Za promjenu bih svoje drame volio gledati u svom gradu i na svom jeziku

“Na posljednjem MESS-u smo vidjeli dvije predstave jednog režisera iz regije. Nećete vjerovati, predstavu u Crnoj Gori taj režiser je režirao po dramskom tekstu crnogorskog dramskog pisca, a predstavu na Kosovu po drami pisca s Kosova. Kada je režirao u Sarajevu, isti taj režiser je režirao esej mađarskog pisca. Nadam se da se kao uvjet gostujućim režiserima ne postavlja to da ne smiju režirati ništa od bh. drame”

Za 19. novembar je u Kamernom teatru 55 zakazana sarajevska promocija knjige drama Četiri i po drame bh. dramatičara Almira Bašovića, za čije se izdavanje pobrinula kuća “Connectum”. Riječ je o zbirci koja je nastajala tokom proteklih 15 godina, a koju sačinjavaju drame Priviđenja iz srebrenog vijeka, RE: Pinocchio, Kreketanje, Sarajevo Feeling i Lica, formom i sadržajem apsolutno različite, ali opet sjedinjene u istom modelu savremenog teatra i s istim brižnim odnosom prema izgubljenom čovjeku savremenog svijeta. U intervjuu za Stav Bašović predstavlja Četiri i po drame, knjigu koja započinje s tekstom Priviđenja iz srebrenog vijeka, posvećenim žrtvama srebreničkog genocida, a završava monodramom Lica, u kojoj ratni zločinac spoznaje osjećaj krivnje, ali i analizira aktuelnu bh. teatarsku scenu na čijem je čelu Festival MESS, te s osvrtom na dramu Sarajevo Feeling govori o vječnom “sarajevskom duhu”.

STAV: Još od antičke drame komadi se pišu da bi se izvodili i svoj istinski smisao i vrijednost dobijaju tek na sceni. Međutim, da neko nije “objavio” te drame, one više nikad ne bi bile izvođene. Šta za dramski tekst, a šta za jednog dramatičara, zapravo, znači objavljivanje napisanih komada? Kolika je vrijednost objavljene drame kao nekog zaloga za budućnost?

BAŠOVIĆ: Ideja o objavljivanju drama u knjizi jeste relativno novijeg datuma. Negdje u Shakespeareovo doba drame se počinju štampati i u pozorišnoj trupi, kao nekom dioničarskom društvu, drame imaju status poput kostima ili scenografije. Kada bi se u vrijeme kuge pozorišta zatvarala, na tržištu bi se pojavljivao veliki broj drama. U mom slučaju se ne radi o kugi, već o povjerenju Ajeta Arifija i izdavačke kuće “Connectum” da vrijedi objaviti ovu knjigu. Jer, drama jeste i književnost, može se čitati u samoći iako je namijenjena izvedbi na sceni.

STAV: Znamo li mi u BiH prepoznati vrijednost objavljivanja zbirke drama s obzirom na to da nam savremena dramska književnost nije u zavidnom položaju u odnosu na regiju. Čini se da ovakve vijesti ne privlače veliku pažnju na bh. teatarskoj sceni, barem u ovom njenom zatvorenom krugu iz kojeg se s podignutim ili spuštenim palcem kreira teatarski život u BiH?

BAŠOVIĆ: Knjiga je tek izašla, pa ćemo vidjeti kakva će joj sudbina biti, i kod čitalaca i kod teatarskih ljudi. Moj je posao da pišem najbolje što u tom trenutku mogu. Lajkovi su previše hiroviti i brzo se zaboravljaju.

STAV: Knjigu sačinjavaju drame Priviđenja iz srebrenog vijeka, RE: Pinocchio, Kreketanje, Sarajevo Feeling i Lica. Kakvo interesiranje pokazuju bh. pozorišta za ove drame s obzirom na to da Kreketanje i Sarajevo Feeling još uvijek nisu izvedene?

BAŠOVIĆ: Nakon što sam dobio primjerke od izdavača, ja sam svim direktorima sarajevskih pozorišta poklonio po knjigu s posvetom. Direktor Kamernog teatra ‘55 Emir Hadžihafizbegović pokazao je interes, a i direktor SARTR-a Aleš Kurt čvrsto je obećao da će se javiti kad pročita drame. Zadnjih sedam puta je to što pišem izvođeno ili na stranim jezicima ili izvan BiH, tako da bih baš iskreno volio vidjeti postavku neke svoje drame na svom jeziku i u svom gradu.

STAV: S druge strane, u bh. teatrima postavlja se sve i svašta, a često se poseže za tekstovima i režiserima izvan BiH. Kako komentirate odnos između kvaliteta i kvantiteta kada je u pitanju bh. teatarska produkcija i koje je Vaše mišljenje o radu domaćih pozorišta? Šta zadržati, a šta promijeniti kako bi se poboljšala sama produkcija, ali i unaprijedio njen kvalitet, raznolikost, dinamičnost?

