Viktorijansko doba i islam, prvi britanski konvertiti (II)

Muslimani Velike Britanije, kao i muslimani širom Evrope, mogli bi iz primjera prvih britanskih muslimana naučiti kako se izboriti s predrasudama i kako sačuvati svoju vjeru, a pritom ne ugroziti vlastiti identitet

 

Piše: Aida SALIHOVIĆ

Nakon priče o nevjerovatnom Williamu Abdullahu Quilliamu, njegovom prelasku na islam, oduševljavajućoj borbi i istrajnosti, te porukama iz života ove impresivne ličnosti, slijedi priča o dva jednako fascinirajuća čovjeka. Marmaduke Pickthall i Baron Rowland Allanson-Winn Headley, na sličan način kao i Abdullah Quilliam, obilježili su prekretnicu u razvoju islama u Velikoj Britaniji, te stoga upoznavanje s njima, njihovim životima i neprestanom borbom za ideje zbog kojih su nailazili na otpor vlastite sredine znači i upoznavanje sa začecima modernog islama u Evropi.

KAD EVROPSKI PLEMIĆ POSTANE MUSLIMAN

Jamie Gilham u svojoj knjizi Odani neprijatelji: britanski konvertiti na islam 1850–1950 opisuje Barona Headleya kao nekoga ko je uvijek tražio utočište u Bogu i bio mu predan, ali mu kršćanstvo nikako nije moglo dati odgovore na neka za njega važna pitanja. Stoga, piše Gilham, ne iznenađuje njegova odluka da promijeni vjeru. U nekoliko navrata i sam je naglašavao da je netolerancija onih koji propagiraju kršćansku religiju najviše “odgovorna” za njegov prelazak na islam.

Puno ime mu je bilo Rowland George Allanson-Winn, a nakon konvertiranja bio je poznatiji kao Shaikh Rahmatullah al-Farooq. Rodio se u Londonu 1855. godine kao pripadnik irske aristokratske porodice. Obrazovanje je stekao na univerzitetima zvučnih imena, kao što su koledž Trinity u Dublinu i Univerzitet Cambridge, te zatim i King's koledž u Londonu. Po zanimanju je bio građevinski inženjer i upravo ga je to odvelo putem Indije, gdje stječe prva znanja o islamu.

Njegov zvanični prelazak na islam desio se 1913. godine u društvu Khwaja Kamal-ud-Dina, kontroverznog indijskog advokata koji je bio član Lahorskog ahmedijanskog pokreta. Nije mu bilo lahko. Prelazak na islam osobe koja je bila član aristokratske porodice značio je ne samo promjenu vjere već je podrazumijevao i gnjev i nezadovoljstvo porodice, prijatelja i cjelokupnog društva. Ipak, njegovo uvjerenje bilo je toliko postojano da ga u tome ništa nije uspjelo poljuljati do smrti 1935. godine.

U društvu svog bliskog prijatelja Kamal-ud-Dina Barona Headleya obavio je hadž 1923. godine. Često je bio na udaru onih koji su ga optuživali da je pokleknuo pod utjecajem muslimana kojima je bio okružen, ali on se nije dao zbuniti. Svoj prelazak na islam nikada nije pripisivao druženju s muslimanima, iako je smatrao da su mu umnogome pomogli. Za njega je taj čin ustvari bio produkt dugogodišnjih razmišljanja i proučavanja. Tvrdio je da ga sam Khwaja Kamal-ud-Din nikada nije ni na šta tjerao, što mu je također bio još jedan od pokazatelja da je islam vjera u kojoj nema prisile.

ŠIRENJE ISLAMA I DRUŠTVENI AKTIVIZAM

Ono što je bilo vrlo karakteristično za Williama Abduallaha Quilliama prepoznajemo i u liku Barona Headleya, a to je da su obojica bili potpuno svjesni da, ako žele promovirati islam u Britaniji, to mora biti nikako drugačije nego – britanski. Headley je znao, kao i njegov prethodnik, da mu slijedi teška borba razbijanja predrasuda o islamu i da to neće biti nimalo jednostavno učiniti. Ipak, pronašao je pravi način tako što je, prema njegovim riječima, “miješao znanje o islamu s kulturnim aktivnostima”, te se nijednog trena nije prestao družiti s ljudima s kojima je provodio svoje vrijeme prije nego što je postao musliman. Tradicionalno englesko ispijanje popodnevnog čaja nerijetko je bilo pretvarano u priču o islamu i poslaniku Muhammedu, a ljudi su znali prepoznati oduševljenje koje je pratilo svaki njegov iskaz te su ga sa zadovoljstvom slušali.

Iako bi se možda moglo pomisliti da će se nakon prelaska na islam u ovakvim okolnostima neko radije odlučiti na izolaciju, Baron Headley je znao da se što je više moguće mora integrirati u društvo kako bi okolini predstavio onu naprednu i modernu sliku islama. Njegova promocija islama kretala se u smjeru predstavljanja ove religije kao nečega što može biti veoma britansko i tako je približio svima onima kojima je islam do tada bio nepoznanica i koji su ga se, u neku ruku, plašili. Morao je biti kreativan i inovativan, ali mu ništa od toga nije bilo teško jer je žarko želio približiti islam sredini i društvu iz kojih je poticao.

