“Vlastitu sjenku niko preskočio nije: mi jesmo ‘mi’ gdje god bili”

“Psihologiju žrtve ima onaj ko prihvata ulogu objekta historije i pristaje zavisiti od milosti i bijesa nekog drugog. Mislim da su u znatnoj mjeri Bošnjaci prihvatili biti objekt historije. Govorim posebno o Crnoj Gori jer najbolje poznajem situaciju – ta psihologija žrtve ovdje se prelama kroz stanje političke svijesti, kroz nekritičko okretanje prema centrima moći kao garantu zaštite, kroz glasanje kao plaćanje reketa, odlučivanje strahom, a ne savješću”

Našeg sugovornika zatičemo u rodnom Bihoru na promociji njegove nove knjige Iza prašine. Dom kulture u Petnjici nije ispunjen do posljednjeg mjesta, no Esad Kočan nam kaže da je zadovoljan brojem ljudi koji su došli na promociju s obzirom da postoji jak politički pritisak na one koji žele doći na promociju njegove knjige. Kočan je često percipiran kao moralna gromada i dokaz da na ovom prostoru žive intelektualci i novinari koji ne odustaju od svojih principa. Radio je kao novinar Pobjede, bio zamjenik odgovornog urednika političko‑informativnog programa TV Crne Gore. Zbog svojih političkih stavova, bio je suspendiran. Da bi se nakon suspenzije mogao posvetiti slobodnom novinarstvu i ratnom izvještavanju o BiH, 1992. godine šalje suprugu i kćerku u inostranstvo. Jedan je od osnivača crnogorskog nezavisnog sedmičnika Monitor i njegov glavni i odgovorni urednik.

STAV: Nova knjiga nosi naslov Iza prašine. Zbog čega?

KOČAN: Zato što se čitav svijet ljudskih emocija, želja, nada, vjerovanja nalazi iza prašine činjenica, iza datosti, iza u logički stroj poredane stvarnosti. Mi živimo u nekoj vrsti postemotivnog vremena, čovjek postaje emotivno tupo stvorenje, od njega se najbolnije istine o ljudskim tragedijama odbijaju kao od bandere. Ako ne zavirimo u taj drugi ljudski svijet, ako ga ne oživimo u sebi, postat ćemo opasno stvorenje za sebe i za sve što na ovom svijetu postoji.

STAV: Knjiga je nastala kao slijed onoga što ste pisali na društvenim mrežama za svoje prijatelje. Kada govorite o emotivnoj zatupljenosti, nisu li joj upravo društvene mreže preduvjet s obzirom da ljude otuđuju od fizičke komunikacije i stvarne interakcije?

KOČAN: Svi su ljudski izumi za dobro i za zlo. Ja sam najviše iz profesionalne radoznalosti otvorio profil na Facebooku. Želio sam vidjeti kako funkcionira taj svijet. I u cyber‑svijetu sreo sam ljude. Razne. Izvanredne prijatelje i ogavne manipulante. Pošto nisam htio da se tu bavim dnevnom politikom (ispalo bi da na Facebook idem kao na posao), a ne umijem pjevati, nisam baš ni za fotografiranja, odlučio sam da mojim prijateljima pišem kratke priče. Da ih povremeno podsjetim da, osim onoga što nam se trenutno zbiva i za čim jurimo, postoji i nešto što mi jesmo i što bismo mogli biti u nekim svojim trenucima nepažnje ako se za njih izborimo. Vlastitu sjenku niko preskočio nije: mi jesmo “mi” gdje god bili. I kad nosimo maske, i te su maske naši izbori, i to smo mi. Priče sam na svom Facebooku notirao, kasnije sam ih dorađivao i razvijao.

STAV: Upravo se na društvenim mrežama može uočiti fenomen lažnih profila i identiteta. Da li ljudi zapravo svoja prava lica otkrivaju jedino na tim lažnim profilima?

KOČAN: O, da! Često su tek ljudske maske pravo ljudsko lice. Naravno, i ljudi preko lažnih profila na Facebooku otkrivaju svoje najdublje porive. Društvene mreže dale su dušu da ljudi svoje obrazine koje nose u tekućem životu, na poslu, u kući, u rođenoj partiji, zamijene za neke druge, možda vjerodostojnije. U svakom slučaju, očigledno je da ljudi u svim svojim svjetovima sve masovnije glume sebe kao u nekoj vrsti dokumentaraca.

STAV: Da li nam prijeti opasnost da stvorimo postmoralni svijet?

