Vučić u Zagreb, Vučić iz Zagreba

Kada se Srbi i Hrvati tuku, Bošnjaci dobivaju batine. Isto tako, kada se mire, dogovaraju se na račun Bosne i Bošnjaka. Zato bi, u duhu evropskih dostignuća, primat trebalo dati međudržavnim odnosima i ustavno-zakonskim rješenjima unutar država, usklađenim s najboljom evropskom zakonodavnom i institucionalnom praksom, koje jamče i štite nacionalna i građanska prava u svakoj ponaosob, a ne izvan državnih okvira dogovarati neke opće odnose naroda koji žive u nekoliko susjednih država, i to s vrlo različitim statusima

Posjeta srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj došla je u vrijeme vrlo loših bilateralnih odnosa i izrazitog rasta nacionalističkih tenzija s obiju strana. Zbog toga se od nje ne može očekivati ništa više do zaustavljanja trendova, barem privremeno, kao i početak rješavanja nekih pitanja koja je objektivno bilo moguće riješiti i ranije, poput pitanja nestalih lica, ustaškog, ali bome i četničkog znakovlja, o čemu se manje govori. Teža, naročito ako postoje razlike u temeljnom pristupu, odnosno principu, poput onog o granici na kopnu i Dunavu, možda će biti potrebno rješavati uz pomoć treće strane, poput arbitraže. Tu su i nejednak status manjina, povrat imovine i sukcesija, o kojima postoje udaljena stajališta.

Iako iznenadan poziv Vučiću da posjeti Hrvatsku navodi na pomisao kako su, posebno od EU, nakon donošenja nove Balkanske strategije pristupa, postojali određeni pritisci na objema stranama, treba naglasiti da postoji stvarni interes i Hrvatske i Srbije da barem demonstriraju dobru volju i zrelost. Po svemu sudeći, to će biti i jedini stvarni i neposredni rezultat Vučićeva puta u Zagreb. Hrvatskoj je to itekako potrebno jer će 2020. godine predsjedavati Evropskom komisijom, a za tu je ulogu potrebno pokazati inicijativu, posebno prema zemljama kandidatima za članstvo. U tom smislu, poziv iz Hrvatske predstavlja zreo politički potez, bez obzira na unutarnje prijepore. Srbija je dobila mogućnost pristupa 2025. godine, te i ona mora pokazati da poštuje vrijednosti Evropske unije, istovremeno pokušavajući izgraditi svoju poziciju kao lidersku na Balkanu, što je prva misao vodilja Aleksandra Vučića, posebno u promjenjivim međunarodnim odnosima, pa i unutar same Unije.

Vučića je, bez konsultacija s Vladom, što joj je ustavna obaveza, pozvala predsjednica Grabar-Kitarović. To je bio posljednji u nizu nesporazuma na liniji dvaju sukreatora vanjske i sigurnosne politike Hrvatske, a nakratko je zaprijetilo i sukobom unutar Vlade, izjavama ministara odbrane Krstičevića i branitelja Medveda, koji su tražili da se Vučić ispriča Hrvatskoj zbog, između ostalog, govora u okupiranoj Glini, kao i zbog agresije, što je bio nerealan i zapaljiv zahtjev. Premijer Plenković, iako mu je autoritet predsjedničinim novim soliranjem bio poljuljan, nije upao u tu zamku, progutao je ponos, ukorio neposlušne, politički minorne ministre i pristao uz protokol te već prvi dan posjete primio Vučića u sjedištu Vlade na Markovom trgu. Komentator portala Index Gordan Duhaček napisao je kako je Vučić i prije dolaska u Hrvatsku već porazio i predsjednicu i premijera jer ih je uspio posvađati. No, bez obzira na to, premijer je pokazao političku zrelost, a priliku da vrati ili barem spusti predsjednici strpljivo će, kako je naučio, čekati.

