Vrijeme je da se Bošnjaci ujedine oko vitalnih interesa

“Bošnjaci ni u jednom ratu, ni kada su ratovali za druge ni kada su ratovali za sebe, nisu izgubili bitku, ali ih u miru gubimo jednu za drugom. Kao da smo navikli da nas drugi vode i ne možemo se pomiriti s tim da sad imamo priliku da sami sebe predstavljamo i vodimo u svakom smislu. Ne treba se uzdati u druge, već trebamo sami uzeti sudbinu u svoje ruke i konačno početi sami rješavati sva svoja ključna pitanja”

 

Vahid Dervišić (49) dobitnik je najvišeg ratnog priznanja – značke “Zlatni ljiljan”. Rođen je u selu Biokovine kod Jajca, gdje je završio osnovnu i Srednju elektrotehničku školu. Upisao je Elektrotehnički fakultet u Sarajevu, ali ubrzo se prebacuje na Vojnu tehničku akademiju kopnene vojske JNA u Zagrebu. Rat ga je i zatekao u Zagrebu, pa 1991. godine odlučuje napustiti Hrvatsku i krenuti u Jajce. Prijavio se ratnom predsjedništvu u Jajcu na raspolaganje. Kasnije je postavljen za komandanta odreda, na čijem je čelu bio sve do pada Jajca, početkom oktobra 1992. godine.

RATNI PUT

Iako branitelji Jajca nisu uspjeli odbraniti svoj grad, iz njihovog inata rodile su se jedinice koje su odigrale veliku ulogu u odbrani Bosne i Hercegovine. Vahid Dervišić sudionik je ratnih događaja u Jajcu i Travniku, a njegova ratna iskustva sežu i do Bosanske krajine, njegove druge kuće u kojoj najviše boravi.

“Mnogo je teorija oko pada Jajca u kojima se neki međusobno okrivljuju, ali, po mojim procjenama, Jajce se nije moglo braniti jer su bila iscrpljena sva vojna i materijalno-tehnička sredstva potrebna za odbranu grada. Velikim uspjehom branitelja grada Jajca smatram to što je svo stanovništvo i naoružanje izvučeno u Travnik, gdje su slobodne jedinice poslije formirale 305. brigadu, a ostali borci iz Jajca bili su uključeni u druge jedinice Trećeg, a poslije i Sedmog korpusa Armije RBiH. Bilo je Jajčana u 17. krajiškoj, 7. muslimanskoj, zeničkim brigadama, donjovakufskoj i bugojanskoj brigadi, ali okosnica je bila u 305. brigadi. Po dolasku u Travnik, s generalom Fikretom Ćuskićem uključio sam se u 17. krajišku brigadu, koja je formirana u novembru 1992. godine spajanjem 1. i 7. krajiške brigade. Tu sam kratko obavljao dužnost načelnika sektora tehničke službe. U decembru 1992. godine postavljen sam za komandanta Trećeg bataljona 17. krajiške brigade. Ovaj bataljon imao je vrlo važnu ulogu u dešavanjima u Travniku, u širem rejonu sela Bijelo Luče, Kamenjaš, Mravinjac i širem rejonu Novog Travnika. Nakon svih tih djelovanja 1993. godine, posebno na Mravinjcu i Kamenjašu, komandant brigade i komandant korpusa predložili su me za dobitnika priznanja, značke “Zlatni ljiljan”. Tad je zarobljen tenk na Mravinjcu i to je bio prvi tenk kojeg su imale jedinice Armije RBiH u Srednjoj Bosni”, sjeća se Dervišić, koji je nakon ovih događaja premješten na dužnost komandanta Operativne grupe Bosanska krajina. Kratko je bio na ovoj poziciji jer je, nakon što mu je brat Emir poginuo u borbama oko Viteza, otišao na odmor.

“Kasnije sam postavljen za načelnika štaba 37. muslimanske brigade. Ta je brigada bila sastavljena od prekaljenih boraca Prvog bataljona 7. muslimanske brigade, koji je bio stacioniran u Travniku, od formiranja 7. korpusa. Taj bataljon onda u 7. korpusu nije mogao biti kao sam bataljon, već je od njega i još nekih dijelova drugih jedinica formirana 37. muslimanska brigada. Zanimljiv je podatak da agresor nikad nije uspio osvojiti teritorij koji su držali ti borci. Također, na svakom mjestu na koje su dolazili u vrlo malom broju ovi borci ulijevali su snagu drugim jedinicama i bilo je dovoljno ubaciti samo nekoliko boraca iz 37. brigade u drugu da bi se sve pokrenulo naprijed. Bili su to visokomoralni i hrabri borci. U 37. muslimanskoj brigadi vladao je islamski kodeks kojeg se svaki njen pripadnik morao pridržavati u odnosu spram neprijatelja, zarobljenika i općenito odnosa prema bojnom polju, u smislu da se ne smije bježati s linija odbrane”, naglašava Vahid Dervišić.