KOČAN: Postemotivni svijet u isto je vrijeme i postmoralni. Nalazimo se u strašnom raskoraku. Ogromni ljudski potencijali poništavaju jedni druge. Nikada se u historiji nije moglo proizvoditi ovoliko vijesti i informacija, nikada ovoliko komunicirati, ali se nikada ovakvom brzinom nije moglo proizvoditi i distribuirati ovoliko laži i mržnje. Iako su neki mislili da je razvojem tehnologije, kompjutera i stvaranjem društvenih mreža završena era cenzora i diktatora i da će sve istine biti dostupne javnosti, mi svjedočimo da se nikada više laži nije moglo upakovati u formu vijesti i dopirati do više ljudi i trovati njihova srca i umove. Svi budući proizvođači mraka računaju na sposobnost čovjeka da mrzi na neviđeno.

Kada govorimo o emotivnoj tuposti, govorimo o ljudima kojima je preminula duša. To nije stilska figura. Postoje tablete koje omogućavaju da budeš od ponedjeljka do petka krotak kao jagnje pred šefovima, da osjećaš samopoštovanje iako nemaš nikakvog pokrića za to. Zatim, od petka do nedjelje metneš plava sočiva, popiješ drugu tabletu, podivljaš, i kreneš u ludi provod za vikend. Hoćeš li da ne budeš tužan kada imaš razlog da budeš tužan, opet popij odgovarajuću tabletu. Sve se to dešava u svijetu u kojem sedamdesetak najbogatijih ljudi ima bogatstvo kao 3,5 milijarde najsiromašnijih. Čovjek je život na planeti učinio smrtnim, zavisnim od njegove pameti i ruke. Kad izgubi emotivnu i socijalnu inteligenciju, nijedna druga inteligencija mu ništa ne vrijedi. Kada mu premine duša, pa makar popio svu pamet svijeta, napravio čudesna zdanja i najubojitije oružje, makar produžio život na trista godina, čovjek je nešto najopasnije što hodi ovom planetom. Tvorac socijalne džungle, krvoločnije od bilo koje u kojoj žive zvijeri. Ako čovječanstvo ne redefinira vlastite ciljeve, ovaj svijet ne može preživjeti vlastitu halapljivost, a važeći svjetski poredak proždrijet će vlastiti zjap. Čovjek ima sve manje moralne snage da stane pred zvijeri, vode i gore, i objasni – zašto je tamo gdje je on bio nadležan da čuva sklad niklo najviše pustinje. Iza prašine je moj mali pokušaj da upozorim na to. Zato moja knjiga jeste na tragu tih sufijskih i humanističkih razmišljanja.

STAV: Pripadate onoj rijetkoj vrsti novinara koji nisu “režimska pera”. Koliko je teško održati nezavisnost i biti objektivan?

KOČAN: Sad, lagao bih ako kažem da je biti nerežimski novinar ovdje, svih ovih godina, bilo isto što i poljem proći. Još 1988. godine, kada sam kao mlad čovjek bio i urednik na TV Titograd, počeli su Miloševićevi mitinzi po Crnoj Gori. Tu se začela vlast koja do sada nije promijenjena na izborima. Onda su krenuli bjesovi, puštena s lanca nesputana mržnja, ratovi, zločini, pljačka okolnih zemalja i isto tako svirepa i temeljna pljačka vlastitih građana. Vlast u Crnoj Gori bila je oruđe Miloševićevog projekta. A osim vlasti, zapušteno društvo, pomamljene mase, uslužni mediji, ratnohuškački intelektualci, sve je to bilo protiv stvaranja i opstanka Monitora. No, Monitor je bio i ostao naš izbor i nemam pravo žaliti se. I ne žalim se. Ja nemam niti gajim psihologiju žrtve. Naprotiv, njegujem hedonizam pobune i uživam u svakom danu slobode, u društvu prilično sretnih robova. Znam ja da je Sarajlijama i ljudima svuda gdje se ratovalo bilo mnogo teže nego nama. Ali i to se treba znati: između nas i zlikovaca koji su odavde odlazili da pale i ubijaju bila je samo naša koža i naša spremnost da nas ne ušutkaju. Naravno, postojala je i ona druga divna, nepokorena, antiratna Crna Gora, čiji smo bili dio. To je naša nagrada – najbolji su ljudi uvijek bili oko nas. Problem je što se sada, zahvaljujući upravo nesmjenjivosti vlasti, u Crnoj Gori podlo i opasno laže o ulozi i učincima crnogorske vlasti. Selektivnom pamćenju znatan doprinos daju nekadašnji naši suborci koji su kao prebjezi pristali služiti režimu. Bošnjaci su posebni majstori u samozaboravu. Neki put kad vidim šta o Đukanoviću pričaju u Sarajevu, kako ga po BiH dočekuju kao mirotvorca, pomislim da su se zbunili, da su ga zamijenili sa Slavkom Perovićem.

