VELIKO ISTRAŽIVANJE “STAVA”: KOSOVSKA KRIZA

Jačanje stabilnosti u regiji zapadnog Balkana, za šta se transparentno zalaže Vlada Srbije, nije moguće postići osporavanjem nezavisnosti Kosova i sličnim utjecajima iz Beograda s posljedicama destabilizacije unutar Kosova, BiH i Crne Gore. Smatra se da je Srbija faktički priznala nezavisnost Kosova, ali da iz taktičkih, političkih i ideoloških razloga odlaže zvanično priznanje, što je već učinilo 108 država svijeta. Političko i institucionalno prisustvo Srbije, posebno na sjeveru Kosova, ima smisao osporavanja teritorijalnog integriteta i nezavisnosti Kosova, iako je de jure sjever Kosova integriran u državne institucije u Prištini. Dakle, problem Kosova jeste usklađivanje stvarnog i ustavnog stanja

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

I na srpskoj i na albanskoj strani u medijima i ponašanjima političara ima vokabulara mržnje. U običnim razgovorima Srbi pogrdno nazivaju Albance “Šiptari”, a Albanci, također pogrdno, nazivaju Srbe “Škije”. Srbi o Albancima govore i pišu da su teroristi, da slijede radikalni islam i da vlast u Prištini nije sekularna, već da je islamska. Albanci za Srbe govore i pišu da su kriminalci, ubice i neprijatelji albanskog naroda. U albanskim medijima ističu se zločini koje su tokom rata počinili Srbi, dok se kritički ne piše i ne govori o zločinima koje su Albanci počinili nad Srbima, čega je bilo u kudikamo manjem obimu u usporedbi s mnogim zločinima Srba nad Albancima. Srpsko-albanska saradnja u oblasti kulture jeste neznatna. Mlađi Albanci ne znaju srpski jezik, a stariji znaju, dok ni mlađi ni stariji Srbi ne znaju albanski. O zajedničkom životu Srba i Albanaca nema ni govora, ali se spominje potreba življenja jednih pored drugih u toleranciji.

Prema izjavi predsjednika općine Bujanovac Jonuza Muslijua zahtjevi Albanaca s juga Srbije jesu: (a) da Srbija prizna status borca pripadnicima Oslobodilačke vojske Preševa, Bujanovca i Medveđe; (b) da se ispoštuju rezultati referenduma od 1992. godine, da jug Srbije bude u sastavu Kosova; (c) da školski udžbenici budu samo iz Tirane i Prištine; (d) da se u Srbiji ne sprečava upotreba nacionalnih simbola Albanaca. Kao reakcija na srbijansko-kosovski Sporazum o Zajednici srpskih općina na sjeveru Kosova, osnovana je tzv. Zajednica albanskih općina na jugu Srbije.

Najviši zvaničnici Prištine, dok je bila predsjednica Kosova Atifete Jahjaga i premijer Isa Mustafa, prihvatali su stavove međunarodne zajednice da se u Prištini osnuje Specijalni sud za ratne zločine, iako se tome suprotstavljala opozicija, posebno albanski pokret Samoopredjeljenje, te Hašim Tači, ranije ministar vanjskih poslova Kosova, od 26. februara 2016. godine predsjednik Kosova, za koga se nagađa da će od istog tog suda lično biti procesuiran za zločine OVK-a. Tači je izložen prijetnji da će biti uhapšen u slučaju ulaska na teritoriju Srbije.

Skupština Kosova aprila 2014. godine podržala je formiranje Specijalnog suda za ratne zločine, pored ostalog i zato što bi, ako to ne učine institucije Kosova, Vijeće sigurnosti UN-a donijelo odluku o njegovom formiranju. Krajem marta 2015. godine Skupština Kosova većinom je glasova (37:22) odbacila preporuke koje je dala parlamentarna grupa Samoopredjeljenje protiv osnivanja Specijalnog suda za ratne zločine.

POLITIČKA POZICIJA SRBIJE PREMA KOSOVU

Vlada u Prištini napreduje u pogledu jačanja kosovske državnosti i nezavisnosti. Tokom 2014. godine, potpisivanjem ugovora o Partnerstvu za mir, intenzivirani su odnosi Kosova s NATO, koji podržava i pomaže proces osnivanja oružanih snaga Kosova. Krajem oktobra 2015. godine EU i Kosovo su potpisali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, iako pet članica EU još nisu priznale nezavisnost Kosova (Španija, Grčka, Kipar, Rumunija i Slovačka). Dakle, EU tretira Kosovo isto kao i ostale zemlje zapadnog Balkana, angažirajući značajna sredstva iz IPA fondova. Prema kolumni u beogradskom NIN-u, srpska strana prestala je apriori odbacivati da Kosovo dobije svoje oružane snage, te je u vezi s tim postavila sljedeće zahtjeve: osnivanje zajednice srpskih općina, da Srbin bude direktor kosovske tajne službe sigurnosti, da Srbin bude zamjenik komandanta oružanih snaga Kosova, da se zaustavi privatizacija “Trepče” i “Brezovice”.

