– Ne podnosimo se, ali nikako, mada smo u bližem srodstvu. Ti to znaš, naravno. Ali, nekad pomislim, možda baš u tome i leži problem – sa svojima je najteže, barem su moja iskustva takva. Rijetko se susrećemo, još rjeđe razgovaramo. I tad, dok razgovaramo, ili pokušavamo razgovarati, mirno me gleda, sasređeno, ne upada mi u riječ, ne oponira mojih promišljanjima niti ih, pak, odobrava, naprosto, mirno me gleda i sluša, a ja, opet, savršeno jasno vidim i osjećam, u njegovim riječima, u jedva primjetnim facijalnim ekspresijama, kako ga to o čemu pričam uopće ne zanima. Eh, sad ni ja nisam od jučer, pa kad zausti... Aha, ovo želim reći: ispod ili iznad, svejedno, te naše mučne, usiljene interpersonalne šupljare, odvija se pravi pravcati verbalni rat, pa, tako, naprimjer, dok ga slušam kako priča o nekome, o nekome određenom, i meni znanom, a tom nekome, ime sad nije važno, priča kao o kompletnom imbecilu, tačno znam, jasno k’o jasni dan, da su sve te bljuvotine upućene meni. Možeš li vjerovati?

– Mogu, nažalost – rekoh.

– Dakle, razumiješ me?

– Odlično, mnogo bolje no što možeš i zamisliti.

– Imaš slična iskustva?

– Identična.

– Zaista?

– Da.

– Uf... A ja sve mislim...

– Da se to samo tebi dešava?

– Da.

– Živimo u svijetu univerzalija... To je tako... Mada neki kažu da nije... Nominalisti, u filozofiji... Ali, nebitno, otići ću predaleko... Znaš, pouzdano znam ovo: pametni ljudi, naročito danas i ovdje, sklanjaju se u osamu, ako je to moguće, naravno. A osama, samoća, neka je vrsta ovisnosti: što si duže u samoći, to jasnije, pa i bolnije, uviđaš koliko ti je teško među ljudima, onim ljudima koji, a u njihove motive ne bih ulazio, i tebi i meni, i ovom i onom, baš onako hinjski, tendenciozno, jer zaziru od bilo kakvog oblika nečije superiornosti, neizravno saopćavaju kako smo u njihovoj optici, najkraće rečeno, budale, ali baš budale. Zato je samoća dobra, zapravo zakon, pa neka je ovisnost. Toplo ti je preporučujem, kao, ono, znaš, nekad na Jugotonovim pločama: “Preporuča se glasno slušanje.”

– Da, razumijem. Preporučuje se glasna samoća.

– Tako je.

– Oni prevaranti bi sad, da nas čuju, rekli kako nam je nužno potrebna pomoć, a da bismo podigli nivo samopouzdanja i, uopće, životne energije.

– Koji?

– Motivacioni govornici.

– Eh, sad si me... Neki dan vidim staru poznanicu, matora je k’o i ja, u vezi smo nekad davno bili. Pa, ovo, ono, i, tako, pita jesam li sretan. Povremeno, kažem. Kako to, ona će. Pa, eto, tako, kad su djeca oko mene, unuci, dragi ljudi, rekoh. A inače, opet će ona. Rekoh joj da se nakon takvih proplamsaja sreće vraćam sebi, osami, strpljenju i trpljenju. Blijedo me pogleda, pozdravi i ode.

– Uputio si joj šifriranu poruku?

– Da, odlično me je razumjela, zato je i otišla k’o oparena. Vidi, temelj svega je empatija, a na tom temelju svako od nas gradi, ili bi trebalo da gradi, svoje autentično egzistencijalno zdanje. Ali, kakvo god to zdanje bilo, veliko, malo, kako kome, taj temelj je ono što nas čini istinskim ljudima, dakle, to je ono što suštinski opravdava našu svrhovitost, našu sveukupnu egzistenciju. Prema tome, kontinuirane sreće nema, a ako je i ima, a ima, svi to znamo, u raznolikim distorziranim formama, naći ćemo je u egoističnim osobama, osobama s narcisoidnim poremećajem ličnosti, onim, je li, na koje bismo se, prema motivacionim govornicima, trebali ugledati. Eto, tako...

– A, veliš, ode stara ljubav k’o oparena?

– Ode.

Smijemo se.