Za poljanu na kojoj su ubijali “Škorpioni” vlasnik traži 250 hiljada maraka

U ljeto 1995. godine, pripadnici “Škorpiona”, zloglasnog odreda srbijanskog SDB-a, pred kamerama su strijeljali šestericu zarobljenih Srebreničana u Godinskim Barama kraj Trnova. Porodice pobijenih žele podići spomen-obilježje, ali vlasnik posjeda na kojem su strijeljani za zemlju traži četvrt miliona maraka

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Posadila je Nura Alispahić stablo. Jedno od šest u spomen na šestericu strijeljanih. Pozlilo joj je pa su je morali držati dok je gledala kako zemlja pod lopatama sakriva korijen jabuke. Šest jabuka za šestericu Srebreničana koje su u Godinskim Barama u ljeto 1995. godine strijeljali “Škorpioni”. I sve to uredno snimali. Kako uopće uspije doputovati iz Srebrenice, Nura ni sama ne zna. Teški je srčani bolesnik, dijabetičar. Gotovo je svaki dan na infuziji. Živi sama u svojoj Srebrenici. Kazala je jednom kako je njezini mrtvi hrane jer je jedini prihod koji ima penzija od muža i dvojice sinove. A svi su ubijeni. “Pomislio bi čovjek, pa prošle su 22 godine, bit će malo lakše, ali nije nimalo lakše. Sve je teže. Moje djece nema. I kao da to nije dovoljno teško, to što ih nema, nego vidiš šta svake godine rade s nama.” Nura govori, a rukama se drži za brezu pod kojom joj je strijeljalo sina.

MEDIĆ I “ŠKORPIONI”

Nurin stariji sin Admir Alispahić ubijen je na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine, pa sahranjen u Tuzli. Mlađi sin Azmir Alispahić ukopan je u Potočarima kod Srebrenice 11. jula 2003. godine. Nurin muž Alija ukopan je u mezarju Kazani. Kćerka joj je, od tuge za braćom i ocem, umrla poslije rata. Majci je uspjela reći svoju posljednju želju – da je ukopaju kraj oca. Nepune dvije godine nakon Azmirove dženaze u Potočarima, na televiziji je vidjela kako je njen tada sedamnaestogodišnji sin smaknut.

“Bila sam u kući. Navečer kasno govore na televiziji: ‘Sad ćete vidjeti čudo veliko, majka će prepoznati sina, a sestra brata.’ Pojavi se onda kamion, izvode mladiće, ruke im svezane, kad onaj četvrti izađe – moj Azmir! Pala sam, plakala. ‘Nemojte mi ga tući, nemojte mi dijete ubiti!’ Joooj! Sjećam se kako ga jedan zlikovac, dok moj Azmir leži licem na zemlji, pita je li ikad spavao za ženom, a moje sunce mu odgovara: ‘Nisam, čiko.’ Reče mu onaj s puškom još: ‘E, nećeš ni spavati!’ Ubiše ih onda, pa spališe. Sve sam ‘vako i na sudu u Beogradu svjedočila na suđenju ‘Škorpionima’. Rekla sam: ‘E, da mi je znat’ ko je taj što može djecu ubijati.’ Onaj Slobodan Medić, glavni iz ‘Škorpiona’, ponavljao je da ga ne kunem jer i on ima djecu. Osudiše i njega i ostale, pa kasnije i taj glavni poginu sa ženom i djetetom. Žao mi je njegovog sina, nije dijete ništa krivo”, pričala je Nura za Stav.

“Škorpioni” su formirani 1992. godine pod okriljem Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Njegovi pripadnici bili su uglavnom Srbi iz Hrvatske. Komandant “Škorpiona”, koji su strijeljali šestericu Srebreničana, Slobodan Medić također je porijeklom iz Hrvatske. Medić je bio taj koji je naredio pripadnicima svog osiguranja Petru Petraševiću, Aleksandru Mediću, Branislavu Mediću, Slobodanu Davidoviću i Miloradu Momiću da strijeljaju šestericu zarobljenika. Snimak ponižavanja zarobljenika i njihove likvidacije, do kojeg je došao Fond za humanitarno pravo, prikazan je najprije u Haškom tribunalu u junu 2005. godine tokom suđenja Slobodanu Miloševiću. Odmah nakon što je snimak emitiran, “Škorpioni” su pohapšeni.