Jačanje stabilnosti u regiji zapadnog Balkana, za šta se transparentno zalaže Vlada Srbije, nije moguće postići osporavanjem nezavisnosti Kosova i sličnim utjecajima iz Beograda s posljedicama destabilizacije unutar Kosova, BiH i Crne Gore. Smatra se da je Srbija faktički priznala nezavisnost Kosova, ali da iz taktičkih, političkih i ideoloških razloga odlaže zvanično priznanje, što je već učinilo 108 država svijeta. Političko i institucionalno prisustvo Srbije, posebno na sjeveru Kosova, ima smisao osporavanja teritorijalnog integriteta i nezavisnosti Kosova, iako je de jure sjever Kosova integriran u državne institucije u Prištini. Dakle, problem Kosova jeste usklađivanje stvarnog i ustavnog stanja.

Raspravu o konačnom statusu Kosova Vlada u Beogradu apriori ne odbacuje, već samo odgađa, što ilustrira stav premijera Vučića: “Još je rano da se govori o konačnom rešenju. Mi moramo da vidimo kako se stvari kreću i kakvi su potezi koje treba da poduzimamo, stvari su se promenile nagore u međuvremenu…” Drugačije misli predsjednik SANU-a, akademik Vladimir Kostić, koji je “šokirao” cijelu Srbiju stavom da je Kosovo zauvijek izgubljeno, da prema tome treba odrediti novu granicu Srbije i “dostojanstveno” povući. Zbog te izjave, vlast i mediji u Srbiji etiketirali su Kostića izdajnikom, neprijateljem i stranim plaćenikom, iako su ga svojim potpisima putem peticije podržale dvije stotine srpskih intelektualaca. Isticanjem da Srbija, umjesto prema Kosovu, treba da se usmjeri prema “Republici Srpskoj”, akademik Kostić malo je olakšao optužbe protiv sebe zbog odricanja od Kosova.

U okviru stavova za odlaganje rasprave o konačnom statusu Kosova, najviši zvaničnici Srbije ističu da bi priznanje Kosova izazvalo građanski rat u Srbiji, te da se nikakva odluka o Kosovu ne može donijeti drugačije, nego putem referenduma. Najviši zvaničnici Srbije maštaju da se konačan status Kosova riješi u okviru ustavnog uređenja Srbije, slično autonomijama nekih regija u drugim državama, ili pak da se Kosovu, u okviru ustavnog uređenja Srbije, dodijeli status kao što je entitet RS u BiH. Pošto će se takve želje pokazati iluzornim, vjerovatno je da će lideri Srba doći do zaključka da konačno trebaju priznati nezavisnost Kosova, pa će pokušati da sjeverne srpske općine, u okviru ustavnog uređenja Kosova, dobiju maksimalnu autonomiju, odnosno da te općine postanu entitet u okviru Kosova. S obzirom na to da Albanci, pa i međunarodna zajednica, znaju u kojoj mjeri srpski entitet komplicira situaciju u BiH, vjerovatno je da se nikada neće postići da srpske općine na sjeveru Kosova budu entitet kao što je RS, a pogotovo je iluzorno očekivati da se Kosovari odreknu države i pristanu na entitetski status u okviru Srbije.

Na Kosovu je uspostavljena Kancelarija Srbije za Kosovo i Metohiju. Vučićeva Vlada i srbijanski mediji Kosovo i dalje tretiraju pokrajinom, kao što je bilo prije proglašenja kosovske nezavisnosti. Također, uspostavljena je i posebna Kancelarija za koordinacione poslove u pregovaračkom procesu sa privremenim institucijama samouprave u Prištini. Iz naziva Kancelarije vidi se da Srbija vlast u Prištini tretira kao da je privremena samouprava, a ne država.

Boraveći na sjeveru Kosova sredinom januara 2015. godine, pred okupljenim Srbima u Posjanama, Štrpcima i Gračanici, srbijanski premijer Aleksandar Vučić govorio je da kosovski Srbi trebaju imati dobre odnose s komšijama Albancima, da Srbi i Albanci više neće ratovati, već da će živjeti zajedno u miru, da zapaljiva retorika i teške riječi ne donose ništa dobro, da probleme treba rješavati hladne glave, a ne vrelog srca.

