Vrijeme je da se uozbiljimo

Nevjerovatno je da se narodu koji je doživio genocid, progon, silovanja, paljenja, logore i sve druge vrste tortura i pokušaja da ga se u korijenu sasiječe, nakon svega toga, svim silama sada nastoji ukinuti i pravo na jezik, kulturu, tradiciju i normalan život

Svi mi koji pratimo aktuelna dešavanja u našoj domovini dužni smo se dodatno uozbiljiti. Musliman, po svojoj prirodi, i jeste ozbiljan. Ipak, postoje situacije, prilike i okolnosti u kojima se od muslimana očekuju poseban oprez i posebna ozbiljnost. Opća je ocjena i procjena da se upravo nalazimo u takvoj situaciji i takvim okolnostima. Prema tome, zaključak je da moramo biti vrlo ozbiljni i oprezni.

Nevjerovatno je da se narodu koji je doživio genocid, progon, silovanja, paljenja, logore i sve druge vrste tortura i pokušaja da ga se u korijenu sasiječe, nakon svega toga, svim silama sada nastoji ukinuti i pravo na jezik, kulturu, tradiciju i normalan život. Nevjerovatno je da se zločin ne samo negira nego slavi i veliča. Nevjerovatno je da se nama, Bošnjacima, skoro svakodnevno poturaju teorije po kojima smo mi potencijalni teroristi, prijetnja ili nekakva opasnost po stabilnost regije. Mogli bismo dugo nabrajati šta je sve nevjerovatno, ali time ne rješavamo problem jer se ni bolest ne rješava samo uspostavom dijagnoze. Potreban je lijek, a lijek, u našem slučaju, to je krajnja ozbiljnost.

Nije ključni problem u onima koji nas optužuju za terorizam i podmeću nam svakojake spletke. Nije ključni problem ni u onima koji negiraju genocid i slave zločin. Nije ključni problem ni u iseljavanju ljudi, iako bismo svi voljeli da se ovdje sije, radi, zarađuje, rađa i gradi. Ljudi su uvijek išli tamo gdje im je bolje ili gdje misle da im je bolje. Iseljavanja su uvijek bila veća u posebnim prilikama, poput ove u kojoj živimo. Možda se i najveći val iseljavanja desio kada je na ove prostore došla Austro-Ugarska. Tih se godina iz naše zemlje iselilo mnoštvo svijeta. Otišli su mladi, otišli su radno-sposobni, otišli su intelektualci i svi oni koji su mislili da će im tamo kamo idu biti bolje. Posljedica tih iseljavanja bila je da i danas u Turskoj živi nekoliko miliona Bošnjaka od kojih mnogi govore bosanski jezik. Ipak, uprkos svemu tome, nije nas nestalo ni u Bosni i Hercegovini. Neće nas, ako Bog da, nestati ni sada, a po svijetu će se roditi nove zajednice Bošnjaka. Ne čini nas sretnim to što nam se mladost seli i što nam se sela i čaršije polahko gase. Naprotiv, jako smo tužni i nesretni.

Međutim, možemo biti tužni i nesretni do Sudnjeg dana i možemo jedan drugom povazdan plakati na ramenu – to neće promijeniti naše stanje.

Moramo se uozbiljiti.

Ključni je problem u nama samima.

Ključni je problem u meni jer, ako mi ti pošalješ dijete u mekteb, a ja ga ne naučim ničemu, ja sam dušmanin i sebi, i tebi, i tvom djetetu, i to veći od bilo kojeg drugog dušmanina.

Ključni je problem u meni jer, ako ti radiš kod mene za neku mizernu dnevnicu, a ja ti mjesecima otežem s plaćanjem, ja sam dušmanin i sebi, i tebi, i ovoj napaćenoj zemlji.

Ključni je problem u meni jer, ako ja prevozim djecu i putnike u neispravnom autobusu ili vozim neispravno auto, ja sam dušmanin svakom onome ko se na cesti nađe.

Ključni je problem u meni jer, ako ja volim tebe samo zato što mi za sve klimaš glavom i govoriš; “Jeste, vala, tako je”, nit sam ja prijatelj tebi, nit ti meni.

Ključni je problem u meni jer, ako znam ispuniti sve moguće kladioničarske, loto i bingo tikete, a za najobičniju molbu ili zahtjev moram za rukav vući deset ljudi i kucati na dvadeset vrata, ja sam najveći dušmanin samom sebi.

