Vrijeme na Adilovom satu stalo je 13. jula 1995. u pola sedam

“Želio je sresti se sa svojom porodicom koja je otišla, a o kojoj ništa nije znao, čak ni gdje su, ni kako su. Preko radioamatera dobio je informaciju da su negdje u Holandiji, ali nije imao ni fotografiju ni njihovo pismo kako bi se lično uvjerio u te navode. Nadao se da će se sresti u nekom gradu, gdje će u miru šetati, otići na sok i kahvu”

 

Nura Begović, žena koja svakog 11. dana u mjesecu uz ostale preživjele žrtve genocida prisustvuje mirnim protestima u Tuzli i opominje da pravda mora stići zločince, prije desetak dana je u Istočnom Sarajevu sa svoje dvije sestre, Adilom Hrustić i Fadilom Hasanković, završila administrativni dio identifikacije ubijenog brata Adila Suljića.

Nakon 23 godine neizvjesnosti, njihov je brat identificiran, a od nekada veselog i komunikativnog čovjeka ostala je tek šaka kostiju, trenerka, sat, ključevi i jedna duboka cipela. Vrijeme na Adilovom satu “Seiko”, koji i dan-danas izgleda kao da je kupljen prije nekoliko mjeseci, stalo je 13. jula 1995. godine oko pola sedam, a njegova sestra Nura smatra da je to i vrijeme kada je napustio ovaj svijet, jer je sat radio u skladu s otkucajima srca.

Predmeti su predati sestrama, a porodica ubijenog, supruga i djeca koji godinama žive u Holandiji, saglasni su da se njihov muž, odnosno otac ukopa tokom kolektivne dženaze narednog 11. jula u Memorijalnom centru u Potočarima.

NAĐENA JE SAMO ŠAKA

“Identifikacija je obavljena u Hagu, u novoj laboratoriji ICMP-ja. Administrativni dio identifikacije korektno je obavljen u kancelariji Instituta za nestale BiH u Lukavici. Za nas su to bili preteški trenuci. Svih ovih godina mislila sam da će identifikacija biti u Tuzli, ali sada, nakon što je laboratorija preseljena u Hag, sve se promijenilo. Uglavnom, dobili smo sve informacije. Posavjetovali smo se sa snahom, bratovom suprugom Hikmetom Suljić, šta ćemo i kako ćemo, jer je ona s djecom u Holandiji, pa smo ga sestre i ja identificirale. Iako smo svih ovih godina pretpostavljali da je mrtav, u nama svima ipak je bilo neke nade da se uspio spasiti i da negdje živi pod drugim imenom. No, kada su počeli detaljisati, sve se poklapalo i nemam sumnji u identifikaciju. Ušle smo u mrtvačnicu i sve njegove stvari smo prepoznale. Govorilo se da je pronađena njegova nadlaktica i malo kostiju lobanje, međutim, u pitanju je samo jedna šaka”, započinje Nura priču o identifikaciji brata koji je ubijen u 43. godini.

“Najbolje godine. Zasnovao je porodicu i život je bio pred njima”, sjetno se prisjeća Nura.

Adil je, priča ona, bio vrlo komunikativan čovjek koji je prije agresije na Bosnu i Hercegovinu radio kao šef saobraćaja u saobraćajnoj firmi OUR “Srebrenica transport”. Nikada se, navodi Nura, ni s kim nije svađao i nije bio nacionalist. Bio je situiran. Imao je svoju kuću i automobil Ladu. Volio je svoj posao i do posljednjeg je dana ostao u svojoj Srebrenici, iako je, kada je agresija počela, izražavao želju da nekako ode iz ovog mjesta.

“Bili smo zajedno. Njegova su djeca i žena prije napustili Srebrenicu, među prvima koji su uspjeli otići negdje preko Srbije u Makedoniju, a on je ostao. Kćerka Adisa ga se malo sjeća, a sin Nazif, koji je dobio ime po djedu, našem ocu, ne sjeća ga se uopće. Brat je ostao i sve je vrijeme bio s majkom. Malo je reći da su ti dani bili preteški. Otac nam je umro u septembru 1992. godine uslijed gladi i nestašice lijekova. Moj je brat bio ovdje u Srebrenici i u više navrata mi je govorio da bi volio napustiti Srebrenicu. Bilo je teško. Nismo imali ni hrane, ali sprečavala sam ga.

Jednom pred kraj 1992. godine, kada je u blizini pala avionska bomba, došao je kod mene da prenoći i govorio je mom mužu: ‘Hajde da krenemo preko šuma. Ovdje se svakako ne može izdržati. Ne smijem to reći majci jer se boji da ne zalutam u minsko polje ili da će me ubiti ako me uhvate.’ Ja sam ga sprečavala: ‘Nemoj, brate, čekat ćemo neki kraj, ne može ovako zauvijek. Eto, doći će holandski bataljon, bit će bolje, vidjet ćeš.’ Sve vrijeme bili smo u okruženju i nismo imali komunikaciju sa svijetom. Ništa nismo imali, ni hrane, ni vode, ni soli, nije bilo lijekova. Istovremeno, stalno su nas granatirali.

