VIKIĆEVI SPECIJALCI: Borbe nikada nisu prestale, i danas nam proganjaju komandante

“Svake godine na ovaj dan posjećujemo porodice šehida i poginulih boraca. Obilazimo mezarje redovno, izlazimo jedni drugima u susret i pomažemo jedni druge koliko je to u našoj mogućnosti”, ističe Kovač i kaže da borbe nikada nisu prestale da se vode, samo su prešle iz jednog oblika u drugi. “Danas je stanje takvo kakvo jeste. Proganjaju nam komandante, počev od Kemala Ademovića, kojeg Dnevni avaz proganja bez ikakve potrebe. Optužbe protiv Dragana Vikića čista su besmislica. Mi smo bili i ostali čista jedinica koja je ostala do kraja svijetla obraza”

U Sarajevu je 5. aprila 2017. godine obilježena 25. godišnjica osnivanja ratne Specijalne jedinice MUP-a RBiH i Dan jedinice Udruženja veterana Odreda policije “Bosna”. Centralna svečanost održana je u Domu policije, a prisustvovali su joj predstavnici svih nivoa vlasti, predstavnici mnogobrojnih boračkih udruženja, kao i druge zvanice i uvaženi gosti. Svečanosti pod nazivom “Veče specijalaca“ prisustvovali su i federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara i federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Salko Bukvarević, koji su ovom prilikom ukazali na posebnost Odreda policije “Bosna”, čiji su pripadnici u izuzetno teškim i često presudnim bitkama pokazali kako se voli i brani domovina. Istakli su kako je to bila jedinica multietničkog sastava koja je uživala neizmjerno poštovanje i povjerenje građana, te formacija koja je odlučno stala u odbranu očuvanja cjelovitosti države Bosne i Hercegovine, kao i istinskih civilizacijskih vrijednosti, zajedništva i suživota.

ZNALI SU DA IDU PROTIV STOTINU PUTA JAČEG NEPRIJATELJA

U odbrani Sarajeva i Bosne i Hercegovine 81 pripadnik ove elitne formacije dao je svoj život, a nekoliko stotina ih je ranjeno. U njenim redovima borilo se preko 1.500 specijalaca. Odredu policije “Bosna”, tokom svog postojanja, uručeno je mnoštvo odlikovanja i priznanja: Orden zlatnog grba s mačevima, četiri Zlatna ljiljana i pet Policijskih medalja za hrabrost, 86 Zlatnih policijskih znački i 60 Srebrenih policijskih znački. Zbog izuzetnog i nemjerljivog doprinosa u odbrani Sarajeva tokom četverogodišnje agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao i zbog angažmana na gotovo svim ratištima širom teritorije BiH, Odredu policije “Bosna” 2002. godine dodijeljena je i Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva.

Fadil Kulo, veteran Odreda policije “Bosna”, kaže da je za njega 5. april vrlo jedinstven i značajan dan, i to iz više razloga. Prisjećajući se 4. i 5. aprila 1992. godine, kaže da mu ti događaji i sada, nakon 25 godina, zvuče pomalo nevjerovatno. U razgovoru za Stav Kulo kaže kako je Specijalna jedinica odmah na samom početku stala u odbranu glavnog grada BiH i odbranila sve ono što se moglo odbraniti, iako su vrlo dobro znali da idu protiv stotinu puta jačeg neprijatelja. “Svi dobro znaju da se na ovaj grad okomilo sve što se moglo okomiti kada su u pitanju Srbi i bivša JNA. Vrlo je važno što smo stali prvi u odbranu i što smo bili spremni da odbranimo najznačajnije objekte u Sarajevu – prvo RTVBiH i Predsjedništvo, a zatim i sve ostalo. Da je to palo, otišla bi i čitava Bosna. Sve se to nekako desilo spontano. Narod je bio zbunjen. Tada sam bio komandir čete za protuoklopno djelovanje. Nosili smo ose i zolje i mogu reći da smo u tim presudnim trenucima odbranili grad. Sjećam se krvi na mostu Suade Dilberović – upravo je moj BOV prvi prešao preko te krvi. Nikada to neću zaboraviti. Prvu osu koja je ispaljena na Jevrejskom groblju ja sam lično iznio iz svog vozila i predao je Mušanu Kovaču, koji je zatim ispalio i neutralizirao to mitraljesko gnijezdo. Poslije toga smo otišli do Jarčedola i, zapravo, smo tek tada vidjeli kakva je sila na brdima oko Sarajeva bila okrenuta na naš grad. To je nezaboravna scena. Nakon toga su se dešavale najteže i strašne stvari”, sjeća se Kulo.

