Viktorijansko doba i islam, prvi britanski konvertiti (I): Sin kršćanskog misionara bio je osnivač Liverpoolskog muslimanskog instituta

William Quilliam, obrazovan mladić školovan kao advokat i specijaliziran za krivično pravo, doživio je potpuni preobražaj nakon puta u Maroko 1887. godine. Samo godinu poslije, zvanično proglašava sebe muslimanom i uzima ime Abdullah. Nedugo zatim, osniva Liverpoolski muslimanski institut, koji je, pored toga što je služio kao džamija, imao i mnogobrojne druge primjene

 

Piše: Aida SALIHOVIĆ

U vrijeme kada se najmanje očekivalo, kada je to moglo biti smatrano izdajom i kada je islam bio najmanje popularan zapadnim Evropljanima, trojica muškaraca odlučila su postati muslimani u Velikoj Britaniji. To možda i ne bi bilo toliko čudno da nije bilo riječ o trima vrlo uglednim i obrazovanim članovima britanskog društva. William Quilliam, Marmaduke Pickthall i Baron Rowland Allanson-Winn Headley bili su glavni akteri tihe revolucije koja je uzdrmala ovaj dio svijeta krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Iako izuzetno malo znamo o njima, ovi ljudi mogu poslužiti kao simbol jedne naizgled nemoguće, a ipak veoma uspješne borbe.

STO TRIDESET GODINA OD LIVERPOOLSKE DŽAMIJE

BBC dokumentarac Islam u Velikoj Britaniji, koji se bavi životima ovih viktorijanskih muslimana, započinje simboličnom scenom s groblja na kojem počivaju utjecajni ljudi, a među njima i trojica konvertita, rođenih kao William, Marmaduke i Rowland, a umrlih kao Abdullah, Muhammed i Shaikh Rahmatullah al-Farooq. Uzimajući u obzir čitav kontekst u kojem se odigrala ova priča, možemo zaključiti da je prelazak na islam trojice obrazovanih i uglednih kršćana bio u najmanju ruku šokantan.

Nemoguće se ne zapitati šta je to ponukalo ove ljude, pripadnike srednje i visoke klase u viktorijanskoj Engleskoj, one koji su mogli uživati u svom ugledu i pozicijama u društvu, da prijeđu na islam, time sebi zatvore mnoga vrata i skoro potpuno promijene životne sudbine. Profesor komparativnih religija na Univerzitetu u Cardiffu Ron Geaves objašnjava to na vrlo jednostavan način, u specifičnom slučaju Williama Abdullaha Quilliama, precizno smještajući ovu odluku u kontekst vremena u kojem je donesena. Kako Geaves navodi u svojoj knjizi Islam u viktorijanskoj Britaniji: Život i vremena Abdullaha Quilliama, u cilju boljeg razumijevanja, bitno je, prije svega, istaći da je viktorijanska Engleska u tom periodu bila isključivo kršćansko društvo. Kako je kraj 19. i početak 20. stoljeća bio obilježen mnogim moralnim stradanjima u ovoj zemlji, uzimajući u obzir da su gradovi bili prepuni bordela i prostitutki, da su se bolesti širile velikom brzinom i da je stopa smrtnosti bila veća nego ikad, Quilliam je to vidio kao neuspjeh kršćanstva da se izbori s problemima i nađe odgovarajuće rješenje.

Onome kome je historija islama u Velikoj Britaniji nepoznata, danas je teško zamisliti Engleza odjevenog u tradicionalnu arapsku odjeću, s turbanom na glavi, u maloj i skromnoj džamiji u Liverpoolu oko kojeg se 1888. godine ljudi okupljaju glasno uzvikujući: “Allahu Ekber!”

William Quilliam, sin jednog kršćanskog misionara, obrazovan mladić školovan kao advokat i specijaliziran za krivično pravo, doživio je potpuni preobražaj nakon puta u Maroko 1887. godine. Samo godinu poslije, zvanično proglašava sebe muslimanom i uzima ime Abdullah. Nedugo zatim, osniva Liverpoolski muslimanski institut, koji je, pored toga što je služio kao džamija, imao i mnogobrojne druge primjene. Prepoznajući probleme s kojima se britansko društvo borilo u tom periodu, Abdullah Quilliam pretvara institut u školu za djecu i u sirotište, kao i u centar okupljanja muslimana i svih onih koji su ovu vjeru htjeli izučavati i u praktičnom smislu. Broj pristalica rastao je iz godine u godinu, a Quilliamovim trudom, više od 500 žena i muškaraca primilo je islam.

