Vlasenički dani pakla 1992. godine

U vrijeme širokog i sistematičnog napada na civilno bošnjačko stanovništvo na području Vlasenice i okoline optuženi Mane Đurić, Radenko Stanić, Miroslav Kraljević i Goran Garić počinili su progon bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi. Optužnica obuhvata ubistva i prisilne nestanke najmanje 22 osobe, nezakonita zatočenja, mučenja i zlostavljanja

Tužilaštvo BiH saopćilo je 6. decembra 2017. godine da je podiglo do sad najobimniju optužnicu zbog ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima u općini Vlasenica. Tužilac Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva Bosne i Hercegovine podigao je optužnicu za ratne zločine protiv četverice bivših funkcionera i pripadnika policije bosanskih Srba, među kojima je i aktuelni načelnik općine Vlasenica. Optuženi su za ubistva, zlostavljanja i progon bošnjačkog stanovništva s područja ove općine u istočnoj Bosni. Počinjeni zločini doveli su do protjerivanja gotovo cjelokupnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti s područja Vlasenice. Optuženi su Mane Đurić (61), koji je tokom rata bio načelnik policijske uprave u Vlasenici, Radenko Stanić (57), ratni zapovjednik policijske stanice u tom gradu, Miroslav Kraljević (49), tadašnji zapovjednik posebne policijske jedinice i aktuelni načelnik Vlasenice, te Goran Garić (47), bivši policajac.

U optužnici se navodi da su u vrijeme širokog i sistematičnog napada na civilno bošnjačko stanovništvo na području Vlasenice i okoline optuženi Đurić, Stanić, Kraljević i Garić počinili progon bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi. Optužnica obuhvata ubistva i prisilne nestanke najmanje 22 osobe, nezakonita zatočenja, mučenja i zlostavljanja desetaka osoba u više objekata za zatočenje na području Vlasenice, pljačkanje i uništavanje imovine bošnjačkog stanovništva, te druge zločine koji su do proljeća 1993. godine doveli do progona gotovo cjelokupnog bošnjačkog stanovništva.

U optužnici se navodi da su optuženi, lično i direktno, s drugim pripadnicima vojske i policije Republike Srpske, naoružani i uz prijetnju sile, progonili i pronalazili civile bošnjačke nacionalnosti, koje su iz njihovih domova ili drugih lokacija odvodili u objekte za zatočenje na nekoliko lokacija, uključujući i logor Sušicu. Zatočenici su prolazili kroz teške torture i zlostavljanja, neki su i preminuli, a jednom broju zatočenika otad se gubi svaki trag i do danas njihovi posmrtni ostaci nisu pronađeni.

Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, Vahida Habibović u Vlasenici živjela je sa svojom porodicom. Njen suprug Adil umro je 1987. godine, a Vahida ostala sama s troje maloljetne djece. Najstariji sin Fadil 1992. godine imao je sedamnaest godina. Fadil je odveden i ubijen u logoru Sušica. Vahida Habibović u razgovoru za Stav kaže da joj je april 1992. godine bio najteži u životu.

“Živjela sam u Ulici Milenka Savića br. 19. Radila sam u firmi. Pored toga, brinula sam o kući i djeci. Borila se za svoju porodicu jer su djeca sitna ostala bez oca. Valjalo je to sve postići. Jednostavno, život je tekao nekim svojim tokom. Teško je bilo vjerovati da će doći rat, da ću ostati bez sina. To se desilo 21. aprila 1992. godine”, prisjeća se Vahida.

Nakon što je, kako kaže, JNA okupirala Vlasenicu, ništa više nije bilo kako treba: “Tada su treću smjenu radnika Bošnjaka odveli iz fabrike ‘Finale’. Ja sam krenula na posao, kad ispod moje kuće stoji deset ljudi i meni kažu: ‘Vrati se, nemoj ići dole!’ Pitala sam ih šta se dešava i oni mi kažu da je u Vlasenicu ušao užički korpus dobrovoljaca, četnici, vojska, Arkan, šešeljevci, pun grad srpske vojske dobrovoljaca. Arkan je odmah počeo da odvodi i po kratkom postupku svako sahat čuješ da neko zapomaže. Podigli se, privode i odvode sve što im stoji na spisku, a spisak su napravile naše komšije Srbi. Ja sam se vratila u kuću, u strahu, s pitanjem šta će se dogoditi s mojom porodicom, ali nismo imali kud otići. Strah je vladao kod mene kao i kod svih ostalih. Ispostavilo se da je iz svake muslimanske kuće privedeno makar po jedno.