Headley je sagradio jednu od prvih džamija na tim prostorima i svakako prvu džamiju u Irskoj, koja je ustvari više bila privatni molitveni prostor u njegovom rodnom domu u Aghadoeu. Postao je i predsjednik Britanskog muslimanskog društva, u kojem je često držao izuzetno dobro posjećena predavanja, a dosta je i putovao i gostovao kao predavač u muslimanskim zajednicama širom svijeta. Ipak, njegovo primarno mjesto djelovanja i mjesto na kojem je volio provoditi najviše vremena i, slobodno se može reći, na kojem je napravio prve korake kao musliman bila je Shah Jahan džamija u Wokingu sagrađena 1889. godine. Džamija je u prvom redu sagrađena za potrebe studenata Orijentalnog instituta kojima je bilo potrebno mjesto na kojem će moći neometano učiti i obavljati molitve.

Kako bismo se bolje upoznali s likom Barona Headleya te njegovim razmišljanjima i viđenjima islama u vremenu u kojem je živio, dovoljno je pročitati njegovo djelo Zapadno otvaranje prema islamu, u kojem govori da postoji samo jedan čovjekov saputnik koji je gori od nevjerstva, a to je strah. Kako kaže Headley, iako svi žude za najboljom hranom, najboljom kućom, najboljim okruženjem i najboljim prijateljima; većina padne na ispitu razmišljanja o najboljem vjerovanju. Većina je sasvim zadovoljna onim što im je servirano te se ne trude ići dalje, promišljati, te eventualno pronaći ono što im najviše odgovara. Baron Headley nije živio po tom šablonu, što ga danas čini vrijednim spomena, te nosi neke bitne poruke svim današnjim muslimanima, kako Evrope, tako i šire.

PRVI ENGLESKI MUSLIMAN KOJI JE PREVEO KUR’AN

Na samom kraju BBC dokumentarca Islam u Velikoj Britaniji Sarah Pickthall stoji na sredini džamije koja je njenom pretku Marmadukeu Pickthallu bila utočište svih tih godina, izgovarajući rečenicu: “Za mene je islam odjednom postao mnogo više.”

Proučavanje njegovog života bila je i njena prekretnica jer je, kako i sama kaže, u njenoj glavi slika islama bila onakva kakvu su mediji kreirali nakon 11. septembra 2001. godine. Džamija u kojoj je Marmaduke Pickthall najčešće boravio bila je ista ona džamija koja je bila glavno odredište Barona Headleya.

Marmaduke je bio prvi engleski musliman koji je preveo Kur’an, približivši time islam Britancima nemuslimanima. Rođen 1875. godine u Londonu, Marmaduke Pickthall bio je poznat kao veoma talentiran romanopisac, do te mjere da su ga cijenili autori kao što su D. H. Lawrence i E. M. Forster. Odrastao je u porodici koja je bila naklonjena engleskoj crkvi, a svoje zanimanje za islam pokazao je tokom čestih putovanja Orijentom. Ono što bi uvijek navodio o svojim putovanjima bila je njegova fascinacija ljudima s Istoka. Ne štedeći riječi, govorio je o njihovoj otvorenosti i gostoprimstvu, te je to vjerovatno bila polazna tačka njegovog prelaska na islam. Kako je bio izuzetno inteligentan i brzo je učio, savladao je arapski nakon samo nekoliko putovanja. Jedne prilike rekao je da su upravo ove njegove posjete i upoznavanja drugačijih ljudi učinile da se prvi put u životu osjeti sretnim.

Kako navodi Peter Clark u svojoj knjizi Marmaduke Pickthall: Britanski musliman, iako je Pickthallova fascinacija islamom trajala dugo, možda i više od decenije unazad, Muhammad Marmaduke Pickthall postao je zvanično musliman tokom Prvog svjetskog rata, preciznije, u vrijeme kada je poražena Turska i stavljena tačka na halifat. To će se ispostaviti kao najnepovoljniji period za jednu takvu odluku, uzimajući u obzir odnose između Engleske i Turske, kojoj je on bio jako naklonjen. Do tog momenta uvažavan u krugovima engleske gospode i poštovan od strane utjecajnih ljudi, Pickthall postaje neprijatelj koji se zalaže da se promijeni politika prema Turskoj. To je doprinijelo i tome da bude označen kao državni neprijatelj te, kao takav, nije mogao ostati u svojoj zemlji. Pored toga što je ugrozio svoju reputaciju, ugrozio je i bilo kakvu šansu da nastavi živjeti normalno, te seli u Indiju, u kojoj ostaje naredne dvije decenije.