MUSLIMANSKI MEDIJI U ENGLESKOJ

Ipak, pored već postavljenog i djelomično odgovorenog pitanja šta je to moglo motivirati jednog uglednog Engleza da prihvati islam u 19. stoljeću, i to u Velikoj Britaniji, postavlja se možda i bitnije pitanje: Kako je jedan čovjek uspio okupiti toliko pristalica u okruženju u kojem se to činilo gotovo nemogućim? Treba, prije svega, razumjeti da je Quilliam, pored toga što je bio islamski učenjak i vođa skromne muslimanske zajednice, bio i izuzetno inteligentan čovjek koji je razumio urbano i multikulturalno okruženje u kojem je živio, te mu znao prilagoditi svoje djelovanje. Znao je prepoznati problem, ali je isto tako znao i pronaći prikladno rješenje, o čemu govori i prethodno spomenuta činjenica da je islamski centar ujedno bio i škola i sirotište, a ogroman broj napuštene djece bio je tada jedan od gorućih problema Velike Britanije. Quilliam je stalno apelirao na moralni kompas svojih pristalica, uvijek naglašavajući kako islam za sve ima rješenje. Nema sumnje da bi današnji misionari mogli mnogo toga naučiti od ovog pronicljivog i oštroumnog intelektualca.

Quilliam je također bio osnivač i urednik prvih muslimanskih novina u Velikoj Britaniji The Crescent (Polumjesec). Pun svijesti o tome kakva je slika islama na Zapadu, kao neko ko je i sam zapadnjak, znao je da mu nije pripalo jednostavno zaduženje: morao je raditi na tome da poveća kredibilitet islama u svom okruženju i oslobodi ljude pogrešnog uvjerenja kako je islam zaostala vjera koja propagira nasilje i primitivizam. U novinama su uglavnom objavljivana njegova predavanja koja je držao u džamiji, a njihovi nazivi opisuju i Quilliamovo djelovanje na polju širenja da’we: revolucionarno, smjelo i jako dobro promišljeno.

Profesor Ron Geaves, analizirajući ove članke, samo potvrđuje da je Quilliam bio misionar ispred svog vremena, koji je, pored predavanja o islamu, držao i predavanja o najnovijim naučnim otkrićima, socijalnim eksperimentima i sličnim stvarima koje bi potvrdile da biti pravi musliman ustvari znači biti ukorak s vremenom, biti svestran i biti žedan znanja. Vrlo domišljato, Quilliam je znao da jednolična predavanja o religiji ne mogu okupiti mnogo ljudi, te je pribjegavao ovakvim metodama kako bi što više Engleza zainteresirao za dolazak u džamiju. I, bio je uspješan u tome.

“OVDJE NISTE DOBRODOŠLI”

Očekivano, sve što se dešavalo stvaralo je izvjesnu nelagodu i čuđenje okruženja, strah od nepoznatog, pa čak dovodilo i do nasilnih poduhvata. Mala zajednica muslimana nailazila je na prepreke, njihova džamija bila je često meta vandala koji su gađali prozore i uništavali ovaj objekt. Čitajući o tome, nemoguće je ne uporediti stanje u kojem su se nalazili tadašnji muslimani s današnjicom. Naslovi u novinama 1896. godine, kada je Quilliam počeo aktivnije djelovati, sigurno bi mogli biti nazvani islamofobijom da je ta riječ tada upotrebljavana. “Liverpool je centar muhamedanizma u Engleskoj”, “Zaista je čudno vidjeti stariju englesku gospodu koja se klanja u smjeru Meke i ponavlja zapamćenu formulu: Lā ilāhe illallāh, Muhammed resūlu-llāh”, “Podanici britanske kraljice, bijeli kao i mi, govore engleski, a ipak muslimani” – ove i još mnogo drugih sličnih rečenica objavljenih u Sunday Telegraphu samo potvrđuju koliko je bilo teško postati, trajati i ostati musliman u takvom kontekstu. Ni manje ni više, uporedivi su s nekim naslovnicama koje u Evropi možemo pročitati čak i danas.

Predavanja koja je Quilliam držao, kako navodi profesor Ron Geaves, nerijetko su bila propraćena neugodnostima. U džamiju su često dolazili kršćani vičući i gađajući ga kamenjem. Interesantna je ipak njegova reakcija. Quilliam nikada ne bi pokušao da ih ušuti nasilu. Dopuštao bi im ovakvo ponašanje čak i do sat vremena, a onda bi ih zamolio da mu daju vrijeme da nešto kaže, kao što je i on njima dao. Iznenađujuće, nakon toga bi svi zašutjeli. Ali, to ih ne bi sprečavalo da se vrate i stvaraju neugodnosti koje su i dan danas prisutne u određenim muslimanskim zajednicama, posebno ondje gdje su muslimani manjina. Kako Geaves bilježi, najčešći oblici nasilja bili su bacanje svinjskih glava i kamenja kroz prozore džamije, što bi svaki put nanijelo kako materijalnu štetu, tako i duševnu bol. Poruka je bila jasna: “Ovdje niste dobrodošli!”

