Za Džigita bih dao i ženu i staru majku

Enver Žiga u svojim štalama, u selu Ratkovci u općini Visoko, ima 22 konja. Iako zbog njih ima samo troškove, uzgaja ih kako bi sačuvao pasminu konja, koji su kroz historiju bili najvjerniji prijatelji bosanskom čovjeku

„Ja pogana dana! Nije ni za vani, a ni za unutra“, kaže nam umjesto dobrodošlice Enver Žiga. Dočekao nas je ispred svoje prekrasne brvnare u visočkom selu Ratkovci. Na visini smo od sedam stotina metara, a ispred nas pukli nepregledni, brdoviti pašnjaci, uokvireni šumom. Enver je, zaista, u pravu: sipi prorijeđena, dosadna kiša, koja to jeste i nije, ali kao da prethodi susnježici. Odozgo, od Nišićke visoravni zastrte snijegom, spušta se s hladnoćom vjetar toliko prodoran da ulazi u kosti. Kao da smo na Bjelašnici usred zime; kad vam se ništa gore ne može desiti od toga da vam po leđima sipi kiša, a sprijeda vam u prsa udara vjetar. Zato naš domaćin ovakav dan i nazva poganim, da ga u gore vrijeme i nismo mogli posjetiti.

Uđosmo u brvnaru na sprat, koju je Enverova sestra Munira već ugrijala. Dok smo sjeli, već je bila za šporetom pripremajući nam kahvu. Za to nam vrijeme Enver donese svoju knjigu, monografiju Bosanski brdski konj, luksuzno opremljenu i znalački uređenu. Na zidu brvnare odmah upada u oči slika bosanskog brdskog, tovarnog konja, umjetnika Mersada Berbera, a na drugom njegova grafika s istim motivom. Tu je i velika slika konja, slikara Alije Hafizovića Hafa, na čijoj je izložbi prije desetak godina književnik i slikar Nedžad Ibrišimović otprilike rekao da “niko u punoj snazi nije naslikao ljepotu, gordost i snagu konja“ kao što je to učinio ovaj slikar. A konj je bio i vječita inspiracija Ibrišimoviću, bilo u crtežu ili kiparstvu, ali i u njegovoj prvoj priči. Sjetih se da smo u čitankama u osnovnoj školi zagledali crtež bosanskog konja dok nosi partizansku kuhinju, slikara Ismeta Mujezinovića. Bosanski konj bio je inspiracija mnogim umjetnicima.

Dok pijemo kahvu zapitasmo Envera otkud mu tolika ljubav prema konjima. Toliko prirodna i izvorna. U štalama ima 22 konja, a pašnjaka za njih na 180 dunuma u brdovitokotlinskoj ljepoti, ispod i oko brvnare.

“Moj amidža Velaga Žiga iz sela Kukavica kod Rogatice, odakle je moja familija, odmah nakon onog tamo rata kupio je dvije kobile. Ja sam kao petogodišnjak jedva čekao da me podigne na jednu od njih, koju bi on držao za uzde dok bi ja ushićeno jahao. Kasnije, kada sam porastao, na Borikama je kupio pastuha i ja se nisam odvajao od njega. Iako mu je bilo ime Miško, amidža mu je dao ime Vranac jer je bio crn. Imao je svoj broj i rodni list… Od pete godine traje ta ljubav, a sada mi je šezdeset i devet. Eto otkada i koliko traje.”

Dok priča, Enver ustaje i odlazi u jednu prostoriju, a Munira će nam iza šporeta: “Kada je na balkonu i gleda konje na pašnjacima, čujem ga kako govori: ‘Što li mi onaj kašlje, da nije štogod bolestan? Bogati, Munira, nareži mu mrkve, ili mu daj kakvih vitamina! Da ga ne ujagmi kakva bolest'”.