Vučić je pozivao Srbe da Albancima na Kosovu ne prodaju svoja imanja, već da ostanu živjeti na svojim ognjištima. Više od simbolike značilo je Vučićevo otvaranje ginekološke ambulante u Pasjanu za Srbe na sjeveru Kosova. Pitanje napuštanja Kosova od strane Srba izrazit je problem, jer je početkom 2015. godine dnevno s Kosova odlazilo po 500 Srba s cijelim porodicama. Dakle, rađanje, ostanak Srba na Kosovu i apeliranje da Srbi ne prodaju svoja imanja Albancima može se smatrati strateškom orijentacijom politike Beograda prema Kosovu. Srbija nije mogla održati svoju vlast na Kosovu, ali pokušava zadržati Srbe. Prisustvo i jačanje vlasti iz Prištine na sjeveru Kosova smatra se uzrokom iseljavanja Srba, pa se pokušava da, umjesto suvereniteta Beograda nad Kosovom, bude uspostavljena što jača zajednica srpskih općina preko koje će se relativizirati utjecaj prištinskih vlasti od koje Srbi bježe s Kosova.

VELIKOSRPSKA POLITIKA SEGREGACIJE I APARTHEJDA

Utjecaji iz Srbije prema Kosovu, isto kao prema BiH i Crnoj Gori, imaju smisao segregacije i aparthejda, jer se upravo iz Beograda usmjerava podjela po nacionalnom kriteriju svega postojećeg – zemlje, šuma, preduzeća, škola, ambulanti… U tom smislu, iz Beograda se insistira na formiranju jake “zajednice srpskih općina” na sjeveru Kosova. Pred nastavak pregovora Beograda i Prištine u Bruxellesu eskalirao je problem imovinsko-pravnog tretmana Metalurškog kombinata “Trepča”, koga Vlada u Beogradu smatra svojom imovinom, a Vlada Kosova tvrdi da je “Trepča” kosovsko, a ne srbijansko vlasništvo. Po nacionalnom, a ne tehnološko-proizvodnom kriteriju, taj kombinat podijeljen je na sjeverni dio, oko 30-40 posto, koji pripada Srbima i gdje se u poslovanju primjenjuju propisi Srbije, i južni dio, oko 60-70 posto, koji pripada Albancima i gdje se primjenjuju propisi Kosova. Negodovanje iz Beograda eskaliralo je u povodu najave da Skupština Kosova treba donijeti izmjene Zakona o javnim preduzećima, po čemu bi se sjeverni dio kombinata stavio pod vlast Prištine. Na sličan način u odnosima Beograda i Prištine problematizira se još 19 preduzeća, naprimjer za jezero i Hidrocentralu Gazivode. Srbijansko osporavanje Kosovu da raspolaže tim resursima znači osporavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Kosova kao države.

Na srbijansko osporavanje Kosovu da raspolaže kombinatom “Trepča”, krajem januara 2015. godine uslijedile su žestoke reakcije Albanaca. Pokret Samoopredjeljenje na čelu s Albinom Kurtijem (od marta 2015. godine na čelu s Visarom Imerom), te poslanici opozicionih partija Fatmir Limaj iz Alijanse za budućnost Kosova i Ramuš Hajredinaj iz Inicijative za Kosovo, organizirali su masovne demonstracije u kojima su ispred Vlade Kosova revolt ispoljavale desetine hiljada Albanaca okupljenih s Kosova, Makedonije i Albanije. Zahtijevali su proglašenje Metalurškog kombinata “Trepča” javnim dobrom Kosova, te smjenu “ministra za zajednice i povratak” u Vladi Kosova Aleksandra Jablanovića. U demonstracijama je bilo više od 50 povrijeđenih policajaca, a 25 povrijeđenih civila zatražilo je ljekarsku pomoć. Zemlje Zapada koje su priznale nezavisnost Kosova u vezi s pitanjem kombinata ističu da je u vlasništvu Kosova sve ono što se nalazi na teritoriji Kosova, kako je ocijenio i ambasador Velike Britanije u Prištini Jan Klif.