“ODANI NEPRIJATELJ”

Ipak, činjenica da je bio hiljadama milja daleko nije ga spriječila u njegovoj jedinoj misiji: u širenju islama i razbijanju predrasuda o ovoj “ozloglašenoj” vjeri. Prijevod Kur'ana načinio je 1930. godine tokom boravka u Indiji, a uzimajući u obzir njegovu razboritost i talenat za pisanje, ne čudi da je ovaj prijevod i danas jedan od značajnijih.

Za te dvije decenije života u Indiji uspio se afirmirati kao jedan od najznačajnijih islamskih mislilaca, uređivao je različite časopise o islamskoj misli te je objavio neka od svojih važnijih djela, kao što su Orijentalni susreti – Palestina i Sirija (1918), Rani sati (1921) i Kako nas drugi vide (1922). Bio je izuzetno poštovan i kao predavač te je širom Indije gostovao na različitim tribinama. Zabilježeno je da su njegova predavanja bila posebno posjećena.

Zanimljivo je spomenuti Pickthallovu vezu s jednim od najznačajnijih i najpoznatijih konvertita – Leopoldom Weissom, kasnije poznatim kao Muhammad Asad. Pickthall je bio urednik veoma važnog časopisa Islamska kultura, u kojem je Asad, nakon što je primio islam 1926. godine, često objavljivao svoje radove. Asadov prijevod Kur'ana, koji je kasnije naslovljen Poruka Kur'ana, također važi za jedan od najznačajnijih prijevoda. Pored Asada, u ovom časopisu svoje radove objavljivao je i Muhammad Hamidullah, također jedan od važnih islamskih mislilaca 20. stoljeća, koji je preveo Kur’an na francuski jezik.

Osim pisanih djela koja su za njim ostala, projekt Odani neprijatelj (Loyal Enemy) bit će nešto što će Marmadukea Pickthalla današnjoj Evropi dodatno predstaviti i kao Evropljanina i kao muslimana. Riječ je o umjetničkom projektu koji je započela upravo Sarah Pickthall, nakon fascinacije njegovim likom i djelom, a u koji su uključeni umjetnici Alinah Azadeh, Mohammed Ali, Abigail Norris, Rachel Gadsden, Sabrina Mahfouz, Hassan Mahamdallie, Avaes Mohammed, Omer Saleem, zajedno s Peterom Clarkom, njegovim biografom i čovjekom koji je vjerovatno najzaslužniji za sve što danas znamo o Pickthallu.

Pickthallov život završen je 1936. godine, kada se povukao iz Indije i vratio u Englesku. Sahranjen je na muslimanskom groblju u Brookwoodu, Surrey, u blizini Wokinga. U džamiji se, kako kažu posjetioci, nekako čudno osjeća njegovo prisustvo, iako je u njoj proveo samo tri godine. Marmaduke Pickthall definitivno će biti upamćen kao neko ko je svoj život posvetio demistificiranju islama, a djela koja su za njim ostala govore o uspješnosti te borbe. Posljednji pozdrav upućen u Islamskoj kulturi možda na najbolji način opisuje o kakvoj se ličnosti radi: “Vojnik vjere! Istinski sluga islama!”

Britanski muslimani, kao i muslimani širom Evrope, mogli bi iz ovih primjera naučiti kako se izboriti s predrasudama i kako sačuvati svoju vjeru, a pritom ne ugroziti vlastiti identitet. Ideja o suživotu bila je glavna ideja koja je motivirala kako Pickthalla, tako i Headleya i Quilliama, te se na njoj još jednom može potvrditi univerzalnost njihovih učenja, kao i činjenica da su bez ikakve sumnje bili ispred svog vremena.

PROČITAJTE I...

Listajući Sarajevski cvjetnik, čitajući posebno tekstove Mehmeda Šakira, ostajemo zadivljeni bistrinom njegovih misli, jasnoćom, jezgrovitošću i bogatstvom stila kojim je pisao. “Novine su takav učitelj da onaj ko ih ne čita i ne sluša ništa o svijetu ne zna”, napisao je. Zamislimo kakvo je vrijeme bilo prije 150 godina u kojem Kurtćehajić, mladić s 24 godine, piše ovu rečenicu i usuđuje se krenuti u poduhvat pravljenja prvih nezavisnih novina. Danas teško možemo naći ekvivalent takvom poduhvatu

Nas nekoliko kreće prema tvornici da vidimo šta se to dešavalo. Ispred zgrade jeziv prizor. Uz samu fabriku, ispod neke nadstrešnice, ležali su ljudi. Mrtvi ljudi. Njih dvanaest ležalo je pokriveno dekama. Četnici su ih strijeljali prilikom povlačenja. Zastao sam i kratko se zagledao u njihova izmučena lica. To je bilo dovoljno da i danas, nakon 23 godine, još vidim njihove otvorene oči s pogledom uprtim negdje u nestvarnu i nedokučivu daljinu. Oči koje se nisu dovoljno nagledale lica svoje djece i drugih dragih osoba. Oči koje su ostale željne dunjaluka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!