“Kada smo došli na mjesto događaja, naš komandir Dragan Vikić ušao je u Skupštinu i pozvao građane Sarajeva, kazavši im da imamo rat pred sobom i da će predstojati teška borba. Tada smo dobili obavijest da su na mostu ubijene dvije djevojke. Dobro se sjećam tih momenata i šta mi je tada kroz glavu prolazilo. Bilo mi je potpuno neshvatljivo da bilo ko može da puca u goloruke civile, a pogotovo u žene. Šta te uopće može natjerati da pucaš u nenaoružana čovjeka, ni sada mi nije jasno. Pa to su ljudi, nisu životinje. I kad se ide u lov, pravi se neka selekcija. Bio sam ljut. Uzeo sam osu koju je jedan od mojih kolega napunio, opalio i neutralizirao to gnijezdo odakle su ubijene djevojke. Sada, nakon 25 godina, s ponosom kažem da ih je stigla zaslužena kazna”, prepričava Mušan Kovač, pripadnik Specijalne jedinice i pukovnik policije koji je od 1998. godine u mirovini, te dodaje da im je, nakon što su neutralizirali gnijezdo odakle su ubijene Suada Dilberović i Olga Sučić, ministar unutrašnjih poslova Alija Delimustafić naredio da se povuku i na taj način spriječio da unište tenk i pragu koji su dejstvovali po Marijin‑Dvoru. “Evo, ni danas ne znam zbog čega je to naređeno. Imali smo protuoklopna sredstva, ose i zolje, a bili smo naoružani i pješadijskim naoružanjem”, kaže Kovač.

Kovač je u stalnom kontaktu sa svojim kolegama s kojima se viđa tokom čitave godine. Kaže kako mu je ova 25. godišnjica formiranja ratne Specijalne jedinice MUP-a RBiH – Odreda policije “Bosna” posebno važna, jer ona, zapravo, znači jedno veliko “ne” koje je rečeno agresoru s 4. na 5. april. “Tada smo dali sigurnost građanima da ih se neće moći ubijati kako su to neprijatelji ove zemlje zamislili i isplanirali. Tada su vidjeli da im se ima ko suprotstaviti i tu se zapravo desila prekretnica u odbrani grada Sarajeva. Danas se okupljamo upravo zbog toga. Svake godine na ovaj dan posjećujemo porodice šehida i poginulih boraca. Obilazimo mezarje redovno, izlazimo jedni drugima u susret i pomažemo jedni druge koliko je to u našoj mogućnosti”, ističe Kovač i kaže da se borbe nikada nisu prestale voditi, samo su prešle iz jednog oblika u drugi. “Danas je stanje takvo kakvo jeste. Proganjaju nam komandante, počev od Kemala Ademovića, kojeg Dnevni avaz proganja bez ikakve potrebe. Optužbe protiv Dragana Vikića čista su besmislica. Mi smo bili i ostali čista jedinica koja je ostala do kraja svijetla obraza. Dokazat ćemo to svima i prebrodit ćemo to. Mislim da hoće da nam napakoste iz razloga što smo bili multietnička jedinica. S ponosom uvijek govorim da su komandiri vodova, četa i odjeljenja bili pripadnici iz drugih naroda, ali prije svega građani koji su ostali da brane svoj grad i svoju državu. Bilo je važno ko je patriota i ko voli i brani svoju domovinu, a ljudi koji su počinili zločine nikako nisu bili pod našom ingerencijom niti pod ingerencijom Dragana Vikića”, pojašnjava Kovač.

