnim teškoćama iz zavoda u domove širom BiH. Osobe obuhvaćene ovom uslugom imaju mogućnost potpune uključenosti u zajednicu i individualan pristup kroz primjenu najboljih modela podrške, kao što je “Planiranje usmjereno na osobu”.

Haris Haverić, direktor Saveza “Sumero”, kaže da su u trenutnom sistemu u BiH osobe s invaliditetom samo brojevi bez imena i prezimena. “Daje im se krov nad glavom, hrana, spavaonica i tu se završava sva rehabilitacija i podrška. S druge strane, u BiH se polahko, ali sigurno razvija model koji je ‘Sumero’ nazvao ‘Život u lokalnoj zajednici’.” To je apsolutna i sveobuhvatna podrška ostanku i opstanku osoba s intelektualnim teškoćama u lokalnim zajednicama. S ovim programom, s ponosom mogu reći, Bosna i Hercegovina prati svjetske standarde i trendove, a dijelom i obavezu koju je potpisala kroz UN-ove konvencije o pravima osoba s invaliditetom”, objašnjava Haverić.

Ističe da je to obaveza države te da ovo treba biti društveni i državni proces i proces svih onih koji su zainteresirani da se osobama s invaliditetom omoguće jednaka prava i mogućnosti.

Ekonomska isplativost života u lokalnoj zajednici

Ovaj model zbrinjavanja osoba s invaliditetom prihvatljiv je ne samo s ljudskog nego i s ekonomskog aspekta, smatra naš sugovornik iz “Sumera”.

“Osim stanovanja u zajednici, razvijamo i programe profesionalne rehabilitacije, ali i programe zapošljavanja. Tako da osobe koje su u programu ‘Život u lokalnoj zajednici’ imaju i druge segmente koji im omogućava inkluzivni život i uključenost u sve društvene tokove. Osposobljavamo ih da rade, recimo, u piceriji, jedna se djevojka već zaposlila u ‘Mercedesu’, a jedan momak u call centru”, priča Haverić.

Deinstitucionalizacija je povratak osoba s intelektualnim teškoćama u lokalne zajednice odakle su one otišle prije godinu, dvije ili čak 20 godina. “Te je godine živio u nekom zatvorenom krugu, bez obzira na to što je taj zatvoreni krug možda na nivou nekog hotela, to je isključenost u pravom smislu te riječi. Putem Programa, osoba dolazi u lokalnu zajednicu gdje mu se nudi stan i nova porodica. Ukoliko su roditelji umrli, mi nudimo novu familiju, gdje on sa svojim prijateljima čini jednu životnu priču. Tako da tri‑četiri korisnika uđu u jednu životnu i stambenu zajednicu. Asistenti im pružaju podršku, jačaju ih za što više samostalnog življenja. U zavisnosti od njihovih potreba, takva im se podrška pruža”, pojašnjava Haverić.

Život u lokalnoj zajednici podrazumijeva saradnju s institucijama u lokalnim zajednicama, tako da koriste domove zdravlja, centre za mentalno zdravlje i sve druge institucije koje postoje u toj zajednici. “Kad ste u zavodu, to koristite u sklopu zavoda. Uglavnom je sva podrška fokusirana na institucionalni, zavodski, isključeni sistem podrške. Dolaze psiholozi, doktori, stomatolozi. U ovom slučaju ‘Sumero’ koristi sve one usluge koje imaju i drugi stanovnici. S tim u vezi, možemo reći da je ovaj proces i isplativ”, kaže Haverić.

Osim zapošljavanja mladih kao asistenata (socijalni radnici, psiholozi, medicinske sestre, pedagozi), važno je da se koriste resursi lokalnih zajednica. Stanovi se iznajmljuju, plaća se hrana, higijenske potrepštine i sve druge usluge. Može se reći da život u lokalnoj zajednici stimulira socijalnu zaštitu.

A zahvaljujući programu “Život u lokalnoj zajednici”, pojedinci su se i potpuno osamostalili. Amir i Sanja vjenčali su se i sada žive samostalno. “Cilj je da vidite čovjeka što više samostalnog, sretnog. To je motiv ljudi koji rade u ‘Sumeru’, ljudi koji su predani svom radu i koji žele da model koji smo ustanovili bude što brže raširen u sve krajeve BiH”, ističe Haverić.

Zato je potrebno da svi budu svjesni da svaka osoba ima pravo izbora, gdje će, s kim će i na koji će način živjeti. “Tek kad izađu iz zavoda, vidite kako eksplodiraju njihove želje. U zatvorenom sistemu oni nemaju potreba, možda imaju snove, poneku želju, ali jedina im je želja biti slobodan. Kad dobiju slobodu, ustvari postaju ljudi u pravom smislu, do tada su brojevi”, pojašnjava Haverić.

 Zavodi trebaju transformaciju

Kada se govori o procesu deinstitucionalizacije, bitno je napomenuti da to ne podrazumijeva zatvaranje zavoda nego njihovu transformaciju. “Mi govorimo o stvaranju uvjeta za lokalne zajednice. Kada bi sutra došla direktiva da se zavodi zatvore, to ne bi bilo dobro zato što ne nudi alternativu lokalnim zajednicama. Ostali bi ljudi na ulici, a to nije dobro rješenje. Mi ne govorimo o zatvaranju zavoda nego o njihovoj  transformaciji u pogledu boljih uvjeta rada osoblja i života korisnika zavoda. Mi imamo jedan zavod izgrađen za 250 korisnika, a koristi ga 400 osoba. To je neodrživo”, smatra Haverić i dodaje da moramo raditi evoluciju, a ne revoluciju. “Sistem mora prepoznati nove standarde i nove obaveze prema svojim sugrađanima. To je obaveza, kako prema UN-u, tako prema dokumentima EU, a jedan je od prioriteta deinstitucionalizacija ne samo osoba s invaliditetom nego djece i starih”, poručuje Haverić.

