Voda nešto nosi

Uslijed obilnih padavina u subotu, 3. februara, na Tjentištu se pokrenulo klizište koje je odnijelo pola brda i ugrozilo prostor na kojem se nalazi spomen-kosturnica i spomenik borcima stradalim u Bici na Sutjesci. Spomenik borcima stradalim u Bici na Sutjesci trenutno nije ugrožen klizištem, dok bi spomen-kosturnica mogla biti ako bi došlo do novog pomjeranja zemljišta. Spomen-kosturnica u koju su pohranjeni posmrtni ostaci 3.301 borca Bitke na Sutjesci sagrađena je 1958. godine. Spomenik od bijelog betona otkriven je 5. septembra 1971. godine

 

FOTO: Velija Hasanbegović

Fotografija klizišta ispod spomenika na Tjentištu obišla je svijet prošle subote. Oborinske vode koje su se s okolnih vrhova, nakon obilne kiše, sjurile ka Sutjesci odnijele su dobar dio brda na kojem je središte memorijala posvećenog borcima iz Bitke na sutjesci 1943. godine. U njoj je učestvovalo oko 22.000 partizanskih boraca. Poginulo ih je 7.366. Među njima, 352 bolničarke. Poginulo je i sedam vijećnika AVNOJ-a, trojica iz Izvršnog odbora: Nurija Pozderac, Veselin Masleša i dr. Sima Milošević, dva člana Vrhovnog štaba: Vojislav Đokić i Sava Kovačević, 59 rukovodilaca brigada i bataljona, preko 370 rukovodilaca četa i književnik Ivan Goran Kovačić. Simbolika ovog mjesta samo je pojačala zabrinutost za sudbinu jednog od kultnih mjesta jugoslavenske i bh. historije.

Pomoć Tjentištu stiže, a već je napravljen novi projekt sanacije klizišta i uređenja drenažnog i odvodnih kanala kako bi bilo spriječeno prodiranje vode. Planira se ugrađivanje opreme kojom bi se u narednih godinu dana pratilo eventualno pomjeranje zemljišta oko spomenika i spomen‑kosturnice. Spomenik nije ugrožen klizištem, ali bi spomen-kosturnica mogla biti ako bi došlo do novog pomjeranja zemljišta.

Brdo na kojem je pokrenuto klizište dijelom je nastalo vještački, nasipanjem materijala sredinom pedesetih godina, kada je ovuda prošao magistralni put. Tada je oblikovano brdo na kojem će nekoliko godina kasnije biti izgrađen spomenik. U podnožju je spomenika spomen-kosturnica koja je sada ugrožena pomjeranjem tla. “Kosturnica je nukleus, oko nje je izgrađeno sve ostalo. Prilikom gradnje kosturnice postavljen je jedan odvodni kanal koji je skupljao vodu, a zemljište se pomjerilo upravo tamo gdje je nasipan materijal kako bi se oblikovalo brdo”, kaže nam Đorđe Vuković, uposlenik memorijala.

Kaže kako se i prilikom gradnje kompleksa znalo da se tuda skupljaju oborinske vode sa Zelengore koje se slijevaju ka rijeci pa su napravljeni kanali kojima bi se ta voda skupljala. “Originalni nacrti koji su korišteni tokom gradnje kanala pronađeni su i sada će poslužiti za obnovu. Spomenik i ostali objekti nisu ugroženi. Imamo mnoštvo poziva ovih dana, ljudi pitaju za stanje, nude pomoć i mislim da ćemo sve popraviti uz pomoć ljudi ‘od Vardara pa do Triglava’, kako se to nekada govorilo”, pojašnjava Vuković.

ZEMLJA OŽEGOVIĆA

U obliku kvadra, promjera oko pet kvadratnih metara, armirano-betonska kosturnica bila je od 1958. godine nukleus oko kojeg je izgrađen memorijal na Tjentištu. Međutim, i nakon što je zatvorena mermernim pločama, dugo godina nakon rata skupljani su posmrtni ostaci ljudi po okolnim šumama. Nisu to radili samo uposlenici Nacionalnog parka. Najviše su kostiju, zapravo, donosili mještani okolnih sela kojima je to odavno prestalo biti čudno. Po povratku kućama dolazili su do Muzeja noseći oružje, municiju, dijelove uniforme i kosti. Niko nije pitao niti razmišljao čije su: partizanske, njemačke, ustaške, četničke… Sve su slagane skupa. Kako nisu znali čije su niti su mogli uraditi analizu, u parku su odlučili 1990. godine otvoriti kosturnicu i sve ono što je pronađeno nakon otvaranja spomenika prenijeti u nju. No, ubrzo će početi rat i kosti su, kako nam je ispričano, i dalje ostale u podrumu Muzeja.