SEDAMNAESTA KRAJIŠKA, PONOS BOSNE

Govoreći o Krajišnicima, pukovnik Vahid ističe da su oni, prije svega, bili veliki ljudi, a uz to i istinski borci kojima nije bilo bitno na kojoj se teritoriji bore, jer su njihova srca bila puna ljubavi prema cijeloj Bosni i Hercegovini: “To nije bila samo vojna formacija već organizacija oko koje se vrtio sav krajiški narod koji je tada bio u Srednjoj Bosni. Ona je bila i utjeha, i vojska, i smještaj, i logistika, i briga za izbjeglice i oko nje se vrtjelo oko 40.000-50.000 ljudi, od čega oko 2.500 boraca. Ono što će vam svaki ozbiljan vojni analitičar kazati jeste to da je 17. krajiška brigada bila važna za spas Srednje Bosne od udruženog zločinačkog poduhvata Hrvatske vojske, koja je držala sve u to vrijeme, a 17. krajiška linije na Vlašiću. HVO je predao svoje položaje srpskim snagama i onda su nas zajedno napali na nekim dijelovima. Tu je 17. krajiška odigrala veliku ulogu da se spasi Travnik i dijelovi općine Vitez i da se probije koridor prema Živinicama. Ono što je također bitno, a vezano je za Krajišnike, jeste ta finansijska pomoć koja je preko koridora dolazila Krajišnicima iz dijaspore i tada bi cijeli Travnik na trenutak oživio. Borci 17. krajiške brigade Armije RBiH bili su na svim ratištima u Bosni i Hercegovini, osim u Mostaru i Tuzli. Nema niti jedne jedinice u Armiji RBiH koja je bila na više borbenih mjesta. Ova brigada bila je okosnica na glavnom pravcu u oslobađanju Vlašića, u oslobađanju Kupresa i Jajca, gdje je 17. krajiška usiljenom brzinom s Kupresa preko Dekala, Donjeg Vakufa i niz Vrbas gotovo trčeći ušla u Jajce. Odigrala je veoma važnu ulogu u oslobađanju Kupresa. Bila je i veliko osvježenje jedinicama 5. korpusa kad smo došli ovdje 1995. godine u septembru, jer su pripadnici 5. korpusa bili razvučeni na velikom frontu od Bosanske Krupe do Balkane u Mrkonjić-Gradu, tako da više nije bilo ni jednog vojnika u rezervi. Ulaskom 17. krajiške u dejstva, naše jedinice već su bile izbile na Vrbas na vis Tisovac iznad HE Bočac. Odigrala je veliku ulogu u zadržavanju neprijatelja u kontranapadu prema Ključu. Sedamnaesta krajiška brigada ima 17 dobitnika najvišeg ratnog priznanja, značke ‘Zlatni ljiljan’, od čega je njih 7 ovo priznanje dobilo posthumno. Dvojica pripadnika ove brigade posthumno su odlikovani ordenom zlatnog grba s mačevima, a jedan medaljom za hrabrost.”

S obzirom na to da mu je porodica bila u Zenici, po završetku rata Vahid Dervišić na vlastiti zahtjev premješten je u komandu 3. korpusa. Prvog januara 2001. godine, po zahtjevu komandanta 5. korpusa generala Fikreta Ćuskića, postavljen je na dužnost komandanta bataljona za podršku i s te je pozicije penzioniran 2007. godine. Bio je tri puta na hadžu i aktivan je član džematskog odbora u gradskoj džamiji u Bihaću. Kao bivše vojno lice i vjernik koji traži dublji smisao vjere, Dervišić ističe da je za poboljšanje stanja bošnjačkog naroda potrebno jedinstvo njegovih političara koji se trebaju okupiti oko vitalnih interesa Bošnjaka. Neophodan je, kaže, i veći angažman i okretanje vjerskih i političkih krugova ka običnom čovjeku koji je prepušten vjetrometinama surovog balkanskog života.

