ZA KULINA BANA I DOBRIJEH DANA

U Daorsonu su pretežno živjeli Daorsi, što je u njegovoj svijesti odzvanjalo kao Vratari. “Vratari čega?!” pitao se i sam. Tajnu je bilo moguće otkriti samo na dva mjesta. Sve je ostalo skriveno u zemlji. Jedno od njih jeste nekropola Radimlje, čiji je današnji izgled iz kasnijeg vremena, ali izgled koji je pratio logiku povijesti ovog područja i gdje je bilo moguće čitati (i pročitati konačno možda) istinitu priču skrivenu u znakovima, unatoč tolikim barbarskim oštećenjima i intervencijama u ambijentu

Zaista, postoje neka mjesta (kao što je živi prozor u Ostrošcu iznad Une i ina skrivena mjesta) na kojima je moguće vidjeti više od onog što se zbiva sad.

Kad jedanput vidiš, onda znaš da si i ti bio viđen.

Takav je i Daorson.

“Kao da se zalutali komad mraka spustio na bijeli kamen.

Crna planinarska cipela ga je teško pritisnula, potom crne hlače i crni pulover. Sav je bio odjeven u crno. Crni zimski kaput lepršao je svojim peševima poput zarobljenog šišmiša dok se peo uz Stijenu. Lepršala je i njegova duga, crna, pomalo prosijeda brada. Zato se njegovo blijedo lice doimalo još bljeđe. Podsjećalo je na kamen.

Još samo nekoliko koraka i Grad će se otvoriti. Otvorit će svoja divovska vrata.

I vrata tajne.

Sve se tako jasno vidi, pomišlja, moguće je čak i sebe vidjeti jer je nebo nalik na ogledalo. Onome koji zna vidjeti.

A ovdje su živjeli poklonici vida.

Nikad ne možeš znati šta ćeš vidjeti u šumi niti ko tebe u šumi vidi ili čuje. Čuo sam tu misao nekad davno, u golemoj šumi, daleko odavde, a sad mi se čini da ona jednako vrijedi i za gradove, makar bili razvaljeni i prohujali, makar bilo tek dio sjećanja kamenova i biljaka.

Lepuh i divuza (divizma kako je govorio moj prijatelj) odolijevaju vjetru na gradini s divovskim kamenovima.

Možda su i zato glasovi Grada posve prigušeni.

Vjetar ih raznosi i oni nerazumljivi huje pokraj uha posjetioca kao da ga upozoravaju kako ih je ipak moguće pročitati.

Sa stijene se vidi Radimlja. Nekropola stećaka okružena pinijama.”

 

Zaista, stojim na rubu Grada.

I gledam u kamenu skupinu koja se odavde čini jasnijom kao tekst negoli iz blizine.

Poznat tekst koji još uvijek ne mogu pročitati.

 

Znao sam, vrlo sam dobro znao, kako sve o onome što istražuješ valja proučiti, pronaći sve što je zapisano i onda to pokušati prepoznati ili demantirati na samom mjestu.

Istinsko pisanje počinje zaboravom.

Zaista, da bi mogao pisati, moraš potisnuti u podsvijest sve ono što znaš, što si naučio, dakle prividno zaboraviti.

 

Sad, u ovom trenutku, čini mi se da je jedino što bih mogao napisati esej o đubrovniku. Nazivam ga tako jer je u njemu uništena dvostruka ljepota.

Oko kuća i na ulicama najednom su se pojavili limeni stećci čiji se krov mogao podignuti i unutra bacati i sipati otpatke i smeće.

Nijedan istraživač nije stigao do mjesta koje je tražio bez putokaza i bez pokazivača putokaza.

Na kraju priče o istraživanju i otkrivanju sve se čini kao sudbinski i logični sklad.

Iako:

Putokazi su ponekad strašni.

Pokazivači često prevrtljivi ili samouvjerene neznalice.

 

Slijedim slutnju.

Kroz svijest mi prolazi sve što sam ikad čuo o ovom dijelu teksta zemlje, a najviše fascinacije starog prijatelja, fascinacije brojevima i mogućnošću otkrića teksta u samom sebi.

 

Prijateljevao sam dugo s Bradom, čovjekom koji se oduvijek smatrao Bošnjaninom. Čitao je knjige koje su oni čitali (apokrifne?!) i tumačio ih na vrlo blizak način. Na svoj način.

Prezime njegovo Bunić dobar je putokaz za sva čitanja. Kao i navedeni tekst iz moje stare priče koji govori o njegovom usponu na zaboravljeni grad u Ošanićima.

Knjigu bi bilo najispravnije nazvati Čitanka, kao i sve bitne knjige u povijesti svijeta. Ime im je skromno i ono uglavnom znači ono što treba pročitati, štivo, tekst… znači – čitanka.

Odnos ljudi prema važnim stvarima prečesto je smiješan.

Knjiga mu kaže: Čitaj me i shvati što u meni piše. On na to oprema knjigu u kožu, optače je dijamantima i stavlja je na mjesto gdje je nikad niko neće pročitati.

Tako je to s knjigama, manje-više oduvijek do danas.

Moj prijatelj bio je uvjeren da je ovaj grad – Grad Vrata ili Vrata‑Grad ili Vratnik. Vjerovao je i da je to suštinsko značenje njegova prirodnog imena (iako je zapisano kasnije po imenu onih koji su živjeli ovdje).

Naravno, u Daorsonu su pretežno živjeli Daorsi, što je u njegovoj svijesti odzvanjalo kao Vratari. “Vratari čega?!”, pitao se i sam.

Tajnu je bilo moguće otkriti samo na dva mjesta. Sve je ostalo skriveno u zemlji.

Jedno od njih jeste nekropola Radimlje, čiji je današnji izgled iz kasnijeg vremena, ali izgled koji je pratio logiku povijesti ovog područja i gdje je bilo moguće čitati (i pročitati konačno možda) istinitu priču skrivenu u znakovima, unatoč tolikim barbarskim oštećenjima i intervencijama u ambijentu.

Drugo je, naravno, davno uništeni, masakrirani i napušteni Grad kiklopskih zidina – Daorson.

 

Koliko sam se samo puta zamislio nad jezičkim naslijeđem koje ponekad neočekivano iskoči u razgovoru ili u nekom napisanom tekstu, a nismo ga u stanju u potpunosti protumačiti.

 

Neke su se stvari dogodile zbog knjige. Neke zbog potvore.

I bosanska je priča počela tako.

Traje i dan danas.

Govorim to jer znam.

Znam kako već znam.

 

Tako sam pisao svoj roman o sokolarovom sonetu.

I pronalazio dobre dane u svom životu. U zemlji koja je uvijek pulsirala kao srce.

 

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!