Vučićev potez za Evropsku uniju

Nije još poznato kako “tradicionalni(a) prijatelj(ica) i saveznik(ica)” Rusija gleda na ovaj potez naprednih Srbijanaca, ne samo zbog homoseksualizma, koji u Rusiji nije baš drag i čest gost, već i zbog ubrzanja napredovanja Srbije prema EU, skupini koja i dalje prema Rusiji održava ekonomske sankcije zbog aneksije Krima. No, Vučiću se mora priznati prilična vještina pehlivanluka između ultraliberalnih zahtjeva EU i konzervativno-nacionalističkih i šovinističkih očekivanja njegove sljedbe

Sirimavo Bandaranaike, Indira Gandhi, Golda Meir, Elizabeth Domittien, Margaret Thatcher, Milka Planinc, Khaleda Zia i Hasina Wajed, Benazir Bhutto, Gro Haarlem Brundtland, pa sve do Angele Merkel i Therese May, žene u posljednjih pedeset i kusur godina igraju sve značajniju ulogu u najvišim političkim i sferama odlučivanja, posebno u poslovnom svijetu, ali i javnim službama.

Počelo je u Aziji, u većinski singaleškoj, budističkoj zemlji 1960. godine, nastavilo se u Indiji, u većinski hinduskoj 1966, Izraelu 1969, Centralnoj Africi, pa u većinski anglikanskoj Britaniji 13 godina kasnije, Dominikanskoj Republici, socijalističkoj Jugoslaviji već 1982, devedesetih godina prošlog stojeća u protestantskoj i izrazito laičkim Norveškoj, Litvi i Francuskoj, katoličkoj Poljskoj, Turskoj, Bangladešu i Pakistanu, muslimanskim zemljama, jako zaostalim po mišljenju liberalnih huškača na ratove, te napokon Njemačkoj i Australiji, Hrvatskoj i Sloveniji i mnogim zemljama Evrope, Azije i Afrike u ovom stoljeću. SAD još nisu prešle taj prag, Rusija i Kina također.

NAPREDNA INICIJATIVA IZ SRBIJE

U ovih skoro šest desetljeća mijenjali su se i kriteriji. Osim spolne ravnopravnosti, za šta su se navedene žene i svojim primjerom borile, inauguracijom ženskih kvota na izbornim listama uvedene su i manjinske kvote, prvenstveno nacionalne i religijske, a u posljednje vrijeme i kriteriji, iako još ne i kvote, tzv. rodne ravnopravnosti, jer se spol i rod, zbog transseksualizma, koji je postao dijelom legitimnih spolnih orijentacija odnedavno i službeno razlikuju, kao i ravnopravnosti po spolnoj orijentaciji.

Irska je posljednja zemlja koja je iznjedrila homoseksualca za premijera, i to indijskog porijekla, dok su slično ranije dosegli Luksemburg, Danska… Zasad se kriterij homoseksualizma dosljedno primjenjuje u EU i zemljama aspirantima, no, za očekivati je širenje tog trenda globalno. Imati homoseksualnu ženu, iz manjinske nacionalne zajednice, vrlo osjetljivu na probleme LGBT populacije i svih sličnih derivata za premijerku, poželjno bez iskustva u realnom, produktivnom i/ili finansijskom sektoru, bit će “must have” u desetljeću koje slijedi. To će značiti biti u trendu, biti na sunčanoj strani ulice, biti u grupi razvijenih i naprednih.

E to posljednje,  naprednih, vodilo je predsjednika Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića, bivšeg premijera i odnedavnog predsjednika Srbije, da baš takvu svestranu osobu predloži za premijera, pardon premijerku, da budemo rodno ravnopravno dosljedni. Ana Brnabić, srbijanska Hrvatica, deklarirana lezbijka, s iskustvom u javnoj upravi i upravljanju nevladinim organizacijama, donedavna Vučićeva ministarka uprave, službeno je kandidirana za novu premijerku susjedne države. Globalnim uzvikom ushićenja “vau” povikaše svi iz okoline, bliže i dalje. U Hrvatskoj gotovo oduševljeno, ne samo činjenicom da će Srbima vladati Hrvat, i to ženskog spola, a nepoznatog roda, već i zbog njezine vrlo liberalne i tolerantne orijentacije koja bi trebala relaksirati sve napetije odnose u regiji, izazvane i srbijanskim de facto rehabilitacijama ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata, od Mihailovića do Kalabića, kao i daljnjom nevoljkom saradnjom s ICTY-em, vojnim manevrima s Rusijom.