Dolina heroja i njeni objekti tokom ratnih godina prelazili su iz ruke u ruku Armije BiH i Vojske Republike Srpske. Sve je opljačkano ili uništeno: spomen-kuća, Muzej, paviljon u kojem su odmarali brigadiri radnih akcija, hotel “Mladost”… Čak je i prva žrtva s ovih prostora bio čuvar Titove vile. Jedino je spomenik ostao u komadu. Kako godinama nije čišćen, sve je donedavno, umjesto bijele boje, bilo tamnosivo. Očišćen je akcijom u kojoj su korišteni posebni preparati kako bi se s njega skinuli tragovi vremena. Prije je to sve bilo drugačije. Čišćen je ručno, četkama, sa skela. Isto onako kako je izgrađen i on i okolni objekti. Sve je na Tjentištu izgrađeno ručno, šalovanjem i izlijevanjem. Izgradnjom spomen-kosturnice 1958. godine počeo se zaokruživati memorijalni kompleks na Tjentištu. Trinaest godina kasnije, otvoren je spomenik, a u julu 1975. godine otvorena je spomen-kuća.

Međutim, u ljeto prošle godine oglasio se Seid Ožegović, koji traži od vlasti Republike Srpske da mu vrate 1.860 dunuma zemlje, odnosno gotovo kompletan Nacionalni park Sutjeska, uključujući i dio Maglića koji su komunističke vlasti tadašnje Narodne Republike Bosne i Hercegovine, odnosno Narodne Republike Jugoslavije oduzele 1956. godine od njegovog rahmetli oca Sulje Ožegovića. “Ocu Sulji, za čijim posmrtnim ostacima još tragam, tadašnje vlasti su bez novčane ili bilo kakve naknade oduzele tu zemlju i na njoj sagradili Nacionalni park Sutjeska, spomenik na Tjentištu, Titovu vilu, hotele i barake”, ispričao je Ožegović za Faktor.

Prema dokumentima koje posjeduje NR Bosna i Hercegovina, odnosno Narodni odbor Sreza Goražde, izdato je rješenje 10. februara 1956. godine kojim je Ožegovićima oduzeta gotovo sva imovina koju su decenijama imali, na kojoj su radili i na kojoj su upošljavali desetke radnika. Ostavljena im je 251 katastarska čestica koje uključuju njive, livade, voćnjake, pašnjake i šume na Tjentištu, Magliću i Tovarnici. Ostatak zemljišta im je oduzet, 49 katastarskih čestica od kojih nijedna nije manja od dva dunuma i sve su 19. januara 1956. godine upisane kao “državno dobro Tjentište”.

“Visina naknade određena je na osnovu ustanovljenog prosječnog jednogodišnjeg prinosa u posljednjih 10 godina, tako što je prosječan prinos ustanovljen, i to za njivu 70 kilograma ječma množeno s tržišnom cijenom od 45 dinara, livadu 120 kilograma sijena množeno s tržišnom cijenom od 15 dinara, što ukupno čini iznos od 856.790 dinara”, stoji u rješenju koje, uz “Smrt fašizmu – Sloboda narodu!”, potpisuje načelnik Huso Pašić. Seid Ožegović tvrdi da taj novac ne da njegov otac Suljo nikad nije dobio nego da se nikad nije usudio ni tražiti, pa čak ni rješenje o oduzimanju imovine.

Nekoliko godina nakon potpisa načelnika Pašića, Tjentište i dolina rijeke Sutjeske postaju Dolina heroja i nacionalni park, u čijem je sastavu i prašuma Perućica. Od 1962. godine na Tjentištu su organizirane razne manifestacije, skupovi omladine, radne akcije, političke škole… Iako će danas, kada pišu o spomeniku, mnogi navesti kako je godišnja brojka bila milion posjetilaca, te su tvrdnje ipak pomalo pretjerane. Brojke se ipak mjere stotinama hiljada. Najviše ih je bilo 1983. godine, na Dan boraca, 4. jula. Tog je dana prodato 27 hiljada ulaznica za Muzej. Na obilježavanju četrdesete godišnjice Bitke bilo je ukupno sto hiljada ljudi. I sve se nakon toga promijenilo, broj posjetilaca opadao je do proljeća 1992. godine, kada je u Dolini sve uništeno i opljačkano.

Desetak godina nakon rata, lagano je počela obnova: bazen, pa nogometni teren, pa obnova hotela “Mladost” sa 160 mjesta. Onda se prije pet godina u oživljavanje Tjentišta uključila i EU. Postavljeni su njihovim novcima znakovi unutar parka, pješačke i biciklističke staze, sagrađane planinarske kuće, vidikovci. Konačno, prošle je godine detaljno i očišćen spomenik. Prvi put nakon nekoliko decenija.

MAJSTORI HAMID I AHMO

Ipak, kada je savremena arhitektura u pitanju, najvažniji objekt izgrađen na Tjentištu zapravo je spomen-kuća, čiji je projekt 1966. godine u časopisu Arhitektura i urbanizam predstavio arhitekt Ranko Radović. O ovom je svjetski priznatom stručnjaku i njegovim djelima ispisano mnoštvo radova, u jednom od njih stoji i da “zbog svog veoma specifičnog arhitektonskog karaktera koji je u posebnom sinergičkom sadejstvu sa freskama Krsta Hegedušića u enterijeru, memorijalna kuća na Tjentištu predstavlja jedan od najsloženijih memorijala posvećenih Drugom svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije”.