QUILLIAMOVA OSTAVŠTINA

Najvažnija poruka iz Quilliamovog života, a posebno za muslimane današnjice, leži u tome da je Quilliam uvijek bio na strani istine, ohrabrujući muslimane da je govore u svakoj situaciji. Ohrabrivao ih je da pišu, da budu aktivni i da se zauzimaju za svoje stavove. Stavljao je akcent na obrazovanje, na širenje znanja i slobodno se može reći da je na pravi način razumijevao onaj prvobitni kur’anski imperativ Iqra’, što se moglo vidjeti iz raznolikosti njegovih predavanja. O njegovim oštrim, ali pravičnim stavovima svjedoče i pisma koja je slao kraljici Viktoriji i u kojima je često znao izražavati nezadovoljstvo zbog događanja u zemlji ili širom svijeta. Svoja viđenja iznosio je u svom mjesečnom časopisu i sedmičniku.

Njegova knjiga The Faith of Islam (Vjera islam) postala je obavezno štivo među muslimanima u mnogim zemljama, a jednako su je čitali i nemuslimani, uzimajući u obzir da je imala tri engleska izdanja i da je bila prevedena na trinaest različitih jezika. Čak je i sama kraljica Viktorija zahtijevala knjigu, kako za sebe, tako i za ljude kojima je bila okružena. Glavna poruka Quilliamove knjige leži u pokušaju da se islam objasni kao nešto što može biti vrlo britansko, jer su ustvari milioni muslimana bili podanici te iste imperije, aludirajući na to koliko se među Britancima malo znalo o ovoj religiji, njenoj historiji i njenim sljedbenicima, što je za posljedicu imalo stvaranje straha od nepoznatog i nesposobnost racionalnog zaključivanja. Ovakve ideje danas nalazimo kod, naprimjer, Tariqa Ramadana, koji o identitetu govori kao o nečemu što može biti višestruko: da je moguće biti i Evropljanin i musliman jer jedno ne isključuje drugo. Stoga se slobodno može reći da su Quilliamove ideje bile revolucionarne, progresivne i daleko ispred svog vremena.

Quilliamov rad i borba za širenje islama, pravičnost i odgovornost nisu bili poznati samo u granicama Velike Britanije. Ovakva reputacija dovela je do toga da 1894. godine biva prozvan šejhul-islamom od posljednjeg osmanskog sultana Abdula Hamida, a perzijski šah i emir Afganistana prozvali su ga liderom britanskih muslimana. Međutim, nemili događaji nisu jenjavali i muslimanska zajednica na čelu s Abdullahom Quilliamom nije se prestala suočavati s nasilnim oponentima i neprihvatanjem od sredine.

Iz nedovoljno poznatih razloga, a vrlo moguće obeshrabren cijelom situacijom, Quilliam je napustio Liverpool 1908. godine, što je vrlo negativno utjecalo na razvoj muslimanske zajednice u ovom gradu. Sedam godina poslije, vraća se pod imenom H. M. Leon, ali živi u potpunoj izolaciji. Ipak, njegova misija nije završila 1932. godine, u godini u kojoj je umro. Grupa muslimana osnovala je 1999. godine Udruženje “Abdullah Quilliam”, čiji je cilj očuvanje sjećanja na čovjeka koji je otvorio prvi muslimanski institut, a koji se slobodno može smatrati rodnim mjestom islama u Velikoj Britaniji. Godine 2008. osnovana je i Fondacija “Quilliam”, čiji je cilj borba protiv ekstremne ideologije koja se pripisuje islamu. Sve to u cilju očuvanja sjećanja na jednu revolucionarnu ličnost od koje bi mnogi misionari danas mogli učiti.

 

PROČITAJTE I...

Listajući Sarajevski cvjetnik, čitajući posebno tekstove Mehmeda Šakira, ostajemo zadivljeni bistrinom njegovih misli, jasnoćom, jezgrovitošću i bogatstvom stila kojim je pisao. “Novine su takav učitelj da onaj ko ih ne čita i ne sluša ništa o svijetu ne zna”, napisao je. Zamislimo kakvo je vrijeme bilo prije 150 godina u kojem Kurtćehajić, mladić s 24 godine, piše ovu rečenicu i usuđuje se krenuti u poduhvat pravljenja prvih nezavisnih novina. Danas teško možemo naći ekvivalent takvom poduhvatu

Procjene trenutnog broja Bošnjaka u Makedoniji kreću se od 30.000 do 50.000, zavisno od izvora. Stanje im najviše određuje (ne)jedinstvo njihovih političkih predstavnika, a od svih manjina u najslabijem su položaju kad je u pitanju zastupljenost u institucijama i javnosti. Pored direktne ili indirektne diskriminacije od strane Makedonaca, postoji isključiv odnos Albanaca kroz Islamsku zajednicu, što bi se moglo, za nadati se, popraviti uključenjem Rijaseta iz Sarajeva. Za Stav govore neki od najangažiranijih i najpoznatijih predstavnika Bošnjaka u Makedoniji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!