Srbija, poodmakla aspirantica na članstvo u liberalnoj i naprednoj EU, ovom nominacijom još se više približava željenom cilju, pridobivši zaslužene simpatije i čvrstu podršku na svom putu, svim četničkim rehabilitacijama uprkos. Za očekivati je da će se neka poglavlja pregovora hitno završiti, naravno, prođe li Vučićeva inicijativa u “konzervativnom” parlamentu, Narodnoj skupštini Republike Srbije, svim izostancima saradnje s Hagom unatoč. Značaj Srbije rast će proporcionalno, svom režimskom preuzimanju medija nasuprot.

Nije još poznato kako “tradicionalni(a) prijatelj(ica) i saveznik(ica)” Rusija gleda na ovaj potez naprednih Srbijanaca, ne samo zbog homoseksualizma, koji u Rusiji nije baš drag i čest gost, već i zbog ubrzanja napredovanja Srbije prema EU, skupini koja i dalje prema Rusiji održava, iako nevoljko, ekonomske sankcije zbog aneksije Krima. No, Vučiću se mora priznati prilična vještina pehlivanluka između ultraliberalnih zahtjeva Evropske unije i konzervativno-nacionalističkih i šovinističkih očekivanja njegove sljedbe, iznjedrene iz Šešeljeve Srpske radikalne stranke. Osim nacional-šovinizma, ta je sljedba prilično rodno isključiva, a prema homoseksualcima netrpeljiva, do golog nasilja.

No, ako je u ultrakonzervativnoj, katoličkoj Irskoj u vrlo kratkom roku moglo doći do salto mortale preokreta imenovanjem indijskog homoseksualca za premijera, zašto to ne bi bilo moguće u uglavnom lascivnoj Srbiji, posebno ako to znači pristup kohezivnim i socijalnim razvojnim fondovima ili barem jeftinim kreditima? Svaka je žrtva tada moguća i prihvatljiva. “Budi muško, priznaj: Peder sam”, pozvao je svojevremeno vozač autobusa i autor krilatice “Ko je jamio, jamio je”, iz saborskih klupa prilikom rasprave o spolnim i rodnim ravnopravnostima u Hrvata. Čak je i taj neobrazovani klipan shvatio i na svoj način, blizak Vučićevoj bazi, interpretirao tržišnu i budžetsku vrijednost homoseksualnog lidera, pa kako to ne bi mogao srbijanski predsjednik?!

LIBERALNO, U ZAMJENU ZA FONDOVE

Vučić uspješno pehlivani između Zapada i Istoka, obećavajući svašta i jednima i drugima, uzimajući ponešto od jednih i drugih i glumeći najvažniju i ozbiljnu državu u tzv. regiji. Tu, gotovo po obrascu, slijedi naveliko hvaljenu politiku prvog Hrvata koji je 37 godina vladao Srbima, izvjesnog Josipa Broza. No, Broz je imao svoju Partiju, jednu i jedinu, kojom je čvrstom rukom, ali samilosno, do smrti vladao ne samo Srbijom već i Jugoslavijom. Vučić se čini još uspješnijim od instant-maršala. On funkcionira u kakvoj-takvoj višestranačkoj atmosferi i uvjetima parlamentarne borbe, od čega je Broz bio zaštićen, odnosno potencijalno ugrožen tek od partijskih frakcija i republičkih oligarhija, s kojima se vrlo uspješno, i nasilnim metodama političkih montiranih procesa, obračunavao.

