Voja bi da ‘apsi

Malo je vjerovatno da će Mijatović, koji je bio višegodišnji SNSD-ov kadar, i to od nemalog povjerenja, ikada i pomisliti da hapsi svog stvarnog šefa Dodika

 

SDP je stranka specifična po tome da, iako smještena u Sarajevu, gaji neobičnu fascinaciju ne samo Beogradom, kao svojim nekadašnjim (?) duhovnim centrom i vječnom inspiracijom, već srpskom politikom i političkom kulturom uopće.

Manifestacija takve ljubavi proteže se od nekadašnjeg Lagumdžijinog tepanja Miloradu Dodiku, političkim ustupcima poput svojevremenih ustavnih rješenja u vezi s konstitutivnošću naroda i Zakonom o prebivalištu, preko Nikšićevog hodočašća na rukoljub Mići Dodiku u Banju Luku, gdje je, navodno, iskamčio dozvolu da politički djeluje na prostoru manjeg bh. entiteta, pa sve do zanesenjačkih oslobađajućih ofanziva generalnog sekretara SDP-a Irfana Čengića na Beograd.

Ili čak pojačavanja vlastitih redova s “bivšim” Dodikovim kadrovima. Jedan od takvih kadrova jeste Vojin Mijatović, koji je onako u maniru srbokomunističkog milicionera odmah počeo s predizbornih skupova SDP-a mahati policijskim lisicama i poručivati da će da hapsi “Milorada i Bakira”.

Da, riječ je o onom Voji koji je svojim prvim postom na Twitteru, u ulozi SDP-ovog pojačanja, uvrijedio sve osobe s Daunovim sindromom, pa sve to brže-bolje brisao ne shvativši da internet sve pamti.

Naravno, malo je vjerovatno da će Mijatović, koji je bio višegodišnji SNSD-ov kadar, i to od nemalog povjerenja, ikada i pomisliti da hapsi svog stvarnog šefa Dodika.

Mijatović, koji je, što je vrlo indikativno, ostvario transfer u SDP nakon što je Nikšić otišao na informativni sastanak kod Dodika, također sasvim otvoreno podržava i neustavnu proslavu 9. januara dok predlaže “kompromis” i “dogovor” u vezi s državnim praznicima.

Naravno, za svakog, osim za današnji SDP, Mijatović bi bio neprihvatljiv kadar, nezamisliv u redovima navodno “probosanske” stranke, no za Nikšićevu partiju on je upravo idealan kandidat, oportunist s historijom političkog velikosrbovanja, posve umrežen u republičkosrpski politički mainstream, sasvim tanko premazan crvenom glazurom reda radi, te spreman i horan da hapsi jedine istinske ideološke neprijatelja partijske vizije države – “muslimanske nacionaliste”.

PROČITAJTE I...

I to je taj paradoks. Prave ustaše misle potpuno drukčije, ali ne priznaju Bošnjake kao naciju. Reducirane ustaše žele dijeliti Bosnu, a protuustaše prema muslimanima generalno, a onda i Bošnjacima imaju zapravo vrlo negativne stavove. Apsurd je dosegao kulminaciju kada je neku Sanju Modrić, novinarku Novog lista, prije par godina na HTV-u ismijao Slaven Letica, desničarski, uglavnom HDZ panegiričar, kada je tvrdila da je Bosna nemoguća država, i to zbog muslimana. Bošnjaci se kao narod i ne spominju. No, ima li se u vidu da je osnivač Novog lista, razočaran Jugoslaven i promotor mita o Crvenoj Hrvatskoj Frano Supilo, kao i Starčević, život okončao u ludnici? Nije li stoga stav Modrićke očekivan?

Kada na takve vrste zabluda i predrasuda dodamo činjenicu da je većina nosilaca ovog političkog trenda za vrijeme agresije ili dezertirala i kukavički pobjegla od obaveze da brani državu, ili bila sklonjena na sigurno, ili jednostavno bila suviše mlada da bi je se sjećala u takvoj mjeri da bi mogla formirati bilo kakva lična iskustva i zaključke, onda možemo razumjeti razliku između ozbiljnosti i osjećaja za državu kod starije generacije ljevičara i tragikomičnog odsustva zdravog razuma i bilo kakve političke odgovornosti kod crvenih “mladih gusana” čije vrijeme tek dolazi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!