Oko osam sati navečer zove me na telefon šef i govori da dođem na posao. Objasnila sam da ne smijem jer ima barikada ispod moje kuće na putu, na samom izlazu iz ulice. Neki Srbi kretali su se ulicom, a na rukama su imali svezane bijele krpe. Zvala sam jednu moju komšinicu i pitam je šta se dešava. Ona mi kaže da i ja treba da stavim bijelu traku na ruku jer bi to značilo da sam lojalna srpskoj vojsci. Rekla sam joj da ne želim stavljati nikakvu traku jer sam civil i nemam šta kome biti lojalna. U međuvremenu je po mene došao automobil iz Birča, šef poslao da idem na posao. Rekao je da će on osigurati propusnicu da se mogu kretati. U samoj firmi sam imala šta i vidjeti, odvodili su neke naše ljude. Dolazili su im i kućama odvodili, tukli ih. Neke su pustili, a neke nisu. Neki se nikad nisu vratili. Ni dan danas se ne zna za njih gdje su, šta su i kako su ubijeni”, svjedoči Vahida Habibović.

Ubrzo su, navodi, i u njenu kuću došli naoružani vojnici. Tvrdili su da Vahida ima oružje i govorili joj da ga mora predati: “Rekli su mi da će nas ubiti ako ne predam oružje. Kazala sam da nemam oružje. Pitali su me gdje mi je muž. Rekla sam da je umro. Tad su nas istjerali napolje, postrojili uza zid. Tada sam pomislila da je gotovo i da će nas pobiti… Ali nisu. Pustili su nas i rekli da donesem oružje i predam. Ponovila sam da nemam oružje.”

Govoreći o vremenu straha, skupila je snagu da nastavi priču. “Sina su mi ubili. Uhvatili su ga s nekim mladićima. Njega i te mladiće obukli su u maskirne uniforme ‘Arkanovih tigrova’ i tjerali ih da otvaraju neke kuće za koje su mislili da su minirane. Kao, prvo nek’ oni provjere i nek’ izginu ako su kuće minirane. Onda su ga odveli u logor Sušica. Tu su ga i ubili. Sve su mu kosti polomili i zube izbili. Tukli su ga do smrti. Moj sin Fadil rođen je 10. oktobra 1974. godine, i tada je imao sedamnaest i po godina. Rođen je u Kruševom Dolu kod Srebrenice, od oca Adila i majke Vahide. Moj sin Fadil ekshumiran je 2002. godine. Kosti su mu pronađene u Sušici, odmah blizu baraka i logora.”

Poslije dolaska srpskih vojnih jedinica, ističe Vahida, Bošnjaci u Vlasenici jednog dana pozvani su preko megafona da izađu i napuste svoje domove. Naređeno im je da ne smiju ništa iznijeti iz svojih domova, da sve moraju ostaviti. “Samo sam izvela dvoje djece koja su tad bila maloljetna. Sve sam ostavila, i to nije važno, ali su mi sve i uzeli, uzeli su mi i ubili dijete. Ono što je ostalo nakon svega jeste velika rana na duši koja nikad neće proći”, kaže nam Vahida Habibović, koja danas živi u Holandiji.

Porodica Habibović porijeklom je iz Srebrenice i teško je stradala u ratu. Vahidin suprug Adil imao je četvericu braće: Amira, Nedžiba, Ramiza i Vahida. Svi su ubijeni u Srebrenici.

Vahida Habibović samo je jedna od mnogih koji duže od dviju decenija čekaju na pravdu. Nedavno podignute optužnice joj ulijevaju nadu da će dijelom pravdu i dočekati jer smatra da optuženi snose odgovornost za ono što se dešavalo u Vlasenici 1992. godine.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini na području općine Vlasenica ubijeno je više od 2.600 Bošnjaka. Od toga, 265 djece.

PROČITAJTE I...

Odlučili smo da kupimo jedno magare. To nam je bilo isplativije nego da kupujemo mlijeko sinu. Dijete, koje su gotovo dva mjeseca bezuspješno liječili u bolnici, uspjelo je da se izliječi za šest dana magarećim mlijekom, kaže Alen Džindo. Zbog velikog interesiranja ljudi, supruga Meliha predložila mu je da se upuste u neizvjesni poduhvat uzgoja magaraca kako bi njihovim mlijekom pomogli i drugima

Sporo idući i razgledajući šta se na kojem štandu nudi, svijet se uglavnom gega i zastajkuje, zatim pipa robu kako bi procijenili kvalitet, zapitkuju, klimaju glavom nadvikujući se s trgovcem sa susjedne tezge i, u slučaju da su zainteresirani za kupovinu, vade novčanike i pazare. Ništa nije pretjerano skupo. Ono što je danas poznato kao trodnevno narodno veselje tokom kojeg se prodaju deseci tona halve, grožđa i pečenja počelo je kao pijačni dan prije više od 157 godina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!