Prisjećajući se početka rata, Kovač tvrdi kako je neprijatelj planirao okupirati Sarajevo za 5 dana, nakon čega im je produžen rok na 7 dana, zatim i na mjesec. Iako tada to tako nije izgledalo, Kovač je danas uvjeren kako je u čitavoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i međunarodna zajednica umiješala svoje prste: “Mislim da im je međunarodna zajednica u svemu tome pomagala. Svi su oni mislili da smo mi goloruk i bespomoćan narod i da se nikako ne možemo odbraniti. Ali nisu bili svjesni koliko smo opasni upravo zbog toga što smo narod koji voli svoju zemlju i svoj grad. S druge strane, nismo imali kuda da idemo, pa nam je jedina opcija bila da se branimo, i to najbolje i najžešće što možemo. Tako je i bilo. Bili smo stameniti u odluci da nas niko neće pomjerati s naših ognjišta, pa smo tu odluku, kao što se svi, i mi i oni, možemo uvjeriti, proveli do kraja.”

U RATU UPOZNALI LJUDE KOJI ĆE IM OSTATI PRIJATELJI DO KRAJA ŽIVOTA

Pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RBiH – Odreda policije “Bosna” Željko Lukić sve je vrijeme rata bio aktivni vojnik. Rat ga je zatekao u saobraćajnoj policiji, ali nakon bitke u Otesu i teških gubitaka koje je Specijalna jedinica pretrpjela, poslana je službena depeša za dobrovoljni prelazak u Specijalnu jedinicu. Od 244 čovjeka iz saobraćajne policije, Lukić se jedini prijavio. Bio je to 13. januar 1993. godine. Nakon završetka rata, Lukić ponovo prelazi u saobraćajnu policiju. Trenutno radi kao zaštitar u GRAS-u. Do penzije mu je ostalo još dva mjeseca, međutim, kako i sam kaže, nije siguran da će išta od toga biti, jer u GRAS-u odavno ne plaćaju doprinose. “A i ako dobijem penziju, bit će to onda ona minimalna. Obilježavajući 5. april, prisjetio sam se jedne bitke na Treskavici. Tada mi je komandir voda Senad Lemo naredio da ostanem dolje i da ne idem s njima u akciju oslobađanja ‘Đokinog tornja’. A čudno je to bilo, sjećam se da mi je prije polaska jedna žena na Švrakinom, gledajući u fildžan, kazala da će mi jedan mladić s plavim zaliscima spasiti život. Komandir Lemo imao je plavu kosu i zaliske, meni je zabranio da tada idem s njim, i tako mi spasio život, a on je poginuo”, prisjeća se Lukić.

“U Specijalnoj jedinici bio sam sve do 2002. godine, a poslije toga sam radio u Ambasadi SAD‑a. Poučen iskustvom iz Specijalne jedinice i znanjem koje sam tamo stekao, radio sam na obezbjeđivanju i pratnji visokih ličnosti. U međuvremenu sam završio školu i zaposlio se u Privrednoj banci Sarajevo. Kada je u pitanju 5. april, mislim da su na taj dan svi dobri ljudi i istinske patriote odlučili da daju svoj doprinos u odbrani svoga grada i da stanu, na čelo s komandantom Vikićem, u odbranu našeg grada. Tada sam imao 24 godine i bio sam ispred Skupštine. Bio sam u rezervnoj Specijalnoj jedinici, onda sam nastavio tu i ostao 10 godina. Sada, kada pričam o događajima koji su se desili tog sudbonosnog 4. i 5. aprila, naježim se pri samoj pomisli šta se sve moglo desiti”, kaže Omer Osmanović, pripadnik Specijalne jedinice MUP-a RBiH – Odreda policije “Bosna”.

Osmanović priča kako je u redovnom kontaktu sa svojim kolegama i kako preko Udruženja veterana Specijalne jedinice “Bosna” pomažu porodicama šehida, poginulih boraca i onim saborcima koji ne rade, pa im se pokuša pronaći neki posao. “U ratu su se dešavale teške stvari, međutim, u istom tom ratu, mogu slobodno reći, upoznao sam ljude koji će mi ostati prijatelji do kraja života. Svi su ljudi dobri, ali oni koji su bili sa mnom u tim borbama, to su oni na koje sam se mogao tada osloniti i na koje se, evo, i danas oslanjam. Tu se stvori jedna posebna veza kada ste negdje, ko zna gdje, u hladnoj noći, u hladnom ratu, kada je veoma teško, u nekim presudnim trenucima, i oslanjate se samo na Boga dragog, na druga pored sebe i ni na kog više”, kaže Osmanović.