Naglašava da je osnovni problem to što ljudi rade naučenu lekciju. “Dakle, ako osobi s invaliditetom umre roditelj, nema podrške, šalje se u zavod. Ne daje se alternativa. Mi razbijamo te predrasude i stereotipe. I upravo je tu ključna bitka, ne u zakonu, jer niko ne može osporiti zakonski ovo što radimo”, kaže Haverić i dodaje da trenutno imamo primjere da su korisnici koji su godinama živjeli u zavodu tužili državu (proces Hadžimejlić i drugi).

“To će sve više eskalirati. Dva momka iz jednog zavoda tužila su državu BiH i dobila odštetu pred Sudom za ljudska prava u Strasbourgu. Ako lokalne zajednice ne rade ništa da korisnici izlaze iz zavoda, ako se proces ne ubrza ili država ne preuzme ovaj program, ostali korisnici, njih preko 2.000, mogu pokrenuti isti proces. Zašto su zatvoreni? To su osobe s invaliditetom, nisu ubili, opljačkali. To nije razlog da neko sjedi u zavodu 10 ili 20 godina. Za ovu kategoriju Sud za ljudska pravu u Strasbourgu donio je odluku da ne trebaju ići standardnim već ubrzanim procedurama. Preko 2 miliona KM mogla bi država platiti za odštetu. Mi govorimo federalnim vlastima da je bolje taj novac usmjeriti na podršku lokalnim zajednicama, na razvoj, a ne na eventualne kazne”, pojašnjava Haverić.

Jedna je od najstarijih ustanova ove vrste u BiH JU Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić, osnovan još 1949. godine, koja trenutno vodi brigu o 343 korisnika.

U Zavodu je zaposleno 150 uposlenika. “Shodno stvaranju kvalitetnijih uvjeta života, broj je korisnika smanjen.  JU Zavod Pazarić aktivno je uključen u proces deinstitucionalizacije. Još je 2002. godine ova ustanova uz podršku donatora kupila zemljište s jednom kućom u naselju Ramići. Od tada je do danas u Ramićima izgrađeno novo naselje kojim se nastavlja proces deinstitucionalizacije. Trenutno na ovoj lokaciji žive 24 korisnika u tri kuće, gdje su, osim postojeće, uz pomoć donatora sagrađene još dvije kuće”, kaže Sabina Čajić, stručni saradnik za odnose s javnošću ove ustanove.

Ove godine nastavili su projekt deinstitucionalizacije zahvaljujući finansijskoj podršci međunarodnih udruženja i Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. Sagrađene su još tri kuće u kojima će živjeti 30 korisnika.

“Postavljeni su temelji za izgradnju još jednog objekta s 10 apartmana, gdje će boraviti 20 korisnika, te će se na taj način privesti kraju izgradnja novog naselja u Ramićima. Realizacijom ovog projekta deinstitucionalizacije stvoreni su uvjeti za život osoba s intelektualnim poteškoćama u razvoju u lokalnoj zajednici prema principu stanovanja uz podršku. Stvaranjem kvalitetnijih uvjeta života u lokalnoj zajednici, uz pružanje kvalitetne stručne podrške, korisnici JU Zavod Pazarić dobit će zasluženi ravnopravniji status u društvu te veće mogućnosti za samostalniji život uz aktivnije učešće u životu zajednice”, kaže Čajić.

Samtra da su Ramići pozitivan primjer osamostaljivanja osoba s invaliditetom gdje korisnici JU Zavoda Pazarić, uz stručnu podršku, samostalno izvršavaju mnoge zadatke, realiziraju vlastite ciljeve te su u sklopu radno okupacionih aktivnosti uključeni u različite sadržaje.

Na pitanje da li je Zavod angažiran na aktivnostima kojim se omogućava veća uključenost osoba s intelektualnim poteškoćama u društvene tokove, Čajić odgovara da oni u skladu s  interesiranjima i sklonostima korisnika JU Zavod Pazarić organiziraju različite aktivnosti kojim se omogućava njihova socijalizacija.

Korisnici posjećuju izložbe, koncerte, kino i druge društveno-kulturne sadržaje. Organiziraju se i izleti, ljetovanje na more, posjete izletištima na jezerima i planinama.

“U JU Zavodu Pazarić u okviru radno-okupacione terapije djeluju i radionice gdje svakodnevno korisnici rade na izradi vaza, tkanja, slika, te se u sklopu edukacije, radnog osposobljavanja, odgajateljskog rada i socio-pedagoške i psihološke podrške sprovode i druge aktivnosti kojima se omogućavaju što sadržajniji i kvalitetniji uvjeti rada i života u ustanovi.

Sportisti Zavoda koji svakodnevno vježbaju ostvaruju značajne rezultate na takmičenjima i van ustanove, a brojna su i gostovanja velikih i malih talenata plesne sekcije Zavoda.

Na ovaj način JU Zavod Pazarić i dalje je opredijeljen da u skladu s mogućnostima nastavlja proces deinstitucionalizacije ustanove, kojim će se omogućiti stvaranje što kvalitetnijih uvjeta života za osobe s intelektualnim poteškoćama u razvoju koje zaslužuju ravnopravan status u svim sferama društvenog života u našoj zemlji”, naglasila je Čajić.

 

 

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!