Sretan kada se rodi ždrijebe

Enver se vrati, pokazujući nam dokumentaciju o konjima kaže: “Svi moji ljepotani registrirani su u Evropskoj uniji, jer mi nemamo za to instituciju. Sve je tu: i datum rođenja, ime i matični broj oca i majke. Kao kod ljudi. Muški nose ime po liniji oca, a žensko potomstvo po porijeklu majke. Svi imaju matični broj i žig. Vidjet ćete štale, koliko su uredne. Ovdje živi i jedan bračni par koji za plaću svako jutro daje konjima zob, iznose im sijeno, a dok jedu očiste sve štale, a to urade i predvečer…”

Osim ljubavi prema konjima, zanimalo nas je šta ga još motivira s obzirom na to da je teško povjerovati da će neko danas kupiti konja.

“Ja sam sretan kada mi se rodi ždrijebe. To se zadovoljstvo ne može kupiti. A motiv mi je da ovu pasminu bosanskog konja sačuvam, jer je kroz historiju on bio najvjerniji drug bosanskom čovjeku, u svim njegovim turbulencijama i tegobama, ali i radostima. Eduard Meleki pisao je da je naš bosanski proglašen najboljim vojnim konjem u Prvom svjetskom ratu. Pa, Austro-Ugarska je mnogo novca ulagala da bi sačuvala ovu pasminu. Ovaj naš mali div bio je pratilac sudbine i svih događanja po seoskim domaćinstvima, svih teškoća i sreće, od dženaza do svadbi, sijela, odlazaka na pazarišta, teferiče, a od nas ne traži mnogo za sebe, samo malo štale, a trave ima. Pa zar nakon urbanizacije da mu ovako vratimo? Nekada ih je bilo 400.000, a sada ne vjerujem da ih u ergelama ima i dvije stotine, a mnogo ih je manje u našim domaćinstvima. Iako imam samo troškove, niotkud pomoći, pogotovo od države, ja ne dam bosanskog konja. Kako je meni, tako će biti i njemu. Konja hoće kupiti samo mesar, a ja mu ga ne dam. Već sam to raščistio”, objasni nam Enver.

Stalna inspiracija umjetnicima

Silazimo u pastuharnicu i već na početku, u prvom boksu, nabasamo na rasnog konja Kikana. Ime je dobio po dugoj grivi. Enver kaže da je to njegov jahaći konj koji ima već dvadesetak godina. O njemu nam je ispričao i jednu anegdotu. U gostima mu je bio jedan Amerikanac, ljubitelj jahanja konja. Amerikanac je od Envera zatražio da mu dadne Kikana da galopira po pašnjaku. Domaćin ga je upitao da li je znalac, dobar jahač. Nakon pozitivnog odgovora, sjeo je na Kikana, a on je poletio. Nije puno galopirao, a Kikan ga je zbacio. Kada mu je ugruhanom Enver prišao, ovaj Amerikanac, kako bi prikrio malu sramotu, rekao mu je: „Problem je što ja jašem na američki način, a ovdje je bosanski…“ Međutim, Enver tvrdi da “svako laže kada kaže da nije pao s konja”. I da to nije sramota. Obišli smo i Miška, pa malo nemirnog Đulbega. U susjednoj su štali kobile Bosna, Sena, Đula, Gara, a do njih mladi ždrijepci. Sve ih Enver pomiluje po glavi, razgovara s njima, zna ih udušu. Oni su nas mladi ždrijepci okružili, jedan je gricnuo fotoaparat našeg urednika fotografije, a drugom je bio zanimljiv moj rokovnik. Poslije su svi izletjeli na pašnjak gdje su ih čekale gomile sijena. Ovo je bio njihov popodnevni ručak, a za to su vrijeme čišćene štale. Po njih dvoje-troje na jednu gomilu, samo Bosna i Đula nisu dale da im iko priđe, vrtjele bi se ukrug i ritale, htjele su sve sijeno za sebe. Ždrebad se okupila oko Envera. U ruci je držao kesu u kojoj je bila narezana mrkva. Iz ruke ih je darivao dok kesu nije ispraznio.

“Njima je mrkva kao za nas baklava, čim mi u ruci vide kesu, eto ih meni! Da vam i ovo kažem, ja travu na mojim pašnjacima ne kosim, oni je svu pojedu, a pred zimu im ja kupujem sijeno. Sve je ovdje organizirano“.