Sjećam se njegovih želja da bi volio otići u neki grad. Želio je sresti se sa svojom porodicom koja je otišla, a o kojoj ništa nije znao, čak ni gdje su, ni kako su. Preko radioamatera dobio je informaciju da su negdje u Holandiji, ali nije imao ni fotografiju ni njihovo pismo kako bi se lično uvjerio u te navode. Nadao se da će se sresti u nekom gradu, gdje će u miru šetati, otići na sok i kahvu”, nastavlja Nura, dodajući da nije ni slutila da će “kraj’, kojim je ohrabrivala brata da ostane u Srebrenici, biti zapravo genocid u julu 1995. godine, u kojem će on i još šesnaest njihovih najbližih srodnika izgubiti život.

MLADIĆ JE DOLAZIO PO RANJENIKE

U bivšoj Fabrici akumulatora u Potočarima, u kojoj je bilo sjedište holandskog bataljona, među ostalim ženama i ranjenicima bila je i Nurina majka, koja se susrela oči u oči s Ratkom Mladićem, osuđenim ratnim zločincem, a tada komandantom Vojske Republike Srpske. Ona ga je molila da joj, ako ga nađu, ne ubiju sina.

“Majka je do 17. jula bila na spratu fabrike, među kiselinama, gdje su bili smješteni ranjenici koji su bili ranjeni granatama prije pada Srebrenice 11. jula. Majka je bila s njima i, kada je MSF humanitarna organizacija počela evakuirati ljude, oni su fotografirali taj proces i ja sam je prepoznala na fotografiji. Jedne prilike, kada smo išli u Holandiju, holandski su nam vojnici dali te fotografije, ali su naglasili da su to ‘pozitivne fotografije. Taj holandski vojnik koji nam je dao fotografije rekao nam je da je Vlada Holandije i njihovo ministarstvo sakrilo ili uništilo stravične fotografije koje su snimili.

Kada je majka došla u Tuzlu i kada ju je moja kćerka, koja je kao učenica Medicinske škole u Tuzli bila angažirana da pomaže ranjenicima i ljudima koji su preživjeli srebrenički pakao, pronašla na Dubravama, vidjeli smo da je psihički bila uništena. Majka nam je poslije pričala da je Mladić ulazio u tu fabriku, bez obzira što su u njoj bili holandski vojnici, i tražio muškarce. Majka je bila svjedok da su sve ranjene muškarce ranije odvodili, a ostale su samo žene i ranjene žene. Kada je Mladić ušao, predstavio se kao general Mladić i rekao je da traži jednu ženu, ali majka se nije javljala iako je dobro znala tu ženu. Majka mu je, kao i svaka, nakon svega što je vidjela tih dana, prišla i molila ga je: ‘Nemoj, molim te, da biste mi ubili sina, on je otišao preko šume.’ Ostala je tamo sedmicu i nagledala se najstrašnijih stvari, kakve normalan ljudski um ne može ni pojmiti. Vriska, cika, mučenje, jauci, ubistva, krv, patnja i strah smjenjivali su se tokom tih sedam dana mnogo više i brže nego proteklih godina.”

Adil je, navodi Nura, pokušavajući da se spasi, krenuo ka Tuzli u koloni od 13.500 ljudi, među kojima je bio i Nurin muž.

“Muž je preživio i pričao mi je da je iznad sela Kravica nastao haos, kada su ih počeli granatirati. Ljudi su se razdvajali, bježao je svako na svoju stranu. Išla sam tamo jedne prilike. S Hajrom Ćatić sam išla tamo jer joj je neko rekao da su tamo možda i posmrtni ostaci njenog sina Nine. I moj je muž govorio da su se razdvojili na tom mjestu. Međutim, kod tog potoka, kraj kojeg su nađeni posmrtni ostaci mog brata, to je brdo Koštan u selu Ježestica, u Kravici, Nino nije pronađen.”

“Majka je umrla 2009. godine. Najviše me boli podatak da su kosti mog brata pokupljene 2005. godine, od Komisije iz RS-a, a prema nalogu Okružnog suda u Bijeljini. Boli nas to što majka nije dočekala da ga identificiramo iako se to moglo desiti tokom te četiri godine. Ali, šta je – tu je, mi se s tim moramo pomiriti.”

Adilovi posmrtni ostaci preneseni su u kosturnicu u Tuzli i on će svoj smiraj pronaći nakon kolektivne dženaze 11. jula 2019. godine, a njegov će sat “Seiko”, navodi Nura, vjerovatno biti poklonjen Muzeju “Srebrenički genocid – neuspjeh međunarodne zajednice”.

PROČITAJTE I...

Oni ispred sebe imaju vrlo opasan i ogroman teren. Riječ je o vrlo visokoj planini Plješevici, nema naseljenih mjesta. Tu je puno zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava. Ima i divljih životinja. Migranti su veoma ugroženi na tom putu i mi smo pokušavali da im skrenemo pažnju na to. No, oni imaju cilj da pod svaku cijenu pređu granicu i dokopaju se Evropske unije. Zato ne biraju ni vrijeme ni sredstva kako bi to ostvarili, kaže Ermin Lipić, načelnik bihaćke Gorske službe spašavanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!