Medić je, pred Višim sudom u Beogradu, osuđen na maksimalnih 20 godina zatvora za ratni zločin. Tokom procesa bilo je jasno da sud čini sve da se prikrije umiješanost državnog vrha Srbije s ovom jedinicom. Bilo je i jasno da se Medić nimalo ne kaje za ono što je učinio. Bio je bijesan zato što je zločin snimljen. “Konkretno, da sam znao, da sam znao, taj što je snimao ne bi se leba najeo, ubio bih ga kao zeca što je to snimio. Znači, sad ja ovo odgovorno kažem pred vama – ja bih ga kao zeca ubio”, kazao je tokom suđenja. Pero Petrašević priznao je zločin. “Ubio sam šest Muslimana, kriv sam pred Bogom. Izvršavao sam naređenja”, kazao je i onda se obratio majkama ubijenih koje su pratile suđenje. “Izgovoriću ovu istorijsku rečenicu zbog koje je možda bolje da sam tamo ostao da ležim na livadi s njima. Ubili smo ih zato što su bili Muslimani.” Zbog dobrog vladanja, Medić je od upravnika srbijanskog zatvora u kojem je služio kaznu dobio nekoliko dana dopusta. Poginuo je 31. decembra 2013. godine u prometnoj nesreći kod Sremske Mitrovice. U sudaru dvaju automobila poginuli su i njegova supruga i sedamnaestogodišnji sin.

OSTAVLJENA TIJELA

Do 1993. godine Trnovo je bilo pod kontrolom snaga Armije BiH. Nakon ofanzive Vojske RS‑a, palo je u ruke srpskih vlasti, a stanovništvo se iz Trnova i okolnih sela uglavnom povuklo ka Bjelašnici. Svojim su se kućama vratili nakon rata. U Godinskim Barama rijetki žive, uglavnom su stariji tu preko ljeta, njihova djeca dolaze odmoriti samo za vikend. Preko puta posjeda na kojem su strijeljani Srebreničani kuća je porodice Bašić.

“Tu su djecu pronašli ribolovci, slučajno”, pričaju nam Bašići. “Nekad iza rata, išli su pecati ribu. I nađu jedno tijelo. Ostale su bile samo kosti i neke krpe na njima. Poslije toga, nađu i ostale. Bili su bačeni u kuću ili garažu, više se i ne sjećam. Mi nismo znali ko su. Onda je dolazio Amor Mašović, pitao nas znamo li išta o toj djeci. Nismo znali, kasnije smo čuli šta im se desilo.” Niko nije ni pretpostavljao da su u pitanju Srebreničani sve dok snimak njihove egzekucije nije emitiran tokom suđenja Slobodanu Miloševiću. “Pratio sam stalno suđenje, tako sam gledao i taj dan. Pušten je snimak. Nakon nekoliko minuta, shvatio sam da poznajem mjesto na kojem su strijeljani”, priča nam Ismet Godinjak, prijeratni policajac iz Trnova, danas umirovljenik. Lovac koji poznaje svaki pedalj svoje općine.

“Pogledao sam još jednom snimak i odmah sam znao tačno na kojem su mjestu strijeljani. Tada smo obavijestili nadležne i brzo se saznalo šta se desilo”, priča nam. Niko sa sigurnošću, kaže nam, nije znao otkud Srebreničani baš tu, u Godinskim Barama. Prema nekim informacijama, nakon zarobljavanja su vođeni na kopanje rovova. Prvo su dovedeni putem do Rajskog Dola, a kasnije su ih potrpali u vozilo i preko Kazana odvezli ka Godinskim Barama. Nakon Kazana, na ulazu u selo, kraj puta koji vijuga pored Željeznice, poredali su ih potrbuške na zemlju. I to je snimljeno, vide se kako leže uz put. Nekoliko trenutaka kasnije, snimljeno je kako ih odvode ka brezi, pedesetak metara od puta, tačno naspram kuće Bašića. Tu su strijeljani, tu su im tijela pobacana u opljačkanu vikendicu. Safet Fejzić (17), Azmir Alispahić (17), Sidik Salkić (36), Smail Ibrahimović (35), Dino Salihović (18) i Juso Delić (25) ostavljeni su tu, da truhnu…

POSJED NA PRODAJU

Posjed na kojem se svakog 17. jula okupe članovi porodica pobijenih Srebreničana prije rata pripadao je nekom Sarajliji koji je tu imao vikendicu. Nakon ratnih godina, kada su se vlasnici vraćali na svoja imanja i obnavljali ih, ta je sarajevska porodica prodala svoju zemlju prvom susjedu. Tako su razrušena vikendica, put i breza pod kojom su strijeljani Srebreničani postali dio njegovog velikog, zapuštenog posjeda. Nakon što su porodice strijeljanih počele dolaziti u Godinske Bare kako bi svakog 17. jula podsjećali na sudbinu svoje djece, vlasnik imanja kazao je kako nema ništa protiv da porodice dolaze niti je protiv ideje da se tu izgradi spomen-obilježje.

