Vojni udari u Turskoj uvijek su bili po mjeri Zapada

U utorak je obilježena dvadesetogodišnjica tzv. postmodernog puča od 28. februara 1997. godine. Tim je pučem s vlasti otjerana koaliciona vlada Necmetina Erbakana i Tansu Çiler, formirana juna 1996. godine. Erbakan je promovirao tradicionalne i muslimanske vrijednosti, ali to ga teško čini fundamentalnim islamistom, kakvim je u to doba bio prikazivan u stranoj i dijelu domaće štampe. No, ta etiketa bila je ključna da se vojna intervencija u politiku s radošću i olakšanjem dočeka na Zapadu

Kada se ovdje u Turskoj priča o vojnim pučevima – kojima su se, u skoro pravilnim intervalima, nasilno mijenjali ili pokušavali mijenjati okviri politike i/ili njeni pravci – spominju se samo datumi bez godina: 27. maj, 12. mart, 12. septembar, 28. februar, 27. april i (prošlogodišnji) 15. juli. Te datume stranac brzo nauči povezivati s godinama na koje se odnose (1960, 1971, 1980, 1997, 2007. i 2016. godina). Možda je to izostavljanje godina znak prisutnosti tih događaja u svijesti naroda kao vremenski bliskih, bez obzira na to što su prošle decenije ili godine. Naime, žrtvama događaji koji su ih učinili žrtvama uvijek izgledaju kao da su se desili jučer. A nema dvojbe da je svaka od vojnih intervencija u politiku ostavila duboke traume na većini turskog društva, s izuzetkom 27. aprila 2007. godine, kada je pokušaj reprize događaja od 28. februara 1997. godine preduprijeđen raspisivanjem vanrednih izbora.

U utorak je obilježena dvadesetogodišnjica tzv. postmodernog puča od 28. februara 1997. godine. Tim je pučem s vlasti otjerana koaliciona vlada Necmetina Erbakana i Tansu Çiler, formirana juna 1996. godine poslije šestomjesečnog natezanja, nakon parlamentarnih izbora iz decembra 1995. godine. Na tim izborima najviše glasova (21,38%) pripalo je Erbakanovoj Partiji blagostanja (Refah), dok su bivša premijerka (1993–1996) Çiler i njena Partija dobrog puta (DYP – Doğru Yol Partisi) bili treći s 19,18% glasova.

Neke se stvari teško mijenjaju

Kada se iz današnje perspektive pogledaju politička stremljenja Necmetina Erbakana, pod uvjetom da se ne dobije epileptički napad od etikete “islamista”, odnosno da se objektivno pogleda u suštinu te etikete (ako neke suštine uopće ima), te kada se stave (stremljenja) u kontekst tadašnjeg historijskog trenutka, lako je doći do zaključka da je u osnovi Erbakan bio konzervativni nacionalist koji nije imao pretjerano mnogo povjerenja u benevolentnost Zapada prema Turskoj. Zalagao se za veću tursku samostalnost, kako u vanjskopolitičkim odnosima, tako i u ekonomiji. Kao mašinski inženjer koji je doktorirao na njemačkom univerzitetu u Aachenu, veoma je dobro shvatao važnost osvajanja tehnologija generalno, a posebno posjedovanja, recimo, autohtone automobilske industrije. Takve egzibicije nezavisnosti ni danas ne odgovaraju samoproklamiranim “vlasnicima” Turske, koji su ujedno i vlasnici “šrafciger” automobilske industrije, a kamoli tada, kada su se osjećali mnogo snažniji (da ne spominjem da i turska armija ima dio tog kolača – kroz svoj penzioni fond OYAK dijeli u razmjeri 49 naprema 51% s “Renaultom” proizvodnju tog automobila u Turskoj).

Erbakanove izjave, poput one: “Evropa nas nikad neće pustiti u svoju kuću, ona samo hoće da nas veže poput kera ispred vrata”, sigurno mu nisu napravile prijatelje u Bruxellesu, ali ta opaska i dan‑danas snažno odjekuje u najrazličitijim segmentima turskog društva. Danas, dvadeset godina poslije, nije teško pogoditi zašto.