Ahmed Hadžić Hadžo, natporučnik Specijalne policije u mirovini, danas živi, prema njegovim riječima, lijepim životom. Ima imanje od dva dunuma zemlje koju je naslijedio. Na 400 kvadratnih metara posijao je maline koje su mu lijepa razonoda, a može se ponešto i zaraditi. Ide redovno u ribolov i to ga opušta i odmara. Kaže kako 5. april uvijek doživljava s određenom dozom emocije, prilikom čega se uvijek prisjeti hrabrih saboraca koji su položili svoje živote u odbrani najdraže nam zemlje. “Vrlo je važno da im danas, i dok je svijeta i vijeka, odajemo dužno poštovanje, jer, da njih nije bilo, ni nas danas vjerovatno ne bi ovdje bilo. Što se tiče onih koji su ostali na ovom svijetu, to su moja ratna braća i ljudi koji to nisu preživjeli ne mogu shvatiti kakva je to veza u pitanju. Redovno smo u kontaktu, imamo razna druženja, svečanosti, proslavu dana jedinice, označavanje važnih bitaka. Mogu slobodno reći da jedva čekamo da se vidimo”, tvrdi Hadžić.

Godine 1991. Hadžić je, nakon završetka služenja vojnog roka u JNA i povratka s bugarske granice, upisao policijski kurs na Vracama u Sarajevu. Imao je dobre psihofizičke karakteristike, bio je sportista, karatista. Primljen je na kurs između nekoliko stotina aplikanata. Kurs je uspješno završio nakon šest mjeseci i tada prelazi u Specijalnu jedinicu. “Nakon toga su izvršene naknadne selekcije i na kraju nas je ostalo svega dvadesetak. Tada su nas popularno zvali ‘Zenge’, kao najmlađe pripadnike Specijalne jedinice. Mnogo smo za kratak period naučili od svojih starijih kolega, komandanta Kemala Ademovića, Dragana Vikića, Mušana Kovača, Zorana Čegara, Ivice Šutala, Vinka Šamarlića. Prošli smo strašnu obuku; znali smo rukovati raznim vrstama oružja. Onda nas je dočekao rat. Već smo ranije, prije 6. aprila 1992. godine, radili akcije sklanjanja barikada četnika i paravojnih formacija na raznim mjestima. Od 6. aprila, kada je zvanično počeo rat, pa sve do završetka davali smo nesebično sebe svim svojim bićem u odbrani grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Mogu slobodno reći da smo bili uzor mnogim omladincima i građanima i mislim da smo imali veliki značaj u odbrani države. Sama činjenica da smo se suočili s tadašnjom četvrtom vojnom silom u Evropi govori dovoljno o omjeru snaga”, objašnjava Hadžić, te dodaje da se jedna od krucijalnih bitaka desila 18. aprila 1992. godine, kada su pripadnici Specijalne jedinice iz “Pretisa” u Vogošći izvukli svo protuoklopno naoružanje.

“To je naša jedinica uradila na čelu s komandantom Kemalom Ademovićem. Mogu samo reći da bih danas, kad bi ponovo počeo rat, opet bez razmišljanja isto uradio i opet bih stao da odbranim svoju domovinu bez imalo zastoja. Ne bi postojalo nijedno malo mjesto u mojoj glavi za sumnju da li bih ili ne bih stao u odbranu svoje domovine. Bih sigurno, a u tome mi pomaže i činjenica da smo sada mnogo jači i spremniji nego što smo to bili 1992. godine”, konstatirao je Hadžić.

 

PROČITAJTE I...

Prijedorska udruženja žrtava obilježila su prve augustovske dane nizom komemoracija u znak sjećanja na 25. godišnjicu genocida. Nažalost, okupljanje preživjelih logoraša ove je godine pokvareno različitim promišljanjima o prošlosti ili uzrocima i posljedicama nekih prošlih ratova

Usmena predaja kazuje kako je ovaj kraj bio pomilovan i zaštićen od većeg stradanja u svakom ratu, pa i u potonjem. Razlog tome narodni genij nalazi u trima obližnjim turbetima: turbe Hasan efendije u Čanićima, šejha Dede u Čekanićima i šejha Sinana u Gornjem Srebreniku – iznad Starog grada. Ova tri turbeta čine trokut u čijoj se unutrašnjosti nalazi današnji Srebrenik. Međutim, i tri spomenute džamije obrazuju trokut u kojem je ova pitoma čaršija pronašla svoj mir

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!