Vojnici VRS-a i HVO-a igrali prijateljsku fudbalsku utakmicu u vrijeme srpskog napada na Orašje

Sve u jednom danu: mostarski HVO napustio je lijevu obalu Neretve, a oraški se vraški tukao s istim onim pripadnicima VRS a s kojima su njihove kiseljačke kolege igrale “prijateljsku” fudbalsku utakmicu nadomak prvih linija odbrane Sarajeva.

Taj 19. juli 1992. godine bio je po mnogočemu običan ratni dan. Sarajevo je granatirano, “Unproforci” su smjerno brojali bačene granate, snajperi neselektivno obarali neoprezne šetače, četnici mlatili i ubijali zatočenike u Keratermu, Trnopolju i na Manjači, a samo dan poslije započeli masovna ubijanja u kojima će do 24. jula biti pobijeno više stotina Bošnjaka i Hrvata po prijedorskim selima.

Tih su dana djeca u konvojima napuštala Sarajevo, izbjeglice koje nisu uspjele probiti se prema Sarajevu i Tuzli sklanjale su se po istočnobosanskim enklavama, a inkasanti dolazili Sarajlijama na vrata s namjerom da naplate TV pretplatu. U Misoči kod Ilijaša Armija RBiH osvojila je na tim prostorima 19. jula svoj prvi tenk, a HVO napustio lijevu obalu Neretve “povlačeći tom prilikom sva protivoklopna, protivavionska oruđa i zemaljsku artiljeriju”. Ni deset kilometara zračne linije od Misoče, na prilazima Sarajevu, u Rajlovcu, tog su dana “vojnici Srpske vojske odigrali prijateljsku fudbalsku utakmicu protiv hrvatskih vojnika iz Kiseljaka”, pišu Srpske gradske novine u broju 4 od 1. augusta 1992. godine. Utakmica je završena rezultatom 3:3. “Simbolika ili ne – tek i jedni i drugi postigli su po TRI gola, kao da su htjeli pokazati iz koliko će se dijelova sastojati Bosna i Hercegovina”, piše u listu kojeg je izdavao Pres-centar Srpske opštine Novo Sarajevo uz pomoć Vlade Srpske Republike Bosne i Hercegovine.

Ah, da, 19. jula 1992. godine “u 14 sati započeo je najžešći srpski napad na slobodno područje općine Orašje (…) Srbi su napad izveli s dvije divizije, a prema svom običaju, napad su započeli topničkom pripremom minobacačima 82 i 120 mm, topovima, haubicama i VBR-ima, da bi potom krenuli i tenkovima i pješaštvom. (…) Oko 15 sati otpočinje protuudar pripadnika HVO-a, koji vraćaju izgubljene linije pod svoju kontrolu.

U isto vrijeme Srbi napadaju i sam grad Orašje iz pravca okupiranog sela Vidovica, no nakon višesatnog žestokog sukoba, bivaju zaustavljeni i odbijeni uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici.” Sve u jednom danu: mostarski HVO napustio je lijevu obalu Neretve, a oraški se vraški tukao s istim onim pripadnicima VRS‑a s kojima su njihove kiseljačke kolege igrale “prijateljsku” fudbalsku utakmicu nadomak prvih linija odbrane Sarajeva. I, hajde onom “Unproforcu” ili današnjem djetetu objasni 1992. godinu i prirodu “ratnih dešavanja” in Bosnia and Herzegovina. No way!

PROČITAJTE I...

“Druže hodža, velike muke su me snašle i nema gdje nisam išao i na čija vrata udarao. Da ti skratim, mnogo ljudi mi je reklo da mi samo ti možeš pomoći, pa, evo me, pomagaj, ako Boga znadeš!” Hodža se još nije uspio ni snaći, a drug milicajac već je pričao kako mu se po kući dešavaju svakojake stvari; te mu se nešto prolije ili slomi, te mu je dijete hasta, te krava neće da spusti vime...

Sve liči na dobro poznati velikosrpski narativ o jadnim kmetovima i hrabrim hajducima koje ni krive ni dužne mrske zaptije udaraju na muke u “turskim” zindanima i tamnicama ili na šovinističku propagandu iz prošle agresije o “500 logora za Srbe” i bacanju “srpske nejači” lavovima u Pionirskoj dolini.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!