Koji su rezultati? Sudeći po izjavama, nisu skromni, iako nisu, očekivano, niti spektakularni. Zasad, ostaju samo na izjavama kojima se može i ne mora vjerovati, posebno imajući u vidu dosadašnje ponašanje obiju strana. Rehabilitacija Draže Mihailovića, pa čak i pokušaj rehabilitacije Milana Nedića, time i njihovih politika i režima te posebno zločina za koje ionako nisu odgovarali kako treba, sa srbijanske strane, te zloduh ustaških sentimenata kojima se ne staje na kraj u Hrvatskoj, nejednako tretiranje manjinskog problema, gdje se posebno ističe nemogućnost stalnog zastupničkog mjesta za Hrvate u Skupštini Srbije, dok u Hrvatskoj postoje tri zajamčena zastupnička mjesta za Srbe, tek su dio nagomilanih problema koje je moguće početi rješavati, ali tek eliminacijom ili barem spremanjem šovinističkih duhova u bocu, što je vrlo teško. Također, ne treba zaboraviti ni da su ti duhovi pušteni prvo iz Srbije, za vrijeme vlasti Tomislava Nikolića kao predsjednika, te istog Vučića, kao ministra odbrane i kasnije premijera, znatno prije promjene vlasti u Hrvatskoj tokom 2015. godine. No, u diplomatiji i bilateralnim odnosima, posebno ako su pogoršavani godinama uzajamnim akcijama i postupcima, potrebno je više vremena da se normaliziraju, a podosta da se poboljšaju. Na rezultate je upozorio i SDP-ov Peđa Grbin, ne očekujući previše.

Konačno, pred EU s obiju je strana bilo potrebno, prije svega, pokazati da se ne srlja u sukob, da se može razgovarati, da Hrvatska nije neposlušno dijete Unije posvađano sa svim susjedima, ali i da Srbija zadovoljava evropske kriterije te da će moći zatvoriti sva pregovaračka poglavlja do 2025. godine, posebno izlazeći u susret novom zahtjevu iz Balkanske strategije o rješavanju svih bilateralnih, naročito graničnih problema prije pristupa EU. S time da Srbija ima i, zbog vlastitih stavova, teško rješiv problem Kosova, ne samo granični već i načelan koji uključuje priznanje suvereniteta. Vučić je u svom stilu unilateralno najavio da će zabraniti svojim ministrima da svojim izjavama provociraju i napadaju Hrvate, ma šta to značilo. Pa valjda u normalnim vladama to ministrima ne treba niti govoriti. Govor bez provokacija i natruha mržnje i predrasuda, posebno bez iznošenja neistina, dio je civilizacijskih normi, pa se ova Vučićeva eskapada može shvatiti samo kao još jedna u nizu njegovih sličnih predstava, skečeva kojima nastoji Srbiju prikazati kao dobrovoljno i načelno sklonu koncesijama, što bi trebalo goditi Evropi i što daje određene rezultate, iako niti jedan gorući problem s Hrvatskom, ali i Bosnom i Hercegovinom nije riješio, dok Kosovo, s poznatim srbijanskim pozicijama, vrlo vjerovatno i neće riješiti na zadovoljstvo EU niti do 2025. godine. Osim, naravno, ako EU i ostatak međunarodne zajednice koji je priznao suverenitet i teritorijalni integritet Kosova ne pristane na podjelu, odnosno pripojenje sjevernih “srpskih” općina Srbiji, što je vrlo opasan presedan, posebno za Bosnu i Hercegovinu.

Vučićevom posjetom posvećen je Milorad Pupovac kao nesporni vođa Srba u Hrvatskoj, premda mu je autoritet među Srbima uzdrman aferama i kontroverzama. Njegovim, odnosno uključenjem Srpskog narodnog vijeća (SNV), formalno krovnog udruženja, a stvarno političke korporacije stranke, nevladine organizacije, kulturnih društava koje vodi, u zvanični protokol, Milorad Pupovac je s obiju strana definitivno potvrđen kao “jedini legitimni predstavnik” Srba u Hrvatskoj. Doduše, na isti je način, protokolarnim uključenjem, “legitimnost” zaslužio Tomislav Žigmanov, predsjednik najjačeg hrvatskog udruženja – Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Time je uspostavljen i zvaničan manjinski kanal, odnosno službena komunikacija za rješavanje svih manjinskih pitanja. Kurioziteta radi, valja spomenuti da se svečana sjednica SNV-a održala drugog dana posjete u dvorani “Vatroslav Lisinski”, koju je baš glasilo SNV-a nazvalo “koncdvoranom” nakon što je udomila komemoraciju ratnom zločincu i samoubici Slobodanu Praljku.

