Velikohrvatski jastreb kokošar

Da nije odvratno i groteskno, bilo bi smiješno, ali tako je to kada se okolo toči praljkovača.

U jednom od ranijih brojeva Stava pisali smo o tome kako Ivan Šušnjar, vlasnik portala Poskok i rezidentni hrvatski medijski ekstrem, pokušava nalijepiti Bošnjacima etiketu za terorizam, i to uglavnom rafalnim twiteranjem na engleskom jeziku i korištenjem lažljivih haštagova nastojeći povezati Armiju RBiH s terorističkim napadom 11. septembra. Pa šta se zalijepi, zalijepi.

Nažalost, to nije neka perverzna razonoda nesuđenog konzula Šušnjara, nego sasvim ozbiljan, barem u njegovoj glavi, pokušaj da legitimira ideju hrvatskog separatizma tako što će demonizirati Bošnjake. Sličnim infantilnim i stupidnim rabotama bavi se još jedan velikohrvatski jastreb kokošar po imenu Slaven Raguž, osnivač i predsjednik marginalne Hrvatske republikanske stranke i član Predsjedništva tzv. Hrvatskog narodnog sabora BiH.

U pauzama zagovaranja raspada Bosne i Hercegovine i veličanja ratnog zločinca Praljka, i Raugužu je sinulo da ne bi bilo loše haško sankcioniranje udruženog zločinačkog poduhvata, poznatijeg kao Herceg-Bosna, pokušati amortizirati povezujući Armiju RBiH s terorističkim napadom na prostorije francuskog satiričnog lista Charlie Hebdo, nazivajući teroriste “bosanskim vitezovima” i optužujući Bakira Izetbegovića da je njihov mecena.

Da nije odvratno i groteskno, bilo bi smiješno, ali tako je to kada se okolo toči praljkovača.

 

PROČITAJTE I...

Činjenica da 140. godišnjica od ubistva muftije Karabega protječe u tišini, bez naučnih skupova, okruglih stolova ili tribina, jasan je pokazatelj da Bošnjaci Mostara i Bosne i Hercegovine u cjelini još nisu dovoljno svjesni svoje historije i identiteta. O muftiji Karabegu knjigu piše dr. Ibrahim Kajan, koji u razgovoru za Stav govori o veličini Karabegove žrtve, zapostavljanju muftije Karabega od strane istraživača i institucija, te o svom romanu

Meho Bašić je za života odbio priznanje “Zlatni ljiljan”. U toku rata, prilikom jedne godišnjice su ga predlagali, ali im je on rekao da se ne bori ni za ljiljane ni za pare. Nakon pogibije, posthumno mu je dodijeljen. Kod kuće je često imao običaj kazati da glavni glumci poginu na kraju. U porodici su stalno strepili nad tim riječima, koje su se na koncu, nažalost, obistinile

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Đingis Kan 21.01.2018.

    Kakvi su ovo bolesnici pa mora da ima neko da za ovu klevetu i propagandu može da ih kazni kad već šušnjar može da prijavljuje ljude kojekakvim sumnjivim sudovima po širokom i da se ti ljudi kazne radi toga može valjda i njih neko kazniti, zaštićeni su kao sjeverni bjeli nosorog ne mogu da vjerujem šta se sve dopušta

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!