Vraćanje na Miloševićev koncept “Velike Srbije”

. Podsjećanja radi, treba spomenuti da su na posljednjim parlamentarnim izborima naprednjaci i radikali u Srbiji osvojili 56%, a s Dačićevim, odnosno Miloševićevim socijalistima gotovo 70% glasova. Dakle, građani Srbije politiku negiranja genocida nad Bošnjacima i dalje podržavaju. Rijetki političari koji stvari nazivaju pravim imenom sve manje su popularni. Tako, recimo, na izborima za Skupštinu Grada Beograda održanim ove godine LDP Čedomira Jovanovića ni izbliza nije uspio prijeći izborni prag

 

O skandaloznoj objavi na Twitteru Šešeljeve radikalke ovih dana govorilo se mnogo i svakako. Prevladavalo je individualno osuđivanje individualnog nedjela, dok su institucionalne, sistemske, političke i pravne reakcije izostale. Kamo puste sreće da možemo govoriti o tamo nekoj personi kontaminiranoj mržnjom i šovinizmom jer je izgovorila misao koja u svakom normalnom i nezatrovanom čovjeku izaziva gnušanje i prezir pa da je dobro naružimo i da nam se u tome pridruži cijela slobodna Srbija, njena politička, akademska i kulturna elita i svi građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na to kojem narodu pripadaju.

I da onda vidimo kako je došlo vrijeme u kojem je negiranje genocida i ismijavanje žrtava samo još na razini izjava bezobraznih i bezobzirnih pojedinaca. Tada bismo znali da je kolektivno zlo pobijeđeno, da je srbijanska javnost doživjela istinsku katarzu i da se naše komšije stide onoga što je devedesetih godina prošlog stoljeća u njihovo ime uradila srpska vojska, paravojska, policija, arkanovci, šešeljevci, crvene beretke i ostali. Da je tako, imali bismo sretnu regiju i mirnu Bosnu.

Nažalost, nije tako, nego je upravo suprotno. I to iz najmanje triju razloga: prvo, Vjerica Radeta nije bilo ko, nego potpredsjednica Skupštine Srbije te na praktičnoj i simboličkoj razini baš ona predstavlja zakonodavnu vlast te države. Ona ne govori samo u svoje ime, nego u ime onih koji su je birali i onih koje danas zvanično predstavlja; drugo, onoga ko prati dešavanja na političkoj sceni njene riječi nisu iznenadile, prosto zato što nam iz Srbije svako malo stižu slične poruke, samo malo drugačije formulirane, odmjerenije i perfidnije.

Njena izjava nakon smrti bosanske majke Hatidže Mehmedović, kojoj su u Srebrenici ubijena dva sina i muž, samo je najjadnija, ali nikako nije jedina izrečena takvim tonom i s takvom porukom. Od završetka oružane agresije koju je Srbija izvršila na Bosnu i Hercegovinu, njeni zvaničnici i drugi javni djelatnici utrkuju se s kolegama iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta ko će više relativizirati zločin nad Bošnjacima i agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

U posljednje vrijeme posebno su kreativni. I s jedne i s druge strane Drine. “S džamija u Bosni i Hercegovini se arlauče, Srbi su istraumirani”, kaže predsjednik RS-a, i to na jednoj srbijanskoj televiziji, u vrlo gledanoj emisiji. A reakcija u demokratskoj i naprednoj Srbiji gotovo da i nema. Naprotiv, Dodikove izjave kako priželjkuje ujedinjenje Srbije i Republike Srpske dočekuju se s odobravanjem, iako svi dobro znaju da između tog entiteta i genocida u Foči, Višegradu, Prijedoru, Zvorniku, Srebrenici postoji jasna uzročno-posljedična veza. Najglasnije odobravanje takvih najava dolazilo je, ni manje ni više, od potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića, koji je, usput da podsjetimo, predsjednik Socijalističke partije Srbije, iste one koju je za života predvodio balkanski krvnik Slobodan Milošević.

Onda je možda suvišno spominjati javno izrečene stavove lidera ultradesničarskog Srpskog pokreta Dveri Boška Obradovića, koji negira postojanje čitavog naroda u Sandžaku i njegovog jezika. I sve to s mjesta narodnog poslanika u Skupštini Srbije, u čijem predsjedništvu sjedi Vjerica Radeta.