STAV: Kažete da ne želite ulogu žrtve. Mislite li da su se Bošnjaci možda i previše identificirali s tom pozicijom koju nisu birali? 

KOČAN: Prvo da razjasnimo šta mislim kad kažem da neko ima psihologiju žrtve. Nije to onaj ko brine o žrtvama i traži da krivci, i autori i izvođači zločina, budu kažnjeni. Psihologiju žrtve ima onaj ko prihvata ulogu objekta historije i pristaje da zavisi od milosti i bijesa nekog drugog. Mislim da su u znatnoj mjeri Bošnjaci prihvatili da budu objekt historije. Govorim posebno o Crnoj Gori jer najbolje poznajem situaciju – ta se psihologija žrtve ovdje prelama kroz stanje političke svijesti, kroz nekritičko okretanje prema centrima moći kao garantu zaštite, kroz glasanje kao plaćanje reketa, odlučivanje strahom, a ne savješću… Generalno kod Bošnjaka, kompleks psihologije žrtve možda se najbolje vidi u njihovom pristupu oprostu zločina. Bošnjaci često potežu priču o praštanju i kad onaj koji je počinio zločin ne traži da mu se oprosti i kad njegov zločin ne samo da nije kažnjen već je i nagrađen. Niko nema pravo praštati zločin, čak i kad svi do jednog budu kažnjeni ubice nevinih, ni tada im zločin niko nema pravo praštati. Ni kad umru, ne treba zločincima dati mira. Nikada.

Posebno se ne mogu oprostiti projekti koji neumitno vode u masovne zločine, kao što je projekt “Velike Srbije”. Samo oni Bošnjaci koji su podlegli psihologiji žrtve mogu pristati na priču da “nas neki zli ljudi zavadiše”. Bošnjaci su, naravno, dužni i da iz dna duše osude svaki zločin počinjen u njihovo ime. I da ga, jednako kao i zločin prema vlastitom narodu, nikada ne oproste. Tako se izlazi iz kruga psihologije žrtve.

 STAV: Jesu li ti velikodržavni projekti mrtvi?

 KOČAN: Naprotiv. Ti su projekti veoma živi u znatnoj mjeri zato što su zločini iz devedesetih nagrađeni. Oni čekaju pogodnu noć da budu aktualizirani. Uz to, svijet postaje sve opasnije mjesto za život, naročito za ranjive zajednice. Onih za nas strašnih devedesetih prošlog stoljeća svijet je bio u mnogo boljem stanju nego što je danas. Evropa je bila mnogo sređenija, otvorenija nego sada. Svejedno, iako je Zapad mogao uraditi na Balkanu šta god je želio, Bošnjaci su doživjeli genocid. Moramo misliti o tome, vrlo otvoreno i vrlo ozbiljno razgovarati. Kao minska polja, sve ove godine sijane su laži o uzrocima ratova i zločina. Na tim poljima podmlađuje se mržnja i obnavlja želja za projektima koji se ne mogu drukčije realizirati osim zločinima.

STAV: Iz Beograda dolazi priča o historijskom pomirenju između Srba i Bošnjaka, o otvaranju nove stranice. Međutim, iza te priče ne dolaze konkretni potezi koji bi doprinijeli tom pomirenju. Naprotiv, kao da nikada nije bila prisutnija relativizacija zločina i kao da se stječe utisak da Bošnjaci gube onaj moralni kredibilitet kojeg su imali u toku agresije na BiH i poslije rata.

