Vođe opozicije u Turskoj svojim lažima potcjenjuju i vlastite pristalice

Borba za srca i um birača od svih opozicionih kandidata čini besprincipijelne, ideološki ispražnjenje školjke u koje svakodnevno sipaju šta god im se u datom trenutku učini da će biti magnet za glasove na izborima 24. juna

Za osamnaest godina, koliko živim u Turskoj, vidio sam do sada pet parlamentarnih, troje lokalne i jedne predsjedničke izbore, kao i tri referenduma. Dakle, ukupno dvanaest izlazaka birača na glasačka mjesta i isti broj kampanja. Odgovorno tvrdim da nijedna od tih dvanaest kampanja nije uporediva s tekućom, ovom za vanredne parlamentarne izbore u Republici Turskoj, zakazane za 24. juna. Da se razumijemo, količina demagogije, populizma, olahko datih i definitivno neostvarivih obećanja NIJE, ponavljam: NIJE, ono što ovu kampanju / kampanje čini drugačijima u odnosu na sve do sada viđeno.

Ne može se reći ni da je količina laži ono što izdvaja ove izborne kampanje od prethodnih. Međutim, o (ne)kvalitetu laži koje opozicija svakodnevno pušta u opticaj već bi se dalo razgovarati. Uzmimo, naprimjer, nastup zastupnika Republikanske narodne partije (CHP) Tuncaya Özkana na CNN Türk televiziji (uživo) u programu poznate novinarke Şirin Payzın. Özkan je ne trepnuvši rekao da je Marmaray (tunel ispod Bosfora koji metroom povezuje Evropu i Aziju) izgradio Bülent Ecevit, turski premijer sedamdesetih godina prošlog stoljeća i zatim ponovo od 1999. do 2002. godine).

Gospodin zastupnik čak se upustio u objašnjavanje zašto je Ecevit, inače žestoki i osvjedočeni protivnik fizičkog povezivanja dvaju kontinenata u Istanbulu (bio je protiv izgradnje mostova), to uradio. Za to je vrijeme Payzın šutjela kao dobro zaliveni fikus, valjda ne želeći da podsjeti svog bivšeg kolegu (Tuncay Özkan bio je novinar) da je kamen temeljac za Marmaray položen 2004, a da je pušten u funkciju 2013. godine. Vjerovatno nepotrebno, ali ipak – to je nedvosmisleno za vakta Partije pravde i razvoja (AKP). Uzgred budi rečeno, ideja za tunel ispod Bosfora prvi put pojavljuje se u vrijeme sultana Abdülmecida 1860. godine.

“Guranje” predsjedničkog kandidata Muharrema İncea u laž o (misterioznim) Amerikancima, koji ga uvjeravaju da Vlada Turske ne zahtijeva isporučenje Fethullaha Gülena, dobilo je novi (simpatičan) obrt i još jedan dokaz da je njegova kandidatura ispred CHP-a unutrašnji partijski obračun, kada ga je lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu raskrinkao u TV programu, potvrđujući da je ono što je predato američkom pravosuđu, a u šta su obojica imali uvida, dovoljno za ekstradiciju vođe kvazireligioznog terorističko‑kriminalnog kulta.

Sve te manje ili više očigledne laži (primjera je previše za novinski tekst) zapravo blijede nad jednom sveobuhvatnom, koja nije nova, ali je tokom ove kampanje ponavljana ad nauseam i dostigla gargantuanske proporcije, a to je da se danas u Turskoj živi (u svakom pogledu) lošije nego prije 16 godina. E sad, da bi se takva laž (na steroidima) prihvatila, ili treba kratko pamćenje, ili, pak, nemati neposredno iskustvo o tome na šta je Turska ličila prije 16 godina. S obzirom na to da će na ovim izborima prvi put glasati oko 1,6 miliona birača, koji fakat ne pamte doba prije AKP-a, te su laži vjerovatno namijenjene njima.

Kao što rekoh, laži, koliko god apsurdne bile, naprimjer o “uništenoj ekonomiji”, koja je u prvom kvartalu ove godine zabilježila rast od 7,4%, kao ni demagogija ni populizam nisu glavna karakteristika posebnosti kampanje opozicije. Ono što jeste specifično jeste potpuna fluidnost, do sluzavosti, političkih identiteta i ideologija. Na tom su planu svi lončići razbijeni. Borba za srca i um birača od svih opozicionih kandidata čini besprincipijelne, ideološki ispražnjenje školjke u koje svakodnevno sipaju šta god im se u datom trenutku učini da će biti magnet za glasove.

