Jurjevdan je jedan od dana u godini koji se obilježava kroz tradiciju mnogih naroda. Pogrešno je vezivati ovaj datum samo za Rome jer radi o jedno od simbola naše tradicije.
Dr. hfz. Elvir Duranović u svojoj knjizi “Elementi staroslavenske tradicije u kulturi Bošnjaka”, (Bugojno, 2011.), opširno je objasnio značenja datuma iz narodnog kalendara i njihovu pagansku, predkršćansku, odnosno predislamsku dimenziju.
Osnovna ljudska djelatnost od postanka svijeta do današnjih dana jeste opskrba hranom. Savremeni čovjek u tu svrhu koristi naučna i tehnička dostignuća koja mu znatno olakšavaju postizanje željenog cilja. No, u prastara vremena čovjek je u potpunosti bio ovisan o prirodi i njenim ćudljivim silama: Suncu, kiši i vjetru. Vrlo rano ljudi su shvatili da im kvalitet života zavisi od Sunca, tog žarkog nebeskog tijela koje tjera zimsku studen pomažući biljkama da rastu i daju plodove i razgoni mračne noćne tmine spasonosnom zorom. Ali, Sunce ne donosi samo dobro. Često su ljetne žege znale uništiti cjelokupan rod, pa su ljudi, da bi se zaštitili od zla i osigurali neprestanu naklonost ovog dragocjenog nebeskog tijela, počeli Sunce smatrati božanstvom kojem su se molili i prinosili žrtve. Tragovi kulta Sunca vidljivi su u svim društvenim zajednicama na svim meridijanima, od dalekog istoka do krajnjeg zapada.
Uz Sunce, kiša je najvažniji element potreban za dobru ljetinu i izdašnu ispašu, pa su i kišu ljudi nastojali kontrolisati magijom, religijom, bajanjem, molitvom ili izvođenjem ritualnih obreda. Naši preci, Slaveni, također su, poput drugih naroda na sličnom nivou društvenog razvoja, razvili cjelokupan obredni i ritualni sistem čija je funkcija bila obezbjeđivanje plodne zemlje, rodnih usjeva, te čuvanje stoke od zlih demona. Svetkovine donesene iz pradomovine nastavili su njegovati u Bosni i Hercegovini, do skore prošlosti, a u nekim slučajevima do današnjih dana.
Dolazak proljeća dočekivao se svečanostima s magijskim karakterom uz obavezno učestvovanje djevojka koje su igrale kola pored mlinova, izvora i rijeka, dok su mladići pravili trube od lijeskove ili vrbove kore zabavljajući svijet i tjerajući zle duhove. Nakon prihvaćanja kršćanstva, srednjovjekovni stanovnici Bosne i Hercegovine nastavili su s paganskim svetkovinama, s tim da je sadržaj svečanosti ostao isti, dok su se od pretkršćanskih svetkovina uglavnom razlikovali samo po imenu. Umjesto obreda posvećenih staroslavenskom božanstvu Jarilu, svoje proljetne rituale srednjovjekovni stanovnici Bosne i Hercegovine posvetili su uspomeni na sv. Juraja ili Đurđa; sv. Ilija preuzeo je određene funkcije vrhovnog božanstva starih Slavena, Peruna, a svečanosti u čast rađanja i jačanja Sunca, zamijenili su Božićni običaji i obredi. Na taj način u tradiciju Bošnjaka ušlo je obilježavanje Jurjevdana, Ilindana i Božića čija geneza seže duboko u prošlost, u vrijeme prije prihvaćanja kršćanstva. Dolazak Osmanlija polovinom XV. stoljeća i prihvaćanje islama nije značajno utjecalo na obilježavanje ovih svetkovina. Čak se ni imena ovih blagdana, osim u slučaju Ilindana, nisu mijenjala. Jurjevdan i Ilindan, te rjeđe Božić duboko su ušli u tradiciju bosansko-hercegovačkih muslimana koji ih i dan danas u određenoj mjeri poštuju i na poseban način: vašarima, svečanostima i magijskim radnjama obilježavaju.