No, nešto kasnije, iznio je i svoje uvjete. Spomenik može biti samo veličine jedan s jedan, posjed se mora stalno kositi i održavati. Ukoliko žele veći spomenik, porodice žrtava mogu kupiti zemlju. Izvjesio je i cijenu od koje ne odustaju ni ostarjeli vlasnik niti njegovi nasljednici iz Sarajeva. 125 hiljada eura. Skoro 42 hiljade eura za svaki dunum zemlje na kojem su strijeljali “Škorpioni”. Preživjeli članovi porodica onih koje su strijeljali Medić i njegovi saborci te novce, naravno, nemaju.

“Godinu dana idemo od institucije do institucije da vidimo možemo li išta uraditi, ali su nas samo slali s adrese na adresu”, kaže nam Omer Delić iz Glogove kod Srebrenice, čelnik je udruženja Srebreničana u Švicarskoj. “Kada bismo nekako otkupili plac, mi ne bismo tražili pomoć da izgradimo šehidsko obilježe, sami bismo ga napravili. Jedinu konkretnu pomoć dobili smo od nekih Turaka koji su nam ponudili izraditi besplatno idejni projekt. Mi zaista ne znamo šta da radimo, kako da napravimo obilježje ovdje kada ne možemo otkupiti zemlju.” Trnovo je općina podijeljena na dva dijela, jedan u Federaciji, drugi u Republici Srpskoj. U općini koja pripada RS‑u rekli su im izdati dozvolu za gradnju, ali pod određenim uvjetima. “Opština nam je tražila idejno rješenje i dokaz da je zemljište u našem vlasništvu 1/1. Odmah su nam kazali da će provjeriti kakav će tekst stajati na obilježju, da se ne može ‘svašta’ pisati. Nama je jasno da oni neće dozvoliti da na obilježju bude napisana riječ genocid”, kaže Delić.

S druge strane, u administraciji općine koja je u Federaciji kazali su im da je nešto novaca za gradnju spomenika već odvojeno iz budžeta. “Oni su nam ponudili lokaciju, mjesto koje je nešto malo dalje od ovog placa, na okretaljci, kako bismo mi tu izgradili obilježje, ali porodice nisu za to, oni bi da spomenik bude ondje gdje su ljudi pobijeni”, kaže Delić. “Teško će biti. Napraviti obilježje veličine jednog kvadrata premalo je, na njega čak ne možemo ni imena ubijenih ispisati… Niko od nas ovdje ne živi, ne znam kako bismo mogli redovno održavati plac. Mi čak moramo platiti da se cvijeće koje se položi na obljetnicu kasnije skloni. Ovo bi mjesto morale obilježiti državne institucije, sramota je da još uvijek to nisu uradile. Da je ovo na sebe preuzela država, ipak bi sve bilo drugačije.”

 

 

PROČITAJTE I...

Prijedorska udruženja žrtava obilježila su prve augustovske dane nizom komemoracija u znak sjećanja na 25. godišnjicu genocida. Nažalost, okupljanje preživjelih logoraša ove je godine pokvareno različitim promišljanjima o prošlosti ili uzrocima i posljedicama nekih prošlih ratova

Usmena predaja kazuje kako je ovaj kraj bio pomilovan i zaštićen od većeg stradanja u svakom ratu, pa i u potonjem. Razlog tome narodni genij nalazi u trima obližnjim turbetima: turbe Hasan efendije u Čanićima, šejha Dede u Čekanićima i šejha Sinana u Gornjem Srebreniku – iznad Starog grada. Ova tri turbeta čine trokut u čijoj se unutrašnjosti nalazi današnji Srebrenik. Međutim, i tri spomenute džamije obrazuju trokut u kojem je ova pitoma čaršija pronašla svoj mir

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!