U pratnji predsjednika Vučića nalazila se i delegacija poslovnih ljudi te je u Hrvatskoj gospodarskoj komori organiziran poslovni forum. Kako političari i diplomati moraju paziti šta i kako govore, izjave o nekim stvarnim motivima prepuštaju se drugima. Tako je Miodrag Kostić, srbijanski “kralj šećera”, kako mu tepaju, iako o tome nije upitan, izjavio da su srpsko-hrvatski odnosi ključni i najvažniji za regiju. Šta poduzetnik na poslovnom forumu ima govoriti o odnosima dvaju naroda, osim ako nije trbuhozborac svog političkog lidera, lutak koji otvara usta iz kojih progovara glas politike? Imajući u vidu podrške zvaničnog Zagreba Čovićevoj te zvaničnog Beograda Dodikovoj politici, koje blokiraju svaki smisleni dogovor u BiH te koče njezin napredak ka Uniji i NATO paktu, ova izjava zove na oprez te propitkivanje stvarnih, skrivenih motiva ove posjete, barem sa srbijanske strane. U nestabilnim evropskim odnosima, sve većem evroskepticizmu, od Britanije, koja je na putu izlaska, do Poljske, koja pokazuje sve manje entuzijazma i sve više nacionalizma, ne isključuju se i drugi scenariji od principijelnih. Kako zbog osovine Dodik – Čović Bosna i Hercegovina zaostaje na putu EU integracija, a time se gura u kvalifikaciju “propale države”, naglašavanje ukupnih srpsko-hrvatskih, a ne samo srbijansko-hrvaćanskih odnosa kao ključnih, i to od najjačeg poslovnog čovjeka u Srbiji, može predstavljati signal da se o tim drukčijim scenarijima razmišlja.

Kostićev kolega iz Hrvatske Emil Tedeschi, izbjegavajući politizaciju, vrlo je rezervirano izjavio kako je poslovni forum prilika za ostvarivanje poslovnih kontakata onima koji ih još nisu ostvarili. Samo to. Čim se spomene srpsko-hrvatsko osovinsko partnerstvo, vabi se konačno rješenje srpsko-hrvatskih odnosa koje može značiti samo jedno, kako je to u prošlom stoljeću dva puta demonstrirano – ono na račun teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Naime, ako se primat daje međunacionalnim odnosima Srba i Hrvata kao ključnim za stabilnost i mir, onda se oni u svakom slučaju, poboljšanja ili pogoršanja, prelamaju preko Bosne i Hercegovine. Dakle, da parafraziramo staru izreku.

Kada se Srbi i Hrvati tuku, Bošnjaci dobivaju batine. Isto tako, kada se mire, dogovaraju se na račun Bosne i Bošnjaka. Zato bi, u duhu evropskih dostignuća, primat trebalo dati međudržavnim odnosima i ustavno-zakonskim rješenjima unutar država, usklađenim s najboljom evropskom zakonodavnom i institucionalnom praksom, koje jamče i štite nacionalna i građanska prava u svakoj ponaosob, a ne izvan državnih okvira dogovarati neke opće odnose naroda koji žive u nekoliko susjednih država, i to s vrlo različitim statusima. Načelno, ključni su za mir i stabilnost u ovom dijelu Evrope srbijansko-hrvaćanski, a ne srpsko-hrvatski odnosi. Isto tako, jednako su ključni i srbijansko-bosanskohercegovački, a ne srpsko-bošnjački kao i hrvaćansko-bosanskohercegovački, a ne bošnjačko-hrvatski odnosi. Ovi potonji, međunacionalni, grade se stoljećima i preživjeli su različite državne tvorevine i promjene granica. Odnosi suverenih država sa svojim institucionalnim, demokratskim i evropskim okvirima mogu ih samo poboljšati i unaprijediti. Zato se za nadati da se u neslužbenom i za javnost nedostupnom dijelu bilateralnih razgovora Hrvatske i Srbije u Zagrebu nije razgovaralo o Bosni i Hercegovini. Barem ne o njezinom unutarnjem ustroju ili zakonodavnim procesima te podršci ovoj ili onoj nacionalnoj politici bosanskih Srba i Hrvata. Iskazana bojazan na mjestu je jer je takva praksa već viđena tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, a slične se tendencije s obiju strana daju primijetiti i posljednjih godina.

PROČITAJTE I...

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!