Jurjevdanske svetkovine
Za bosansko-hercegovačke muslimane Jurjevdan ili Đurđevdan je bio najvažniji predislamski blagdan. Prema starom, julijanskom kalendaru, važećem za vrijeme osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini, Jurjevdan su šestog maja obilježavali muslimani i pravoslavci, dok su katolici nakon reforme kalendara 1582. godine počeli Jurjevdan obilježavati dvadeset trećeg aprila. No, prije analize jurjevdanskih običaja potrebno je dati širi i jasniji odgovor na pitanje zašto su muslimani u Bosni i Hercegovini uopće obilježavali i stoljećima nakon prihvaćanja islama izvršavali obrede i rituale na dan nekih kršćanskih svetaca? Primarni cilj proljetnih svetkovina jeste pomaganje prirodi da ozeleni i bude spremna primiti sjemenke biljki koje život znače, a taj cilj se postiže obredima i ritualima koji su se vjekovima kasnije uobičajili kod svih naroda u umjerenom pojasu bez obzira na religijsku i etničku pripadnost. Ni naši preci, stari Slaveni, nisu bili izuzetak od tog pravila. Proljetne obrede i magične radnje vršile su podjednako djevojke i mladići u Rusiji, Bugarskoj, Poljskoj, ali i Bosni i Hercegovini. Šireći kršćanstvo među paganskim narodima, crkva se našla pred dilemom: ili prihvatiti duboko ukorijenjene narodne običaje i postepeno ih ukidati, ili odustati od misionarskih aktivnosti? Slavni antropolog Džejms Frejzer smatra da postojanje brojnih podudarnosti između hrišćanskih svetkovina s paganskim obredima pruža jasan odgovor na navedenu dilemu: Crkva je bila prinuđena da načini kompromis s narodnim vjerovanjima i obredima. Između ostalog Frejzer navodi: „Nesavitljivi protestantizam prvih misionara i njihovi vatreni napadi na neznaboštvo zamjenjeni su savitljivom politikom, lakom tolerancijom, širokogrudom ljubaznošću lukavih duhovnika, koji su jasno uviđali da je hrišćanstvo moglo osvojiti svijet samo ako olabavi isuviše krute principe svog osnivača, ako malo proširi isuviše uzana vrata koja su vodila spasenju.
Tako su proljetni običaji i obredi, ranije posvećeni Jarilu, Perunovom sinu, postali sastavni dio obilježavanja dana svetog Juraja, a njegov dan poznat je kao Jurjevdan, dok su ljetni obredi, nekada vršeni iz počasti prema Perunu, zamijenjeni svetkovinama u čast svetog Ilije, odnosno sv. Vida.
Čini se da je i s Božićem, napravljen kompromis. S obzirom da Evanđelja ne govore ništa o datumu Isusovog rođenja, crkva taj blagdan u najranije doba nije proslavljala. Međutim, egipatski hrišćani vremenom su počeli obilježavati šesti januar kao datum Spasiteljevog rođenja. Taj običaj vrlo brzo se proširio i uskoro bio prihvaćen u svim istočnim crkvama. Krajem trećeg ili početkom četvrtog vijeka zapadna crkva usvojila je dvadeset peti decembar kao istinski datum za obilježavanje Isusovog rođenja, što je kasnije prihvatila i istočna crkva. Odluku crkvenih otaca da uzmu dvadeset peti decembar kao datum Isusovog rođenja jedan sirijski hrišćanin objasnio je na sljedeći način: “Razlog zbog kojeg su oci pomerili proslavu od šestog januara na dvadest peti decembar je ovaj. Običaj neznabožaca bio je da tog istog dana, dvadeset petog decembra, proslavljaju rođenje Sunca, i tom prilikom su palili svjetlost u znak svečanosti. Hrišćani su također učestvovali u ovim svetkovinama. Kad su crkveni oci zapazili da su hrišćani naklonjeni ovom prazniku, oni se posavjetuju i riješe da se Hristovo rođenje proslavlja tog dana, a Bogojavljanje šestog januara. Prema tome, u vezi s tim običajem zadržala se i praksa da se vatra pali do šestog.“ Pored Božića, Frejzer navodi da je čak i najveći kršćanski blagdan Uskrs zamijenio kult antičkog božanstva Atisa koji je, prema grčkoj mitologiji, početkom proljeća, dvadeset petog marta uskrsavao, kao što se slično vjerovanje vezuje za Isusa.
Jurjevdan je za bosansko-hercegovačke muslimane do nedavno predstavljao kalendarski međaš. Kad bi planirali svoje poslove, govorili bi da je nešto dobro uraditi prije, a ne što poslije Jurjeva. Jurjevdan je datum s kojim su otpočinjale tzv., jurjevske dove koje su trajale sve do Aliđuna, drugog augusta. Ajvatovica se, tako, računala sedmog ponedjeljka po Jurjevu, a dova kod Djevojačke pećine u Brateljevićima kod Kladnja, održavala se posljednjeg utorka pred Aliđun. Jurjevdan su siromašniji muslimani iz Sarajeva do nedavno obilježavali ne kao vjerski praznik, već kao početak ljeta. Prema Kreševljakoviću Jurjevdan je omladinski praznik, a omladina ga je koristila za odlazak na teferiće izvan grada gdje su igrali, pjevali i zabavljali se do kasno u noć.