“Za Bihać me vežu vrlo lijepe uspomene, bilo je jako dobrih starješina. Svi koji se bave analizom ratovanja i znaju šta je vojska kazat će da u Bosni i Hercegovini, gdje se god desio udar vojske na vojsku, neprijatelji ove zemlje nisu mogli proći i, kad se po vojnim principima ratovanja gleda, mi smo faktički dobili rat. Agresori su dobili samo u onim mjestima gdje su udarili na nenaoružan narod i civile, počinivši stravične zločine kao što je genocid u Srebrenici. To nikada nije bila niti će biti vojna pobjeda. Ono što Bošnjaci trebaju znati da ni jedan neprijatelj kada udari na organiziranu vojsku ne može proći. Stoga mislim da je sva ova priča oko demilitarizacije Bosne i Hercegovine ustvari dio razoružavanja Bošnjaka, a oni imaju mogućnost naoružavanja iz susjednih država i mogu se naoružati u roku od dva dana. To odgovorni ljudi u ovoj zemlji moraju znati i toga trebaju biti svjesni, jer u politici vam niko ništa neće dati na lijepe oči, osim onoga za šta se izborite sami. Tako je bilo i s Dejtonskim sporazumom, koji nikad ne bi bio ni iniciran da Bošnjaci i Armija RBiH nije počela masovno oslobađati dijelove teritorije svoje zemlje. Sjećam se da se jedan krajiški korpus Vojske RS kod Drvara bukvalno raspao i mi smo ih hvatali gore oko Ključa. Oni su pristali na primirje onog trena kada su vidjeli da im se vojska raspada i da gube”, kaže Dervišić.

Vjeruje da je “sva gužva oko Bosne i Hercegovine posljedica stoljetne želja dvaju naroda da je podijele”: “Mnogo je primjera kroz historiju koji svjedoče tome da su ljudi, kad god su se organizirano suprotstavili zlu, uspjeli da se odbrane i pobijede to zlo. Bošnjaci ni u jednom ratu, ni kada su ratovali za druge ni kada su ratovali za sebe, nisu izgubili bitku, ali ih u miru gubimo jednu za drugom. Kao da smo navikli da nas drugi vode i ne možemo se pomiriti s tim da sad imamo priliku da sami sebe predstavljamo i vodimo u svakom smislu. Ne treba se uzdati u druge, već trebamo sami uzeti sudbinu u svoje ruke i konačno početi sami rješavati sva svoja ključna pitanja, od ekonomije i privrede do kulture, obrazovanja i sporta. Kod nas Bošnjaka nastao je problem u miru. U ratu smo bili jedinstveni, a onda je stao rat i došao mir i svako je počeo sebe gledati ne obraćajući pažnju na svog brata. Oko dunjaluka smo se počeli dijeliti, a to ne valja. Razlike u političkim mišljenjima među Bošnjacima ne trebaju i ne smiju biti razlog njihove podijeljenosti. Mora postojati zajednički plan i strategija koja će nas okupiti oko vitalnih interesa našeg naroda. Imamo mnogo pismenih ljudi i u politici i u vjerskim institucijama, ali tapkamo u mjestu. Mislim da je problem što se priča s visine, a treba sići među narod i vidjeti probleme koji ga muče, razumjeti ih i zajedno kreirati strategiju izlaska iz te krize. Džabe je pričati ljudima o bilo čemu, sve dok njih muče osnovna egzistencijalna pitanja. Vrijeme je da se Bošnjaci okrenu jedni drugima i da se počnu međusobno pomagati.”

PROČITAJTE I...

Činjenica da 140. godišnjica od ubistva muftije Karabega protječe u tišini, bez naučnih skupova, okruglih stolova ili tribina, jasan je pokazatelj da Bošnjaci Mostara i Bosne i Hercegovine u cjelini još nisu dovoljno svjesni svoje historije i identiteta. O muftiji Karabegu knjigu piše dr. Ibrahim Kajan, koji u razgovoru za Stav govori o veličini Karabegove žrtve, zapostavljanju muftije Karabega od strane istraživača i institucija, te o svom romanu

Meho Bašić je za života odbio priznanje “Zlatni ljiljan”. U toku rata, prilikom jedne godišnjice su ga predlagali, ali im je on rekao da se ne bori ni za ljiljane ni za pare. Nakon pogibije, posthumno mu je dodijeljen. Kod kuće je često imao običaj kazati da glavni glumci poginu na kraju. U porodici su stalno strepili nad tim riječima, koje su se na koncu, nažalost, obistinile

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!