Vratismo se ponovo u brvnaru, gdje nas je Munira opet ponudila kahvom. Iskoristih priliku da prelistam monografiju Bosanski brdski konj, autora Envera Žige (koautor prof. dr. Refik Telalbašić). Prema sadržaju, znimljivo štivo za naučnike i običan svijet. Dat je historijat nastanka pasmine, preko srednjeg vijeka do uzgoja u Osmanskom periodu, u vrijeme Austro-ugarske okupacije, te nakon Prvog svjetskog rata, ali je ovome pridodat i bosanski konj kao inspiracija našim umjetnicima: likovnjacima Dževadu Hozi, Lazaru Drljači, Hami Ibrulju, Špiri Bosaljiću, ali i književnicima Aleksi Šantiću, Biseri Alikadić, Dervišu Sušiću, Radoji Tasiću, Branku Ćopiću, Meši Selimoviću…

Monografija kod engleske kraljice

I sam autor monografije napisao je lijepu priču naslovljenu Vranac Velage Žige, u kojoj je opisao kako je kao petogodišnjak, a kasnije učenik osnovne i srednje škole, zavolio konje. Zanimljiva je priča Džigit Hamze Hume, u kojoj se od njegovog glavnog junaka traži da proda svog konja Džigita, a ovaj odgovara: “Za Džigita bih dao i ženu, i staru majku, i – sve, a on mušterija mome Džigitu? Ah, ljudi, svakakva ti svijeta ima u nas?!” A u našoj narodnoj poeziji draga uvijek čeka dragog da joj dođe na đogatu, i njih su troje uvijek na istoj strani pred ljubavnim preprekama.

Enver Žiga preveo je monografiju i na engleski jezik i poslao ju je uglednom hipologu Eduardu Hesliju, koji živi u Londonu. Nakon iščitavanja, Hesli mu je odgovorio kako se začudio da je ovako izdašna i lijepa pasmina konja nastala u maloj zemlji kao što je Bosna i Hercegovina. Iznenadio se i kako je profesionalno urađena monografija, prema najzahtijevnijim uzusima izdavaštva. Jednu je monografiju Enver poklonio i profesorici klavira u Londonu, a ona je aktivan član jednog konjičkog kluba čiji je sponzor engleska kraljica. Nakon izvjesnog vremena, klub je posjetila kraljica, a profesorica Sanja joj je poklonila monografiju, što ju je veoma obradovalo. Tako je knjiga o bosanskom konju došla čak i do engleske kraljice.

Krenusmo nazad iz sela Ratkovci, a na usnama mi ostadoše stihovi Alekse Šantića iz monografije: „Pređi Bosnu i prebrodi Drinu, nećeš naći ravna mom dorinu“. Pomislih kako bi mnogo toga o našoj prošlosti, o seoskom životu jednog naroda, ostalo zatajeno ili maglovito da nema entuzijasta i zaljubljenika u bosanske brdske konje. Mnogo bi toga nestalo da entuzijasti, kakav je Enver Žiga, ne pišu o našim precima, o ličnostima koje su obilježile davna vremena u kojima su živjele.

PROČITAJTE I...

: Oko pet hiljada vojnika s područja Srebrenice služilo je u Prvom svjetskom ratu. Poginulo ih je hiljadu. Podaci o njima mogu se pronaći u Državnoj biblioteci Austrije. Oni koji su se vratili s ratišta pričali su o ratnim danima, stradanju, teškim trenucima, bitkama i zarobljavanju. Stotinu godina poslije, još se u srebreničkim selima pričaju nevjerovatne priče o povratnicima iz Prvog svjetskog rata

Časopis je zamišljen da se pojavljuje u četiri sveske i četiri broja u toku godine kako bi mogao da prati sva aktuelna dešavanja. I zaista je u prvih deset godina svog izlaženja zadovoljio primarnu namjenu, da informira raznoliku publiku o svim važnim segmentima koji su važni za Bošnjake. U ovih prvih deset godina smo donosili ozbiljne naučno-istraživačke radove, književne uratke bošnjačkih klasika, kanonskih pisaca, preko recentne književnosti i mladih pisaca, potom tekstova iz oblasti historije, historije književnosti”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!