Erbakan je promovirao tradicionalne i muslimanske vrijednosti, ali to ga teško čini fundamentalnim islamistom, kakvim je u to doba bio prikazivan u stranoj i dijelu domaće štampe. No, ta etiketa bila je ključna da se vojna intervencija u politiku s radošću i olakšanjem dočeka na Zapadu.

Turska vojska, u suštini, nije prihvatila izborne rezultate. No, kako svaki puč, pa i “postmoderni”, mora imati neki povod, situaciju u zemlji nije bilo loše začiniti nekim teatrom ili cirkusom. Tako su se, odjedanput, na ulicama gradova, praktično niotkud, stvorile dugokose i dugobrade spodobe obučene u crne odore, turbane i vrećaste pantalone s crnim štapovima ili skiptarima. Sve vitlajući tim štapovima, kreature su vrijeđale od njih Bogu manje posvećen narod i pravili incidente gdje su god stigli.

To su bili predstavnici sekte osnovane samo deset godina ranije (1985) u Erzincanu – Aczimendi. Mnogi novinari koji su učestvovali u medijskom napumpavanju incidenata danas se češu gdje ih ne svrbi i pitaju se kako su mogli biti tako naivni. Ova sekta poslužila je za dizanje tenzije i “obrazloženje” za potrebu za mekim pučem “zbog nesposobnosti vlade da se obračuna s reakcionarnim elementima u društvu”. Nepotrebno je reći, oni su nestali baš kako su se i pojavili onog trenutka kada je vlada oborena.

Obični i neobični pučevi

Istovremeno s tim teatrom jedan drugi skandal potresao je zemlju, odnosno vladajuću strukturu (što nije isto što i vlada), ali i vladu. Trećeg novembra 1996. godine, kod mjesta Susurluk, desila se saobraćajna nesreća u kojoj je nastradala družina čudnovatog sastava. U kolima koja su se zabila u kamion poginuli su Hüseyin Kocadağ (bivši zamjenik šefa policije Istanbula i bivši šef odjeljenja za specijalne operacije, a u momentu smrti šef policijske akademije) i Abdullah Çatlı (osuđivani trgovac narkoticima, plaćeni (državni) ubica s Interpolovom potjernicom na vratu) te njegova djevojka Gonca Us. Çatlı je bio istaknuti član “Sivih vukova”, paramilitarne organizacije Partije nacionalističke akcije (MHP). Jedini preživjeli bio je Sedat Bucak, kurdski šeik i poslanik parlamenta iz Şanliurfe s liste partije Tansu Çiler. Šeik možda bolje zvuči od war lorda, a Bucak je bio i to. Naime, kao vođa kurdskog plemena Bucak, Sedat je bio na čelu 20.000 naoružanih seoskih gardista, paramilitaraca koje je država plaćala da se bore protiv PPK terorista. Može se reći da je preživio i tadašnji ministar unutrašnjih poslova Mehmet Ağar, koji je, kako se ispostavilo, odustao od puta s ovom ekipom u posljednjem trenutku. Susurluk ga prati do dana današnjeg, a on na svaki način izbjegava pojavljivanje pred sudom. Jedna njegova izjava može dati naznake o tadašnjoj vladajućoj strukturi: “Ako izvučete jednu ciglu iz zida, cijela će konstrukcija pasti.”

Naravno, jedan ovakav događaj podiže više od obrve u bilo kojem društvu, a kakofonija koja je uslijedila s vrha nije djelovala umirujuće. Dok je Erbakan govorio da nema mjesta plaćenim ubicama i kriminalcima u državnom sistemu normalnih zemalja, Çilerova je veličala lik i djelo Abdullaha Çatlıa i njegov doprinos “očuvanju” države. Za to vrijeme predsjednik republike Suleyman Demirel obećavao je istragu koja će sve otkriti. Onda je došao 28. februar 1997. godine. Armija je napisala memorandum i provozala tenkove Ankarom. Za razliku od “nepostmodernih”, dakle “običnih” pučeva, vojska nije zvanično preuzela vlast niti je raspustila parlament, samo je primorala vladu na ostavku.