Raskoš zelinila i olakšanje koje je nakon duge hladne zime donosilo proljeće ljudi su koristili za magijske radnje i vjerske obrede moleći se za dobru ljetinu, ispašu i zaštitu stoke. Vjerovali su da će im u tome pomoći i sveti, odnosno zeleni Juraj koga su smatrali zaštitnikom stočara i ratara. U okolini Visokog uoči Jurjeva oko kuće se obnosio Kur'an, a oko štala se prosipao ječam radi zaštite stoke. Hadžijahić navodi da su: „Težaci-hodočasnici koji su pohodili Ajvatovačku pećinu donosili kući dio stijene koji su drobili i prašinom posipali polja i njive kako bi rod što bolje ponio.“ Muslimani nekih sela na planinskim obroncima oko Sarajeva su od „pamtivijeka“ priređivali derneke na nemuslimanske svece, a bili su isključivo vezani za njihove težačke radove. Tako je dernek na Jurjevdan održavan u slavu toga što im je posijano žito dobro niklo. Na Jurjev su održavani stočni vašari, prodavali se janjci, a kupovale proljetne potrebštine. U Visokom i Kaknju žene bi na Jurjevo palile oko štala balegu da bi zaštitile stoku od zmija.
Pored zaštite stoke i obezbjeđivanja rodne godine Jurjevdanski obredi i magijski čini imali još su dvije važne funkcije. To su: izbor bračnog druga i postizanje dobrog zdravlja.
Djevojke su na Jurjev izvršavale magijske obrede gatajući za koga i kada će se udati, te kakvu će bračnu sreću naći. Zanimljivo pripovijedanje o tome kako su muslimanske djevojke prije više od stotinu godina vršile magijske radnje za Jurjevdan u cilju postizanja bračne sreće, zabilježeno je u Bosanskoj vili: „Uoči sv. Đurđa izađe djevojka u vrijeme otpočinka Sunca u avliju, pa stane uz tarabe tako da je licem okrenuta zapadnoj strani i čeka kada će Sunce početi otpočinjati. Kada se Sunce prikuči gori i hoće već da zađe, onda djevojka govori svoju vrađčku kojom okreće momka za sobom: ‘Oj basnice, po Bogu sestrice, ti ne zapinji za me, ni za moje skute ni rukave, ni za Zemlju, ni za nebo, ni za goru ni za vodu, već za Mehmedov um i pamet.’ Sutradan djevojka ustaje prije Sunca, pa čeka kada će Sunce početi iza gore izlaziti. Čim dođe do tarabe, okrene se istoku i kaže: ‘Đurđev-danče, moj lijepi danče, pomozi mi molim ti se okrenuti moga predragog i prelijepog Mehmeda.
Žarko Sunce na nebu izađe,
I prijeđe stotinu planina,
I tri stotin’ i više vrhova,
Pa obasjaj moje bijele dvore,
I Mehmeda moga predragoga
I nas dvoje u meku dušeku.’
Čim ovo izgovori bježi u kuću i ne obazire se,
te ima tvrdu nadu, da će joj se želja ispuniti.“’
Aiša Softić-Aličić u interesantnom tekstu „Ženidbeni običaji muslimana Sarajeva“ navodi da bi djevojke za Jurjev: „Oko sebe vezivale vrbove grane uz izgovaranje sljedeće gatke: „Ove godine vrbom, dogodine trbom“, izražavajući tako želju za skorom udajom i potomstvom.“ U srednjoj Bosni djevojke uoči Jurjeva podrezuju dva pera od luka, a zatim jedno pero okite zlatnim, a drugo svilenim koncem. Nakon nekoliko dana čekanja djevojka ja vjerovala da će naći sreću ako bude više naraslo pero sa zlatnim koncem, odnosno nesreću, ako je obrnuto. U Hercegovini se smatralo da će se djevojka udati za momka ako je više naraslo pero sa zlatnim koncem, odnosno za udovca, ako je više izraslo pero sa svilenim koncem.
U vrijeme kada je u jednoj kući živjelo po desetak i više ukućana, kojima su trebale biti na usluzi, djevojke su žarko željele znati koliko će nakon udaje biti žitelja u kući. Da bi to saznale djevojke bi uoči Jurjeva iskopale male jamice u zemlji i stavljale u njih komadiće šećera. Kada ujutru ustanu provjere koliko se mrava nalazi na šećeru. Smatralo se da će djevojka zateći onoliko ukućana koliko je mrava na šećeru. Ako ne bude mrava na šećeru, sretnica bi vjerovala da će biti sama sa svojim mužem.