BAŠOVIĆ: Na posljednjem MESS-u smo vidjeli dvije predstave jednog režisera iz regije. Nećete vjerovati, predstavu u Crnoj Gori taj je režiser režirao po dramskom tekstu crnogorskog dramskog pisca, a predstavu na Kosovu po drami pisca s Kosova. Kada je režirao u Sarajevu, isti taj režiser je režirao esej mađarskog pisca. Nadam se da se kao uvjet gostujućim režiserima ne postavlja to da ne smiju režirati ništa od bh. drame. Ne treba biti genij istraživačkog novinarstva pa da se vidi kako stvari stoje s domaćim dramama i repertoarima u susjednim zemljama, a kako to izgleda kod nas. Susjedne kulture žele vidjeti na sceni kako njih i njihovu dramsku književnost doživljavaju gostujući režiseri. Treba nam, naravno, više para, ali treba nam i više strasti i povjerenja u ono što imamo. Našim sjajnim glumcima godine prolaze a da nisu odigrali ni trećinu onog što su mogli i morali odigrati.

STAV: Nedavno je završeno 58. izdanja Festivala MESS, gdje ste očekivali uvrštenje i prikazivanje i predstave Balkanska tužbalica režisera Stevana Bodrože, teatarskog omnibusa sačinjenog od tri teksta: Kino-oko Almira Imširevića, Prst Doruntine Bashe, te Vaša Lica iz zbirke. Ipak, predstava na kraju nije odabrana. Koji su Vaši utisci o ovogodišnjem MESS-u i selekciji predstava, a kakav imate stav prema onome što ovaj festival predstavlja u protekloj deceniji?

BAŠOVIĆ: Jedina informacija koju sam dobio jeste da predstava Balkanska tužbalica nije uvrštena na MESS zato što je selekcija već bila završena. Francuzi imaju jednu frazu koja otprilike kaže: Vjerujem u gospođino poštenje, ne bih provjeravao. Kao i većina kolega iz moje generacije, ja sam odrastao i zavolio pozorište zahvaljujući poslijeratnim izdanjima MESS-a, na kojima smo zaista mogli vidjeti evropski relevantne predstave. Nažalost, današnji MESS je daleko od tih izdanja.

STAV: Vratimo se na knjigu. Kako je nastajala i tokom kojeg perioda ova zbirka, čije su drame formom i sadržajem apsolutno različite? Na koji se način u jednoj cjelini stapaju moralitet, dječija drama, antička komedija, komad s pjevanjem i pucanjem i monolog u modelu Heinera Müllera?

BAŠOVIĆ: Drama Priviđenja iz srebrenog vijeka nastala je prije petnaest godina i imala je zapažen pozorišni život. Posljednju dramu, Sarajevo Feeling, završio sam ljetos. U pogovoru knjizi moj prijatelj Svetislav Jovanov tvrdi da je to knjiga koja svjedoči o sazrijevanju i da je mojim dramama zajedničko propitivanje savremenog teatra i društva kroz dijalog s velikim autorima evropske drame. Dovoljno sam pozorište upoznao iznutra, tako da, naravno, ne očekujem da neko na eventualnu postavku moje drame dolazi s enciklopedijom ili udžbenikom. Meni je kao piscu bilo važno baviti se pričom i ponuditi glumcima nekakav izazov, pritom sam se trudio odati priznanje onima od kojih sam učio.

STAV: U istoj zbirci nalaze se tekst Priviđenja iz srebrenog vijeka, posvećen žrtvama srebreničkog genocida, i monodrama Lica, u kojoj ratni zločinac spoznaje osjećaj krivnje. Na koji se način oni nadopunjuju i sjedinjuju u ovoj zbirci, a njihovi protagonisti, žrtve i zločinac postaju dio istog dramskog svijeta?

BAŠOVIĆ: Drama je forma koja uvijek nudi neku sliku čovjeka. I kada igra trafiku, glumac na sceni još je uvijek čovjek. Tako je i sa zločincem, tako je i sa žrtvama. I oni koji su činili zločine i oni koji su te zločine pretrpjeli jesu ljudi, od kojih neki žive tu oko nas. Ja nisam pisac koji će “pjevati o požarima sunca na zalasku”, ali također ne mislim da je izbor teme dovoljan za dobru dramu. Moju knjigu, s jedne strane, uokviruje priča o ženi koja traži svoje mrtve i koja želi očuvati život, a, s druge strane, priča je o nekome ko se protivi životu i onom ljudskom u nama. Veliki Péter Szondi govorio je da moderna drama nastaje u renesansi kada čovjek u dramu ulazi kao čovjek – između – drugih – ljudi. Izgleda da je dvadeseto stoljeće ovu mogućnost dovelo u pitanje.