Kao što je prethodni puč, 12. septembra (1980), poslužio pučistima da skroje ustav po vlastitoj mjeri i uspostave sistem tutorstva vojske, pravosuđa i birokratije, tako je puč od 28. februara 1997. godine poslužio da se prigrabi još vlasti i mehanizama za kontrolu koju će nad narodom imati oni koje narod nije birao. Kao primjer može poslužiti tajni Protokol o saradnji za sigurnost i javni red, poznat pod skraćenicom EMASYA. Protokol je omogućavao vojsci da bez civilne kontrole skuplja obavještajne podatke o građanima koje procijeni kao unutrašnje neprijatelje, kao i da u dijelovima zemlje uvodi ograničenje slobode sa strožijim pravilima nego što bi bila da je na snazi vanredno stanje. Tek februara 2010. godine protokoli EMASYA stavljeni su van snage.

Refah partija bila je zabranjena, Erbakan je dobio pet godina zabrane bavljenja politikom, kao i tadašnji uspješni gradonačelnik Istanbula, a sada predsjednik republike Recep Tayyip Erdoğan. Njega je sud osudio na četiri mjeseca zatvora zbog recitiranja pjesme, koja se inače nalazila u svakom bukvaru. No, najveća žrtva puča bio je religiozni ili samo tradicionalni segment društva na koji se država obrušila svom snagom. Zabrana pohađanja univerzitetima pokrivenim djevojkama tada je postala sveopća. Može se reći da je to bio (još jedan) doprinos polarizaciji društva.

Ko je bio cilj puča

Danas je očigledno da je general Hüseyin Kıvrıkoğlu, poznat po izjavi da će 28. februar trajati 1.000 godina, bio u krivu. Međutim, iako je prošlo dvadeset godina, sam puč, događaji koji su doveli do njega, svi igrači i interesi teško da su u potpunosti rasvijetljeni. Teško da će ikada i biti jer je riječ o preslojevitom događaju. Dan-danas može se voditi debata o tome da li je Erbakan bio cilj puča, što je bliže logici i nekoj zvaničnoj verziji, ili Çilerova, kako bi se zataškao Susurluk skandal.

U posljednje vrijeme nešto svjetla baca se i na ulogu Fethullaha Gülena u tom puču, iako ona i dalje nije jasna. Ono što je dokumentirano jeste da je njegova medijska imperija žestoko učestvovala u pripremi vojnog udara, a da ga je on lično pozdravio (kao uostalom i prethodni). Toliko o njegovim pričama o tome kako je on, zapravo, bio žrtva pučeva.

Suđenje organizatorima i učesnicima puča 28. februara, uključujući i predstavnike “Aczimendija”, vuče se od aprila 2012. godine. Nije mala ironija to da je javni tužilac, koji je tada napisao optužnicu, nedavno uhapšen pod sumnjom da je član terorističke grupe FETÖ. Vidjet ćemo da li će to suđenje razmrsiti klupko i napraviti svima razumljiv narativ.

Necmetin Erbakan preminuo je 27. februara 2011. godine, dan prije četrnaeste godišnjice puča koji ga je oborio s vlasti. Ironija koja prelazi u sarkazam jeste da ga je ista štampa, strana i domaća, koja ga je četrnaest godina ranije demonizirala kao opasnog islamskog fanatika ispratila eulogijama u kojima ga se priznaje kao umjerenu figuru turskog “islamizma” i arhitektu modela demokratije za ugled u regiji. To je bilo posredno priznanje da puč 28. februara nije bio nikakva pozitivna korekcija politike i/ili spašavanje države, sekularizma ili šta već vojska udrobi u svoja saopćenja (prošle su godine ubice 15. jula “spašavale” demokratiju). Drugim riječima, priznanje o izgubljenom vremenu.

PROČITAJTE I...

Pokloni koje je kralj Salman uručio Trumpu za vrijeme posjete, u vrijednosti od 1,3 milijarde dolara, iako je ovo najislamofobičniji predsjednik u povijesti SAD-a, a kralj Salman sluga dvaju harema, Meke i Medine, otvorio je vrata za međuarapski obračun i nametanje volje Rijada nestašnom mlađem bratu koji se usudio proturječiti volji porodice Al-Saud, koja pretendira bili lider muslimanskog svijeta

Neposredna posljedica bit će značajno usporavanje borbe protiv globalnog zagrijavanja i zagađenja. Međutim, ni američka ekonomija neće ostati netaknuta. Kompanije koje se bave proizvodnjom “čiste” energije migrirat će vjerovatno na druga tržišta odnoseći sa sobom radna mjesta koja Trump ovom odlukom navodno nastoji spasiti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!