Radović je napisao tekst povodom nagrade koju mu je dodijelio list Borba za arhitekturu, u kojem stoji: “Objekat je iznad svega plastična vizija. Gradi se u betonu, kamenu, vezuje se za prostor, datu tradiciju. Gotovo bi se reklo da je to arhitektura sećanja. Izraz te arhitekture je samosvojan, ona izmiče mogućim shematskim klasifikacijama i pleni svojom autentičnom naivnošću u kojoj su osećanje i intencija ispred razloga i čvrste duhovne strukture, koja modernu arhitekturu sve više prati i podstiče.”

“Sva od sirovog betona, pokrivena teškim pločama koje podsjećaju na šindru kojom se prekrivaju planinske kuće na četiri vode, građevina u isto vrijeme podsjeća na katune sa Zelengore i na sakralni objekat čije je mjesto u vanvremenu. Posebnost joj daje kako spoljašnost, tako i unutrašnjost. Po ideji istoričara Dušana Plenče, istaknuti zagrebački umjetnik Krsto Hegedušić je na trinaest fresko-slika rađenih u seko-tehnici na zidovima Kuće predstavio svoju viziju epopeje. Freske zahvataju površinu od 124m². Pored fresaka, u Spomen-kući su bila i brojna druga dokumenta, kao što su istorijske karte, dokumentarni filmovi i drugi predmeti nađeni na ratištu. Na zidovima je ispisano 7.356 imena poginulih boraca Sutjeske i pjesnikova poruka: ‘Tu niko nije umro ko je umro'”, stoji u knjizi Znamenje stare Hercegovine autora Radisava Mašića.

Humanista i kozmopolit, Radović je bio uspješan u svim aspektima arhitektonskog djelovanja. Objavio je 260 naučnih i stručnih studija i eseja, 14 knjiga, uređivao časopis Arhitektura i urbanizam, predavao u Japanu i u Finskoj. Njegovu Spomen-kuću čuveni američki arhitekt, dizajner i teoretičar Charles Jencks uvrstio je u tri svoje knjige. Spomen-soba arhitektonsko je remek-djelo u obliku kućice iz katuna. Otvorena je 1974. godine, a na njenim su zidovima bile freske prema likovnom konceptu Krste Hegedušića i idejnom scenariju Dušana Plenče. Uradili su ga Hegedušićevi saradnici, akademski slikari Branka Hegedušić, Milenko Bosanac, Milutin Gajić, Ratko Janjić Jobo, Zlatko Keser i Fedor Ličina, dok je majstor zidar bio Hamid Madeško, a pomoćnik Ahmo Krek. Radović je predavao na više od 20 evropskih i svjetskih univerziteta. Početkom devedesetih godina, zbog neslaganja s politikom i događanjima na Balkanu, odlazi u Japan. U januaru 2003. godine izabran je za ministra u vladi Mila Đukanovića. U septembru iste godine podnio je ostavku. Radović je preminuo 2005. godine.

Postoje neke tvrdnje da je i spomenik bio Radovićeva ideja. Međutim, njegov projekt nije prošao na konkursu jer je bio previše skup zato što se spomenik trebao protezati cijelom dolinom, preko rijeke. Isto tako, prema tim govorkanjima, kada je počela gradnja 1973. godine, sadašnji spomenik je postao, zapravo, samo precrtana Radovićeva ideja. Autor spomenika Miodrag Živković nadživio je Ranka Radovića. Živković je jedan od najznačajnijih predstavnika jugoslavenske monumentalne spomeničke skulpture, čiji su radovi postavljeni u Kragujevcu i na Kadinjači. Nakon agresije na BiH, njegovi spomenici postavljeni su u nekoliko gradova u BiH, poput Spomenika srpskim braniocima u Brčkom, zatim Spomenika borcima Semberije u Bijeljini. U Prijedoru je postavljen njegov Časni krst, u Derventi Spomenik borcima otadžbinskog rata kao i Spomenik borcima za slobodu u Modriči.

 

PROČITAJTE I...

Harun Yahya autor je više knjiga i trenutno ima svoj TV kanal, gdje se pojavljuje kao voditelj u više nego bizarnim programima. Dio njegovih sljedbenika tvrdi da se radi o “islamskom učenjaku”, a njegove knjige nose nazive poput Allahovo umijeće stvaranja boja; Sulejman, a.s.; Jusuf, a.s.; Jedan dan muslimana; Mudžize tijela itd. Knjige su mu prevedene na bosanski jezik, a promotor i urednik većine knjiga na našem jeziku bio je upravo Nedžad Latić. Kakve “duhovne vrijednosti” u Yahyi prepoznaju njegovi sljedbenici, a pogotovo Latić, s obzirom na krajnju kontradiktornost njegove pojave, teško je reći

Admir Čavka i Jasmin Spahić, čelnici “Merhameta” u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, tuže jedan drugog sudovima, osporavajući jedan drugom legitimitet; mimo sudskih procesa padaju teške optužbe o nelegalnom trošenju novca, uzimanju donacija, zloupotrebi projekata pomoći povratnicima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!