Vraćajući bajramsko šerbe

Ima taj hadžija Fehim iz K. koji momački isposti cijeli ramazan, ali – nikad za nikad – ne ide u džamiju na bajram-namaz. Ovako rezonira: Većina Bošnjaka jeduckaju i pijuckaju (šta jeduckaju i pijuckaju – žderu!) dok on posti (šta posti – krepava!), ali, opet, većina tih istih idu na bajram-namaz u svečanim odijelima i blagdanskom raspoloženju i, stoga, kad svi neće da poste, a svi hoće na Bajram, hadžija Fehim bojkotira Bajram

Prođe ramazan, a ko zna hoćemo li naredni dočekati (tako se to kaže), pa da vam išćaskam još jednu o atomskim teravijama. Gore u Trnovu neki hodža brzo klanja, pa mu se jedan džematlija požalio kako na ruku’u jedva jednom stigne proučiti: “Subhane rabbijel ‘azim.” Na šta mu efendija uzvrati kontražalbom: “Dobar si, ja ne stignem nijednom.”

A još i o ovome hoću da vam divanim. Ima taj hadžija Fehim iz K. koji momački isposti cijeli ramazan, ali – nikad za nikad – ne ide u džamiju na bajram-namaz. Ovako rezonira: Većina Bošnjaka jeduckaju i pijuckaju (šta jeduckaju i pijuckaju – žderu!) dok on posti (šta posti – krepava!), ali, opet, većina tih istih idu na bajram-namaz u svečanim odijelima i blagdanskom raspoloženju i, stoga, kad svi neće da poste, a svi hoće na Bajram, hadžija Fehim bojkotira Bajram. Pa valjda on, hadžija sa stažom, toliko zna: post je farz, a bajram-namaz nije. Vjera je samoponištavanje i žrtva, a ne ceremonija i ugoda. Zato, neka na Bajram ide ko hoće, on – neće! Vraća svoje bajramsko šerbe, hvala lijepo!

Klanja sabah kod kuće i poslije odspava do devet da se odmori od iscrpljujućeg, herojskog posta. Valjda je toliko zaslužio. Poput Ivana Karamazova, ni on ne pristaje na veselo kraljevstvo bajramsko u kojem će se izgrliti pred okićenom džamijom sračunati bajramski vuk i pitoma ramazanska ovčica. Ne, ne! Zašto džamije nisu pune na teravijama kao na Bajramu? A? Ili na ostalim vaktovima? Zato on vraća svoj bajramski bajrak, hvala lijepo! Zna se, brate, gdje na Bajram po našim adetima idu oni koji nisu postili. U halu! Uvijek bilo. Nije bitno gdje su iftarivali, bitno je jesu li postili. Ako nisu, na Bajram – u halu. Gdje oni, čim se smrači, u svečanim odijelima i dobrom raspoloženju, i odlaze.

A što se takvih tiče, onih koji po kafanama Bajram zalijevaju, hadžija Fehim nema nikakvih dilema: ima da se peku kao baklava u rerni, da jedu, ako Bog da, plodove Zekkum drveta i piju ključalu vodu. Ako je pravde, ima da bude tako. Nije u redu da oni koji su se patili (i krepavali) budu na kraju na istom kao oni koji su za ramazan jeli (žderali) i na Bajram dernečili (lokali).

Ali, dosta i hadžije Fehima. Nismo od onih koji pred posljednju teraviju mažu lukom oči kako bi plakali za ramazanom i njegovim blagodatima. Prije smo među onima koji posljednjeg iftara ljutito zaprijete porodici: “Ko mi samo spomene riječ ‘somun’ nek’ se drži dobro! Ne prizivajte mi krv na oči.” Ali, prije konačne zabrane ramazanske patetike u kući, prije nego što se ponovo zahukta uobičajena dunjalučka trka, uvijek samo za sebe napravimo jednu kratku rekapitulaciju. Šta je post i čemu služi? Osim što nas oslobađa robovanja svakodnevici (doručak, kahva, cigarete, žvakaće, grickalice, sirota voda u idiotskoj flašici koju pijuckamo i kad nismo žedni, ručak, voće, sendviči, slatko…), post vraća i okus hrani, otkriva plodove zemlje na našoj sofri i omogućava da uočimo iskonsku, skoro sentimentalnu ljepotu materije. (Baš sam se u ramazanskim danima zaustavljao u komišiluku gdje je na nekoliko mjesta u ulici pukla cijev (provrla ulica kao Ajvaz-dedina pećina) i voda teče danima, sedmicama.

Stajao sam na ulici, žedan kao zemlja, i zadivljen posmatrao kako se nebeska svježina razlijeva vrelim asfaltom. Na nekoliko mjesta kuljalo je iz minijaturnih vrela, a ja sam mogao stajati satima samo da je prelijepu, čistu, svjetlucavu, predivnu gledam.) Ako želi osjetiti magiju Isaove trpeze i da mu voda bude voda, voće – voće, hljeb – hljeb, čovjek bi uvijek trebao da posti, da uvijek nosi u sebi tajnu slast praznog stomaka. Ništa drugo nema toliku snagu rehumanizacije i vraćanja iskonskim elementima. Ako je zvučna kutija pretrpana mnogim stvarima, kaže Rumi, nema muzike. Isprazniti se, biti prazan kao vedro nebo, porušiti kipove od hrane i pića što sjede na mjestu našeg duha, osloboditi prostor za čisti plamen iz kojeg nastaje sve veliko. Ovim kratkim vazi-nasihatom opraštamo se od ovogodišnjeg ramazana.

A kad se unuci i sinovi hadžije Fehima vrate s bajram-namaza, obavezno mu prepričaju kako je bilo. On ih zapitkuje koga su sve vidjeli, šta su sve čuli, kako bi on mogao da se krevelji i odmahuje rukom. Baš je na ovom Bajramu efendija vazio, vele mu, o nepresušnoj Božijoj milosti u koju se nikad ne smije izgubiti nada. Prepričaše mu hadis koji su jutros čuli s ćursa: neka je prostitutka napojila žedno pašče, pa su joj se, samo zbog tog čina, otvorila vrata dženetska. Hadžija Fehim sluša hadis sve klimajući glavom, pa promrsi, onako za sebe:

“Jeftino prođe, kuja.”

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!