Ključni je problem u meni jer, ako ti mogu i znam pričati o svakojakim glupostima i nevažnim stvarima i likovima, a ne znam ništa o Gazi Husrev-begu, Ferhat-paši Sokoloviću, Husejn-kapetanu, Aliji Isakoviću, Aliji Izetbegoviću, ko mi je, onda, zapravo dušmanin?

Ključni je problem u meni jer, ako sam majstor i ako ti sfušerim posao da što bolje prođem, a tebi kako bude, onda sam ti dušmanin.

Ključni je problem u meni jer, ako sam profesor i ako mi ti, da bi položio ispit, trebaš tutnuti koju novčanicu u indeks, nema ti većeg dušmanina od mene.

Ključni je problem u meni jer, ako sam nestručan i nekvalificiran, a ipak se prihvatim nekog ozbiljnog posla, možeš samo pretpostaviti kakav će taj posao na kraju ispasti.

Ključni problem sam ja jer, ako ti stalno pričam o tome kako treba biti fin i pošten, a ja se ni sastavio s finoćom i poštenjem, dušmanin sam i sebi i tebi.

Ključni problem sam ja jer, ako kod tebe vidim i najmanju mahanu i spreman sam o tome i na televiziji pričati, a kod sebe ne vidim more nedostataka i grešaka, dušmanin sam ti.

Ključni problem sam ja jer, ako u svemu vidim problem, a ni za jedan problem ne nudim rješenje, onda sam ključan problem ja i samo ja.

Ovdje bismo mogli nabrajati u nedogled, ali bi se na kraju uvijek vraćali na isto. Valja nam se uozbiljiti i valja nam uvijek polaziti od sebe i raditi na sebi.

Ozbiljan hodža, ozbiljan direktor, ozbiljan policajac, učitelj, ministar, šofer, doktor, majstor, profesor; to su nam najbolje garancije.

I ozbiljan pristup obrazovanju. Moramo iškolovati generaciju stručnih i sposobnih Bošnjaka, ali ne Bošnjaka koji će biti samo najškolovaniji na birou nego u svojoj struci. Znam da ćemo sada zakolutati očima i pomisliti kako se sposobni i stručni teško probijaju i dolaze do izražaja. Ipak, moramo vjerovati i Bogu, a On garantira da će učene i obrazovane – ali ne one koji su položili turajući novčanice u indekse ili kupujući diplome, nego one koji su u ime Boga ugrijali stolicu, učili, naučili i pošteno do znanja stigli – njih će Bog na visoke položaje postaviti, kao što je postavio svog čestitog poslanika Jusufa, i to nakon što je, prav-zdrav, u zatvoru bio.

Dakle, do nas je, a kada se svako od nas pojedinačno uozbilji i maksimalno potrudi, rezultati će se, uz Božiju, pomoć brzo vidjeti.

A situacija i okolnosti traže maksimalnu ozbiljnost s naše strane. Krajnje je vrijeme da se više i konkretnije obazremo jedni na druge. Treba nam više međusobnog poštovanja i uvažavanja. Treba nam mnogo više međusobnog razumijevanja. Moramo raditi planski i timski. Moramo biti tolerantniji. Grešaka će biti. Danas ću pogriješiti ja, sutra ti, prekosutra neko drugi. Međutim, sve dok su te greške plod dobre volje i želje da se učini dobro, moramo ih tolerirati. Nedopustivo je da se zbog nenamjerne pogreške bilo koji Bošnjak među nama stavlja na stub srama i razapinje kako nam drago.

Ukratko, moramo biti jedno tijelo; organima koji obole priteći u pomoć, a organima koji podnose veći teret i imaju značajniju ulogu biti dodatna podrška i snaga. Samo je to jedini ispravan put i samo tako postupaju ozbiljni i odgovorni muslimani.

Summa summarum: krajnje je vrijeme da se uozbiljimo.

Za početak, najbolje bi bilo poći od sebe.

P. S. Tekst je prerađena verzija moje hutbe održane 9. marta 2018. godine u Prozoru.

 

PROČITAJTE I...

Otkako sam postao namćor, nerado stupam u kontakt s nepoznatim ljudima. Gledam svoja posla. To mi se čini najpoštenijim. Predugo sam išao ulicama Sarajeva i pozdravljao se s ljudima čija imena nisam znao, ta neka kurtoazija i prisilno guranje osmijeha na lice čisto da ljudi ne bi govorili: “Jo’ šupka!” Lijepo je napokon ne znati nikoga i ne biti prepoznat, možeš s mirom biti sam sa svojim mislima

Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!