Tako imamo spomenutog kandidata Muharrema İncea, koji se žestoko protivio jednakosti (nema drugog načina da se to kaže) pokrivenih žena i djevojaka s nepokrivenim i koji sada ponovo uvlači davno prežvakano (i zaboravljeno) pitanje hidžaba u politiku, obećavajući da će prigrliti sve i pokrivene i nepokrivene, čovjeka koji je fotografiran prije četiri godine kako usred ramazana pije pivo na hotelskoj plaži u Bodrumu, izigrava prepobožnog muslimana koji klanja namaz (kad god su kamere u blizini). “S Kur'anom u jednoj, a Nutukom u drugoj ruci, s vjerom u duši i naukom u umu, mi dolazimo!” novi je poklič kemalista koji je prvi lansirao zastupnik CHP-a Tuncay Özkan (da, onaj što laže o tome ko je izgradio Marmaray). Kemal-paša se vjerovatno prevrće u grobu, ali da li će ova opereta ikoga prevariti?

Novopronađena “ljubav” kemalista prema Kurdima, ili, mnogo preciznije, prema glasačima političkog krila terorističke PKK, Demokratske partije naroda (HDP), još je dirljivija. Ta naprasna “ljubav” partije čije su pristalice donedavno negirale postojanje Kurda ide do igranja idejom da se mjesto pomoćnika predsjednika ponudi, kao mamac za glasanje u eventualnom drugom krugu za İncea, lideru HDP-a Selahattinu Demirtaşu. Ideju je promovirao zastupnik Özgür Özel, svojevrsna “kamikaza” CHP-a što se tiče političkog bezobrazluka.

Sličnu “ljubav” prema HDP-u izražava i Meral Akşener, liderka Dobre partije (İP) – nacionalističko-desničarskog dijela protuprirodne koalicije s “ljevičarima” (CHP) i “islamista” (Saadet). Kao žena ima stanovitu prednost nad İnceom jer može pokriti glavu mahramom kada se želi dodvoriti konzervativnom (većinskom) dijelu stanovništva. Mada se ne bih začudio ni kad bi Muharrem stavio hidžab na glavu.

Komediju koja se odvija pred turskim biračima možda je najbolje opisao jedan korisnik Facebooka: “Živimo tragikomične izbore: Muharrem i njegovi počeli da klanjaju. Akşener se pokriva. Karamollaoğlu postao sekularan. Demirtaş postao turski nacionalista. Uğur Dündar (novinar, sekularno-kemalistički zilot, moja primjedba) daje pauzu dok se uči ezan. Sekularisti su postali orijentalni, orijentalni su postali sekularisti. Blizu smo demokratske, sekularne, komunističke, šerijatske države.”

Drugim riječima, ono što izdvaja ove izbore jeste kampanja ili kampanje koje potpuno obesmišljavaju samu politiku. Te su kampanje sistematski pokušaj urušavanja političke svijesti populacije. Pokušaj kojim se odsustvo svake vizije i/ili ideologije, osim oboriti Erdoğana, što nije politički program koji govori bilo šta o danu poslije (nastranu uobičajena nerealna obećanja), nadomješćuje kreveljenjem i lakrdijom.

İnce, kao najeksponiraniji klaun tog cirkusa, pokazuje svakodnevno bazično neznanje o tome gdje je danas Turska tehnološki, do mjere da bi gradio fabriku vatrostalnog stakla živeći u uvjerenju da se bor (element) izvozi jer ne postoje fabrike vatrostalnog stakla u Turskoj (naravno da postoje). Uz tako nabacane bedastoće o privredi, stanju stvari i sl., vozi bicikl na sceni ili priča kako umije voziti traktor s prikolicom u rikverc. To može izgledati zabavno, ali to nije politika.

Kada tvrdim da je to “sistematski pokušaj urušavanja političke svijesti”, oslanjam se na izjavu Meral Akşener, kada je rekla da je predsjednik Erdoğan ovom kampanjom izbačen iz ravnoteže. Kao sredstva za izbacivanje političara iz ravnoteže, opozicija je svjesno izabrala kreveljenja i lakrdije. To je pokušaj uvođenja šupljeg univerzuma zabave u politički diskurs, koji s politikom u suštini nema nikakve veze. Borba s takvim šegačenjem nije lahka, ali jako je pretenciozno od Akşenerove da tvrdi da je opozicija uspjela u toj namjeri. Erdoğan nije neko ko može biti svučen na nivo lakrdije, a najjače oružje mu je da je svoj. On nema potrebu da vezu s anadolijskim paorom dokazuje vožnjom traktora s prikolicom u rikverc (preciznije, pričom o tome).

PROČITAJTE I...

Novinari iz Evrope, Afrike i Azije pozvani su u Tursku na obilježavanje godišnjice od neuspjelog vojnog puča prije dvije godine. Te je noći u sukobu pučista pod komandom terorističke organizacije FETÖ, na čijem je čelu Fethullah Gülen, poginula 251 osoba, a ranjeno više od 2.000 hrabrih turskih građana. Povodom druge godišnjice od neuspjelog vojnog udara, u Turskoj je organiziran niz manifestacija kojima se obilježava godišnjica ovog izuzetnog događaja u historiji ne samo Turske već i u historiji demokratije. Centralna manifestacija sjećanja održana je 15. jula u Istanbulu, uz velike mjere sigurnosti, na bosforskom mostu, preimonovanom u Most šehida. Ovu značajnu godišnjicu ispratio je i reporter Stava

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!