KOČAN: To se moglo očekivati. Vrijeme čini svoje, sve države okolo na putu su prema Evropi. One su daleko ispred Bosne jer je svijet njoj nametnuo rješenja koja joj ubijaju snagu. I sad se čude kako to čudo ne funkcionira. Danas o situaciji kod nas uglavnom govore političari, i ovdašnji i oni sa Zapada, koji nikada nisu shvatili šta za rasplet krize na prostoru bivše Jugoslavije, i za budućnost svih ovdje, znači ideja Bosne i Hercegovine kao normalne države i slojevite višestoljetne višenacionalne zajednice. Zato za njih ta “nova stranica” često podrazumijeva tiho prihvatanje nagrađenog zločina. Bošnjaci su izmoreni devedesetih godina. I još nemaju snage biti dostojni vlastite žrtve. Pokušavam ih razumjeti, ali ne znam kako se može odbraniti slučaj kao ovaj nedavni u Mostaru kad ushićeno dočekuju Mila Đukanovića da mu uruče neku mirotvoračku kolajnu. Ja sam bio urednik Monitora ratnih godina, slao sam ljude (većina su, naravno, bili Crnogorci, pravoslavni) na zadatke, a nisam znao da li će mi se živi vratiti, da pišu o zločinima počinjenim prema manjinama u Crnoj Gori, najčešće Bošnjacima. Hajde da vidimo od koga je to nama prijetila opasnost što pišemo lahko provjerljivu istinu. Ko je bio crnogorski premijer u vrijeme Bukovice, izručivanja bosanskih izbjeglica Mladiću i Karadžiću, hapšenja lidera SDA? Ne sjećam se da je sve ove godine liderima antiratne Crne Gore upriličen neki značajniji prijem u Sarajevu. Đukanović i njegovoga politika, zajedno s Miloševićem do posljednje granate u Bosni, pretvara se u herojstvo i mudrost. To je unižavanje žrtvi i istine. Kako će onda drugi gledati na Bošnjake ako se oni tako odnose prema sebi?

STAV: Pripadate onoj grupi intelektualaca koja se još devedesetih godina založila za vraćanje nacionalnog imena Bošnjacima. Zbog čega ste smatrali da je značajno da se upustite u tu borbu?

KOČAN: Nikada i ni pred kim ja nisam ni šaputao svoje ime niti ga urlao. Moje je ime moje i niko ne može ni pomisliti da ću pred njim polagati ispit je li ono ispravno ili nije. Monitor i ja smo se od osnivanja zalagali baš za Crnu Goru u kojoj će biti mjesta za sve njene boje i nijanse. To je bio moj normalni gest samopoštovanja. Od kako znam za sebe, ja znam da smo mi Bošnjaci. Ja ne živim u sredini gdje ima puno Bošnjaka niti sam okružen njima. Bilo mi je važno da moji prijatelji svih nacija shvate o kakvoj se drami radi. Zamislite narod koji opstaje toliko dugo, proizvede takvu tradiciju i kulturnu baštinu koju drugi veći narodi veselo i masovno prisvajaju i ogrću se njome, a taj narod kroz tmine historije uspije zaboraviti i vlastito ime. Možda ga se u nekom periodu svjesno odrekao da bi preživio. Strašna zna biti sudbina riječi, nekad strašnija i od sudbine ljudi.

Musliman je pojam primarno vjerskog značenja, to primarno značenje nikad se ne može promijeniti. Ne omalovažavam to što su ljudi tom terminu nekad dodali i nacionalnu konotaciju. Ali meni je tu bilo uvijek pretijesno. Smatrao sam da je normalno što je vraćeno narodno ime. Ja nisam Bošnjak po profesiji ni plaćeni nacionalni trudbenik i, osim nacionalnog, imam i druge identitete i moj je identitet višedimenzionalan. Crna Gora je mali kosmos. Koliko ja to mogu, činim da narodi koji u njoj žive, njegujući i posebne i zajedničke dimenzije svojih identiteta, postanu potreba jedni drugih.

STAV: Bihor obilježava jedan fenomen, a tiče se velikog broja značajnih pisaca koji dolaze iz tog kraja.

KOČAN: Puno ljepote i puno tuge, spleteni – možda je to odgovor na pitanje zašto se ovdje rađa i odavde u svijet odlazi puno darovitih ljudi. Ipak ne treba da ispadne da Bihor ima pisaca kao Evropska unija. Za nas je presudno važno da shvatimo: ne postoje zavičajni kriteriji u stvaralaštvu. Moramo se čuvati mahalskih mjerila u bilo čemu, posebno u kulturi. Za darovite ljude iz našeg kraja treba tražiti najstrožije moguće kriterije. Ništa opasnije za kulturu malih naroda nema od parole koja slavi osrednjost: “Dobro je za naše prilike.” Smatrao bih najvećim porazom ako bi neko moje tekstove mjerio “zavičajnim” mjerilima, s popustom. To važi i za knjigu koja je povod našeg razgovora. Ako Iza prašine ne valja, neka je što prije pokrije trava zaborava.

PROČITAJTE I...

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!