STAV: Drama Sarajevo Feeling  posveta je posljednjoj prijeratnoj generaciji. Međutim, to nije tekst koji s nostalgijom gleda na neko “staro” Sarajevo za kojim danas žale dežurni kritičari ovog “novog” Sarajeva, iako većina njih više ne živi ovdje. Da li “sarajevski duh” još uvijek živi, da li je to upravo tekst o sarajevskom duhu koji nikad neće umrijeti i ljudima u kojima on i dalje živi?

BAŠOVIĆ: To je drama za koju danas imam osjećanje da je pišem od januara ‘96, otkako sam skontao da sam preživio rat. Dio tog feelinga rekonstruiran je na osnovu tristo pisama koje mi je od septembra ‘90. do septembra ‘91. godine u JNA slala raja iz Sarajeva. Zanimljive su mi reakcije onih kojima sam slao dramu na čitanje. Drug koji od ‘92. živi vani nije se prepoznao, neki su mi rekli kako ih je drama emotivno potpuno razvalila jer su shvatili da su “ostali” u ‘92. Par njih mi je reklo da su bili prisutni na izmišljenom derneku oko kojeg je organiziran drugi čin komada. Jedna prijateljica mi je rekla da drama jeste i odgovor na pitanje koje nam često postavljaju: A kako to niste znali da će biti rat kad je sve upućivalo na to? Zaista, meni su ostale karte za koncert “Obojenog programa”, koji je u Sarajevu trebao svirati sredinom aprila ‘92. Naslov drame je naslov pjesme koju je grupa “Protest” snimila u opkoljenom Sarajevu, dakle, nakon trenutka u kojem moj komad završava, tako da drama sugerira neki kontinuitet. Ne znam živi li taj neki sarajevski duh još uvijek, ali mi se čini da je on ponekad poput duha Hamletovog oca: povod za velike dileme i bolna prepoznavanja. Helem nejse. Da parafraziram Jarryjevog kralja Ubuja: Dok ima Poljaka, bit će i Poljske.

STAV: Vi ste, dakle, jedan od rijetkih aktivnih bh. teatarskih teoretičara, dramski ste pisac i scenarist, teatarski selektor, urednik književnog časopisa, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te na Akademiji scenskih umjetnosti. Na kojem se od ovih polja osjećate najispunjenije i najostvarenije i na koji se način ove oblasti sjedinjuju u Vašoj ličnosti, u Almiru Bašoviću?

BAŠOVIĆ: Najdraže bi mi bilo da sam samo dramski pisac i dramaturg. Međutim, bojim se da bi danas i u sredinama koje su drami naklonjenije od naše dramski pisac možda gladovao čak i ukoliko bi pisao po jednog Hamleta godišnje. Kao proletersko dijete, volim pošteno zaraditi hljeb od kojeg živim, a kredit za stan otplaćujem radeći kao profesor. Ovo nabrajanje poslova u Vašem pitanju me podsjeti: nedavno mi je jedan prijatelj u šali rekao da Sarajevo nikad nije voljelo ljude koji puno rade, tako da je on iznenađen što još uvijek nije čuo kako mene okolo traže s pajserima.

STAV: Uskoro izlazi novi broj časopisa Život, čiji ste urednik, a koji je, čini se, pronašao svoje mjesto na bh. književnoj sceni i u kulturnom životu BiH. Da li možete najaviti sadržaj novog broja?

BAŠOVIĆ: U novom broju ćemo objaviti intervju s našim velikim piscem Irfanom Horozovićem, a najduži blok posvećen je pedesetoj godišnjici događaja iz 1968. godine. Tu je niz sadržaja, posebno mi je drago da ćemo objaviti tekst Jurija Tinjanova O parodiji, koji je prevela i priredila kolegica Adijata Ibrišimović-Šabić, zatim izbor iz omanske poezije, veliki broj prikaza knjiga i zanimljivih prijevoda itd.

PROČITAJTE I...

Ovo je film o dvanaestogodišnjoj Riječanki Nini, koja se u današnjoj Hrvatskoj, toliko godina poslije rata, i dalje stidi i plaši biti Srpkinja. Rođena 2001. godine, ona u filmu kaže da zna dan kada je spoznala da je Srpkinja te da je plakala i pokušavala dokazati da to nije

Za vrijeme njegovog boravka i službovanja kao desna ruka Benjamina Kallaya mnoge je stvari u Bosni napravio i uredio, posebno odnose među vjerskim zajednicama i među ovim našim nacijama. Veoma je dobro poznavao naš jezik, poznavao je i strane jezike, bio je radoznao i obrazovan i školovan čovjek. Ono što je on činio za Bosnu i Hercegovinu tada, tim putem bi trebalo danas nastaviti. Bio je senzibilan za naše nacionalne i religijske razlike”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!