Političari u RS-u povratak Bošnjaka u istočnu Bosnu, u mjesta iz kojih su silom protjerani oni koji nisu pobijeni, nazivaju “okupacijom Podrinja”, a i dalje u susjednoj Srbiji imaju saveznike u svim vladajućim partijama. Tako je, naprimjer, glavni sekretar predsjednika Srbije Nikola Selaković, u ime vlasti u Beogradu, najavio kako će oni sve više koordinirati svoje djelovanje s vlastima RS-a. “U posljednje vreme smo svedoci da Srpska i Srbija, ne na dnevnopolitičkom već na strateškom planu, sve više istupaju zajedno u pitanjima koja su od suštinskog značaja za jedinstvo srpskog naroda”, kaže Selaković.

Pri tome je Vučićev sekretar, izgleda, zaboravio ili namjerno izostavio kazati kako je RS bosanskohercegovački entitet na koji prava ne polažu samo Srbi. Takve i slične poruke, koje slušamo gotovo svakodnevno, zapravo nisu ništa drugo nego nedvosmisleno vraćanje na Miloševićev koncept “Velike Srbije”. Doduše, ni to nas ne iznenađuje budući da su Vučićevi naprednjaci nastali od Šešeljevih radikala, a oba su im predsjednika, i stariji i mlađi, s okolnih brda s oružjem u rukama “gledali” Sarajevo.

Moglo bi se nabrojati još mnogo razgovora, intervjua, saopćenja, izjava iz kojih se može pročitati da se rijetko koji srbijanski političar u potpunosti odriče politike koja je u crno zavila Hatidžu i sve bosanske majke. A pokoji pozitivan korak koji učine uglavnom ima izraženu dimenziju pragmatičnosti i oportunizma.

Treći razlog zašto Radetina izjava nije samo njena leži u činjenici da su veoma rijetki oni koji naglas govore drugačije i koji priznaju nedjelo onih koji su ih devedesetih vodili. Ti rijetki, ako su u politici, u Srbiji jedva pređu izborni prag. A podršku naroda i dalje imaju oni koji na dio Bosne gledaju kao na ratni plijen i koji osnovna prava ne priznaju ni vlastitim građanima, Bošnjacima Sandžaka.

Samo podsjećanja radi, treba spomenuti da su na posljednjim parlamentarnim izborima naprednjaci i radikali u Srbiji osvojili 56%, a s Dačićevim, odnosno Miloševićevim socijalistima gotovo 70% glasova. Dakle, građani Srbije politiku negiranja genocida nad Bošnjacima i dalje podržavaju. Rijetki političari koji stvari nazivaju pravim imenom sve manje su popularni. Tako, recimo, na izborima za Skupštinu Grada Beograda održanim ove godine LDP Čedomira Jovanovića ni izbliza nije uspio prijeći izborni prag.

Možda su zato reakcije na monstruozne poruke srbijanskih zvaničnika blijede, gotovo nikakve. I oni koji bi otvoreno osudili Radetine i ine fašističke izjave plaše se da na narednim izborima ne prođu kao “bos po trnju” u pluralnoj i demokratskoj Republici Srbiji, ili čak u balkanskoj metropoli Beogradu.

PROČITAJTE I...

Propusti ili zloupotrebe koje su pojedinci činili u prethodnom periodu vješto su korišteni da se pokuša demonizirati cijela jedna politika. A posebno bi bilo zanimljivo napraviti analizu kako to da je najglasniji u online napadima na prethodnu vlast čovjek koji je u Sarajevu bio njen glavni protagonist, do prije godinu prva violina izvršne vlasti, a danas skupštinski vođa

Radnička partija Kurdistana (PKK) teorijski je priznata kao teroristička organizacija od EU i SAD, dok praksa, najblaže rečeno, govori drugačije. PKK je od osnivanja 1978. promijenio više sponzora, počev od Sovjetskog Saveza kao glavnog, Sirije kao gostoprimca, Grčke kao simpatizera itd., da bi se posljednjih decenija čvrsto ugnijezdio u jasle Zapada. Da, tog istog na čijim se listama terorističkih organizacija nalazi. U praksi je jedino za Tursku PKK zaista teroristička organizacija

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!