Kada će se udati, gatalo se tako što bi djevojka izašla u vrt i došla do ograde, a potom dodirivala rukom svaku dasku u ogradi. Kod prve daske djevojka bi rekla: “Ta”, a kod sljedeće: “Tu”. Tako je ponavljala sve do zadnje daske u ogradi. Ako bi na zadnjoj dasci izgovorila: “Ta”, vjerovalo se da će se udati te godine, a ako bi pak kod zadnje daske izgovorila: “Tu”, smatralo se da će te godine ostati neudata.
Svrha navedenih običaja i magijskih čina jeste priprema djevojaka za eventualnu udaju sljedeće jeseni. Pošto se svadba obično dešavala na jesen, u vrijeme kada su hambari bili puni, a poljoprivredni poslovi završeni, djevojka je od Jurjeva do jeseni imala dovoljno vremena da se spremi za eventualnu svadbu. Uz pomoć svojih magijskih radnji djevojka je upoznavala svog izabranika i na taj način mu stavljala do znanja da je spremna za udaju.
Ljepota i zdravlje također su se postizali magičnim radnjama i jurjevdanskim obredima. Noć uoči Jurjeva donosila se „omaha“, voda s mlinskog kamena. “Omaha” se donosila jer se smatralo da proljepšava lice i čini da kosa bude ljepša i jača. „Omaha“ nije smjela prenoćiti ispod eksera jer se vjerovalo da ekser, odnosno metal, oduzima magičnu moć vodi, pa se „omaha“ obično skrivala u zemlji prekrivena biljem. Djevojke su ustajale prije zore i kupale se, odnosno umivale „omahom“. Pored estetske funkcije, vjerovalo se da “omaha” poboljšava zdravlje osobe koja se njom okupa ili umije. U Jajcu bi na jurjevsko jutro, omladina išla po selima i svakog na koga bi naišla „žarila“ koprivom, jer se smatralo da je to dobro za zdravlje. U Visokom su na jurjevdansko jutro djecu blago šibali drenovinom da budu zdrava kao dren. Radi zdravlja, a posebno da bi se izliječio svrab, kupali bi se prije izlaska Sunca u tekućoj vodi. Za Jurjevdan su se pravile trube od ljeskove i vrbove kore s kojima su djeca i odrasli po čitav dan trubili tjerajući na taj način zle duhove.
Za Jurjev su vezani brojni tabui od kojih ističemo neke:
Ne valja: brojiti janjce prije Jurjeva – neće se dati u njima.
Ne valja: do Jurjeva obdan spavati – drijemaće se cijelo ljeto.
Ne valja: haljine prati onaj dan u koji je prvi put iza Jurjeva zagrmilo – da se ne raspadnu.
Ne valja: kupati se prije Jurjeva u tekućoj vodi – sluti siromaštvu ili će zmija ujesti.
Ne valja: među Jurjevo plesti – uplešće se vuk u stoku.
Ne valja: među Jurjevo obdan spavati – boljeće glava i biće težak cijelo ljeto.
Ne valja: na Jurjev nositi drva – zakotiti će se stjenice u kući.
Ne valja: na Jurjev prispati – hvataće groznica, ili neće moći uraniti cijelo ljeto.
Metereološke prilike također su se određivale po Jurjevu. U okolini Visokog vjerovalo se da ne valja kada grmi prije Jurjeva, jer koliko god dana grmi prije Jurjeva toliko će dana do Aliđuna padati grad.
Magična moć Jurjevdana vremenom je gubila na značaju, tako da danas uspomenu na ovaj nekadašnji svenarodni praznik čuvaju uglavnom bosansko-hercegovački Romi. Međutim, i površna analiza proslavljanja Praznika rada prvog maja, zorno svjedoči žilavost, snagu i prilagodljivost narodnih običaja. Novim društvenim uređenjem i uvođenjem novih praznika, narodni običaji su uporno sa starog prelazili na novi blagdan blizak po datumu. Iako su širom svijeta prvomajski praznici koriste za isticanje radničkih prava, u Bosni i Hercegovini ovaj praznik obilježava se na sličan način kao što se nekada proslavljao Jurjevdan koji mu je sličan po datumu. Prvomajski uranci, odlazak u prirodu, teferiči, igra i zabava, sve to jasno asocira na jurjevdanske običaje i nekadašnje svetkovine.
Slikovite opise običaja vezanih za ovaj datum zabilježio je iz albanskog dijela Gore Namik Dokel u svojim romanima. Ovaj datum povezuje buđenje prirode i ljubav kroz razne običaje u kojima djevojke zauzimaju ključnu ulogu o čemu Dokle piše u romanu Kćeri magle.
Jurjevdan je postao i dio popularne kulture kroz filmove i muziku te književnost.
