Velikosrpstvo u duginim bojama

Kao što se može vidjeti iz svega navedenog, velikosrpstvo i pretenzije prema Bosni i Hercegovini nisu stvar niti jedne političke partije, niti određenog lijevog ili desnog političkog spektra, čak niti specifičnog životnog svjetonazora i seksualne orijentacije, nego čitave srpske političke, a možda i nacionalne kulture.

Protekle sedmice svjedočili smo zanimljivom fenomenu: najviši srpski politički predstavnici neobično tačno i sasvim iskreno opisali su sebe, svoju politiku, ali i političku kulturu naroda kojem pripadaju. Prvo je to učinio Dodik kada je prilikom sastanka s Vučićem, i to, beskrajne li ironije, u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, po ko zna koji put pozvao Vučića da pomogne raspad Bosne i Hercegovine i osamostaljenje manjeg entiteta.

Ponešto humoristično, Dodik je i dodao da takvo prizivanje raspada Bosne i Hercegovine nije narušavanje njenog integriteta, nego tek promoviranje jedne legitimne ideje. Toliko o tome da je Dodikova separatistička politika stvar predizborne kampanje, kako su nas uvjeravali i još uvijek uvjeravaju mnogi čaršijski politički idioti i ljevičarski jugonostalgični kompromiseri. Naravno, Vučić, u čije ime ustvari Dodik i daje ovakve izjave i pozive, nije ostao dužan pa je ne sasvim suptilno poručio da on “za razliku od 90% Srba” navodno poštuje integritet Bosne i Hercegovine.

Time nije rekao ništa dobrog o sebi, jer ko će vjerovati onome koji je svojevremeno poručivao “da za jednog Srbina treba ubiti stotinu muslimana”, ali je rekao sve o političkoj kulturi Srbije i Srba, kako jučer, tako i danas. Ova Vučićeva ljubav prema procentima i brojkama konstantna je, jer sjetimo se da je prošle godine izjavljivao da “90% Srba ne misli da je u Srebrenici bilo strašnog zločina” za razliku, jelte, od njega – Vučića.

Blago nama.

Ovakve ne baš suptilne prijetnje – ja sam vam još i dobar kakvih ima – pokazuju da se pasivno-agresivni politički kurs samo nastavlja. No, da takve izjave ne ostanu samo stvar bivših i sadašnjih radikala i socijalista nego da se pokaže čitav politički spektar pobrinula se Ana Brnabić, koja je u svojstvu predsjednice Vlade Srbije iz Banje Luke poručila “da su Srbija i RS sve više jedno” te izrazila nadu da će takvo sjedinjenje postati još izraženije tokom 2019. godine.

Time se Brnabićka, zbog čijih su LGBT svjetonazora neki očekivali “progresivniju” politiku (jer ima ljudi koji pripadnike LGBT zajednice po automatizmu iz nekih razloga smatraju ljevičarima), pokazala istomišljenikom Dodika i Vučića, barem kada je riječ o Bosni i Hercegovini.

Štaviše, izgleda da se Brnabićka, kao deklarirana pripadnica LGBT populacije, upadljivo trudi da što jasnije pokaže kako je ta činjenica ne ometa da istovremeno bude i legitimna velikosrpkinja.

Kao što se može vidjeti iz svega navedenog, velikosrpstvo i pretenzije prema Bosni i Hercegovini nisu stvar niti jedne političke partije, niti određenog lijevog ili desnog političkog spektra, čak niti specifičnog životnog svjetonazora i seksualne orijentacije, nego čitave srpske političke, a možda i nacionalne kulture.

PROČITAJTE I...

Naravno, umjesto da se bave činjenicom da se u RS-u uči isključivo srpski, a u dijelovima koji su bili pod vlašću HZHB, a danas pod vlašću HDZ-a BiH, isključivo hrvatski, njima je lakše prepoznati segregaciju i diskriminaciju u Sarajevu. Oni je vide u činjenici da u Sarajevu svi učenici mogu birati jedan od tri službena jezika BiH. Zašto je to tako kada znamo da je sam bosanski jezik integrirajući, da ga Bošnjaci ne svojataju kao privatno dobro, da se oko ove kategorije okupio najveći broj građana Bosne i Hercegovine tokom popisa stanovništva?

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!