Znameniti vakif Hasan Nazir naredi neimaru Ramadan-agi da na desnoj strani rijeke Ćehotine izgradi džamiju kakvu ljudsko oko nije vidjelo. Odmah se neimar prihvati posla. Odluči džamiju napraviti od sedre, kako zbog kvalitete tog kamena tako i zbog akustičkih učinaka koje taj kamen proizvodi. Radnici se latiše posla. Ramadan-aga nadzirao je svaki njihov pokret kako bi bio siguran da je i najmanji kamen postavljen na pravo mjesto. Kada zidovi bijahu završeni i dođe vakat da se postave kupole, nestade neimara. Tragaše za njim, ali ga ne nađoše.

Poslije godinu odsustva, kada su već mnogi pomislili da će džamija ostati nedovršena, vrati se Ramadan-aga. Na pitanje gdje je bio, on odgovori da je trebala proći cijela godina kako bi se zidovi slegli i bili spremni za postavljanje kupola. Još reče da se moglo i drugačije, ali da je moralo ovako ako se gradi džamija za vječnost.

Izgrađena je 1550. godine. Aladžin je graditelj-vakif Hasan Nezir, rođen u Vakufu kod Čelebića. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci drugi je dio Ebul Lejs Semarkandijevog Komentara Kur'ana, koji je 1535. godine uvakufio Hasan Nazir. Na prvoj i posljednjoj stranici za sebe kaže da je “najslabiji Božiji sluga, Hasan, sin Jusufov, Fočak”. Knjigu je namijenio “svojoj dobroj djeci, da čitaju iz njega i svako ko bude za to dorastao od učenih ljudi u samoj Foči”.

Iz dokumenata Dubrovačkog arhiva vidi se da je Nazir najveći dio života proveo u Foči, gdje je bio na dužnosti nazira, odnosno inspektora carskih prihoda. Poštenje i stručnost omogućili su mu mjesto među carskim velikodostojnicima koji su se direktno brinuli o državnim prihodima. Inače, nazire je postavljala Porta, stavljajući u njihovu nadležnost niže službenike.

Neki smatraju da je rođen u selu Vikoč kod Čelebića u okolini Foče, gdje su i dva zemljišna posjeda koji su sve do Prvog svjetskog rata bili vezani za Aladžu džamiju. Pretpostavlja se da je ovim posjedima Nazir osigurao izvore finansiranja za održavanje džamije. Ima i izvora koji upućuju da je Nazir rođen u Foči, tada kasabi. I sam Nazir napisao je da je “najslabiji Božiji sluga, da je sin Jusufov i Fočak”.

Aladža je paradigma klasičnog arhitektonskog savršenstva i sklada elemenata. Najveći majstori arhitekture insistirali su na pravilu da od vrha kupole munara može biti visoka koliko je visoka polovina džamije do kupole. To znači da munara samo za jednu trećinu može preći visinu kupole. Ovaj je princip dosljedno proveden tokom izgradnje fočanske ljepotice. Naime, Aladža je visoka 26 metara, a munara je viša za pola tog iznosa, tj. za 13 metara, pa je njena ukupna visina 39 metara. Nije ni čudo da je zbog filigranske preciznosti proporcija Aladža postala jedna od najznamenitijih džamija u historiji Bosne i Hercegovine.

Džamiju završiše 1550, odnosno 1551. godine i nazvaše je Aladžom, što u prijevodu znači šarena džamija, zbog kaligrafskih uradaka kojima su bili ukrašeni njeni zidovi. „Džamija Hasana Nazira je u cijelom svijetu poznata kao Aladža džamija. To je krasna džamija. Nema joj ravne u cijelom bosanskom ejaletu. Njen je graditelj Ramadan-aga, glavni majstor mimara Sinana, glavnog neimara sultan-Sulejmana. Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovakvo mjesto nisam još vidio", zapisao je čuveni putopisac Evlija Čelebija.

Poput Ramadan age i Evlija Čelebija bi uvjeren da će džamija vječno trajati. Gotovo je pola milenija Aladža svjedočila da je njen graditelj rekao istinu, da prirodne nepogode i oštri zub vremena neće utjecati na njenu postojanost i ljepotu. Takvu je ljepoticu samo mržnja mogla uništiti.

Tokom noći 2. augusta 1992. godine minirali su četnici Aladžu i digli je u zrak. Sedra od kojih bijahu sagrađeni njeni zidovi duboki preko jednog metra frcali su nebom iznad Foče. Nakon uništenja kulturnog spomenika uvrštenog na UNECSO listu svjetske kulturne baštine, četnici su mašinama pokupili preostali kamen i odvezli ga nedaleko od grada. Tim činom željeli su izbrisati svaki trag postojanja Bošnjaka muslimana na ovim prostorima.

Povratnici su od Aladže zatekli samo njene temelje. Bilo im je jasno da namjera agresora nije bila samo rušenje džamije, nego i rušenje kulturnog pamćenja i civilizacijskih tragova Bošnjaka na ovim prostorima. Stoga odlučiše da Aladžu rekonstruiraju u njenom originalnom obliku. Od nje su bili ostali samo temelji. Bojali su se da su razdrmani detonacijom, ali se ispostavilo da su temelji tako čvrsti da ih ni stotine kilograma eksploziva nije moglo razdrmati. Insistirali su da ono što je upotrebljivo od njenog originalnog kamena ponovo bude ugrađeno u zidove Aladže, a da se ostatak kamena vadi s istog lokaliteta s kojeg je vađen i nekada. Sedra se vadila iz Slatine, iz sela Vukušići, odakle je vađena i prije pola milenija kada je Aladža prvi put zidana.

Tokom rekonstrukcije pronađeno je trideset kamiona njenog originalnog kamena. Veliki dio tog kamena bio je oštećen tokom miniranja pa je samo jedan dio ostataka ponovo ugrađen u zidine Aladže.

Do 1992. godine Foča je imala 17 džamija, a u fočanskim naseljima i u okolini bile su još 23. Sve su ih 1992. godine razorili pripadnici Vojske Republike Srpske. Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, džamiju Aladža, koja je na UNESCO Listi spomenika, srušili su pripadnici Vojske Republike Srpske. Obnovljena je zahvaljujući novcima i naporima Direkcije za vakufe Republike Turske.