Iako Vučić vlada manjom i manje složenom državom, nema idealnu situaciju. Međutim, on je prvi srbijanski lider koji je uključio na visoke pozicije pripadnike nacionalnih i vjerskih manjina. Zbog pregovora s EU i u skladu s manjinskim politikama EU, vrijeme je da uključi i seksualne manjine u svoju Vladu, pa i na njezino čelo. To je i učinio, pragmatično, a za vidjeti je koliko će imati otpora u vlastitoj parlamentarnoj većini i stranci i šta će mu sve biti potrebno da ga slomi ili omekša koruptivnim praksama. Jer, ako je Ljubo Ćesić Rojs oduševljeno prihvatio homoseksualizam, zašto ne bi njemu mentalitetom slični srpski zastupnici i birači prihvatili lezbijku za premijerku? Možda će Vučiću veći problem biti njezino nacionalno porijeklo, ali, imajući u vidu da je Hrvat u maniri južnoameričkog diktatora Srbima iz njihova glavnog grada vladao nekoliko desetljeća, možda neće biti tako teško prihvatiti Hrvaticu kao ipak drugu po važnosti i moći, iza osvjedočenog Srbina koji ionako ovo sve radi da strance zavara i dobije maksimum za Srbe.

Vučićeva moć jeste na kušnji, ali, ako ovu dionicu dobije, postat će pravi, iako ne i prvi srbijanski demokrator. Tada mu je osiguran dug boravak na vlasti, posebno ako počnu teći sredstva iz pretpristupnih i pristupnih te kohezijskih fondova EU. Ili barem obećanja o silnom novcu koji će Evropljani liberalnoj Srbiji davati lopatama. Obećanja o velikom novcu, evropskom, arapskom, nije bitno, Vučiću ne manjka i zasad je tim receptom dobivao izbore i učvršćivao vlast. “Mi para nemamo”, upućivao je novoimenovanog srbijanskog ambasadora u Osmanskoj imperiji, dajući mu akreditive i pokoji savjet, Vučićev davnašnji prethodnik Nikola Pašić. No, ta su vremena iz nas. Ako para i nema, bit će ih iz tuđih akumulacija, posebno ako za njih jamči napredan premijer, vođa srpskih naprednjaka koji je toliko mudar da zavitlava sve oko sebe, baš kao Tito, majku li mu hrvatsku!

Prođe li ova Vučićeva napredna inicijativa, a zarad ubrzanja pristupa Bosne i Hercegovine EU, trebalo bi razmisliti o još naprednijoj inicijativi iz Bosne, nominaciji ili izboru transseksualne osobe na odgovornu funkciju u državi. Posebno one koja nema nikakvog iskustva u upravljanju i u realnom sektoru, ali dobro uveseljava narod. Zato bi inicijativa s društvenih mreža o kandidaturi Bože Vreće, čovjeka muškog spola i ženskog roda, nedavno sretno udate(og), trebala biti podržana od političke elite sva tri konstitutivna naroda, a sve u cilju što bržeg dobivanja statusa kandidata i otvaranja pregovaračkih poglavlja, te njihova što bržeg zatvaranja.

Zbog tog cilja, Vrećo bi trebao dobiti i barem dva mandata na čelu, recimo, Vijeća ministara ili kao manjinski član Predsjedništva, nakon što se implementira presuda Sejdić-Finci. Uspjeh bi bio zagarantiran u ovakvoj EU zasigurno, čega je Aleksandar Vučić kao rasni političar itekako svjestan. Izborom jednog Vreće, Bosna i Hercegovina načinila bi korak od sedam milja u evroatlantskim integracijama, svim neispunjenim očekivanjima i domaćim zadacima koje su joj te integracije postavile. Istovremeno, pretekla bi Srbiju po naprednim inicijativama i toleranciji različitosti.

PROČITAJTE I...

Dolazak turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana u Sandžak, bez dileme, događaj je decenije, a možda i mnogo duže vremenske epohe, kažu mnoge Sandžaklije. Erdoğan je za njih čovjek, vjernik, hrabar, ponosit i odvažan, borac za pravo i pravdu, dostojanstvo i čast čovjeka i vjernika. Erdoğan se na društvenim mrežama u mnogim komentarima sandžačkih Bošnjaka označava i kao “predsjednik i reformator”

Erdoğana su u Srbiji dočekali u ponoć Aleksandar Vučić i kolona ministara i sve su uradili da osiguraju praznično raspoloženje, a sve to očekujući turska ulaganja. Sasvim normalno! S druge strane umjesto da se u tome vidi ekonomska prilika, svaki odnos Bakira Izetbegovića i Recepa Tayyipa Erdoğana, a on jeste istinski bratski i prijateljski, u BiH se nenormalno dočekuje na nož te kvalificira najgorim mogućim uvredama i predrasudama

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!