NEKA OD STAJALIŠTA EU O KOSOVU

Za prijem u svoje članstvo EU nije eksplicitno postavila uvjet da Srbija prizna Kosovo, ali je implicitno taj uvjet postavljen putem platforme za pregovore po Poglavlju 35 za pristupne pregovore između EU i Srbije. U toj platformi, od strane EU, Kosovo se tretira državom, te, kako ističu srbijanski mediji, u obliku “49 zamki Srbija navodi ka priznanju Kosova”, tražeći od Srbije: da izgradi prelaze na granici s Kosovom, da zatvori alternativne prelaze iz Srbije na Kosovo, da ohrabri općine na sjeveru Kosova da prihvate službene pečate i ostala obilježja Kosova, da se na sjeveru Kosova ukine Civilna zaštita, da srbijanska i kosovska elektroprivreda potpišu sporazume o saradnji, da Srbija omogući elektroprivredama Kosova i Srbije članstvo u međunarodnim asocijacijama, da se riješi pitanje “Trepča” i Hidroelektrane Gazivode jer pripadaju Kosovu, da se Kosovu omogući dodjela telekomunikacijskog pozivnog broja itd. Ove zahtjeve od strane EU srbijanski zvaničnici nazivali su “jezivim”. Isti su bili povod da se najviši srbijanski državni predstavnici sastanu s patrijarhom Irinejem, jer je SPC ključni faktor oblikovanja javnog mišljenja o krupnim političkim pitanjima, posebno o onima koja se tiču statusa Kosova, odnosno o onima o kojima zvaničnici države i crkve trebaju postići konsenzus. Tako je ubrzano donošenje odluke o prijevremenim izborima u Srbiji kako bi građani dali signal o pravcima djelovanja vlasti koja bude izabrana.

Srbija, kao kandidat za članstvo u EU, u pretpristupnim integracijskim pregovorima u vezi s Kosovom, dužna je ispuniti jedanaest uvjeta, među kojima su: (a) donijeti rješenje o zajednici srpskih općina u skladu s prištinskim zakonima; (b) učešće Prištine u svim regionalnim forumima; (c) prihvatanje kosovskog pasoša na granici sa Srbijom; (d) izgradnja zidanih objekata na graničnim prelazima između Kosova i Srbije… Prema tome, sugeriraju se sljedeća pitanja: Kako će Srbija ispuniti navedene uvjete a da i dalje odbija priznati Kosovo? Kako će Srbija odbaciti te uvjete a da ne ugrozi stabilnost u regiji? Srpski politički faktori smatraju da EU nije korektna prema Srbima i Srbiji jer neće direktno, eksplicitno da kaže šta traži od Srbije, već radikalno postavljenim uvjetima implicite traži da Srbija suštinski prizna Kosovo. Zanimljivo je da i Srbi i Albanci žele da se ukine misija EU u formi EULEX-a.

NASTAVAK PREGOVORA BEOGRADA I PRIŠTINE U BRUXELLESU

Masovne nasilne demonstracije koje je organizirala albanska opozicija na Kosovu krajem 2014. i početkom 2015. godine ocijenjene su kao pritisak u vezi s tada predstojećim nastavkom pregovora Beograda i Prištine. Masovnost, intenzitet i nasilje tih demonstracija kosovskim pregovaračima su mogli poslužiti za opravdavanje njihovih pregovaračkih zahtjeva i za odbacivanje zahtjeva srbijanske strane. Istovremeno, upravo u pripremama za nastavak pregovora u Bruxellesu, dok je albanska opozicija demonstrirala, politički autoriteti na vlasti u Prištini isticali su namjeru da Republika Kosovo tuži Republiku Srbiju za genocid. Također, isticali su i namjeru Kosova da od Srbije traži ratnu odštetu. Naprijed navedene aktivnosti pozicije i opozicije kosovskih Albanaca ukazuju na visok nivo organiziranosti i koordinacije njihovog djelovanja s istim ciljem u višemjesečnim neposrednim pripremama Vlade Kosova za predstojeći nastavak pregovora sa Srbijom u Bruxellesu.

Deset mjeseci nakon sporazuma u Bruxellesu, također u Bruxellesu, 9. februara 2015. godine nastavljeni su pregovori Prištine i Beograda. Delegaciju Srbije predvodio je premijer Aleksandar Vučić, a delegaciju Kosova premijer Isa Mustafa. Posredovala je šefica evropske diplomatije Federika Mogherini. Ambicije s kojima je srpska strana ušla u pregovore bile su: formiranje zajednice srpskih općina na sjeveru Kosova, dolazak srpskih sudija i tužilaca na Kosovo i povratak na funkciju smijenjenog ministra u Vladi Kosova Aleksandra Jovanovića.

Ambicije kosovske delegacije bile su: raspuštanje Civilne zaštite na sjeveru Kosova, dobijanje međunarodnog telefonskog broja za Kosovo, pitanje imovine, posebno kombinata “Trepča” i drugih preduzeća, položaj Srpske pravoslavne crkve na Kosovu. Pregovori su bili uspješni jer je parafiran sporazum o pravosuđu, kojim se omogućava paritetna nacionalna zastupljenost sudija i tužilaca u pravosudnim institucijama na sjeveru Kosova. Sporazum je značajan jer ojačava suverenost Kosova, s obzirom na to da se pravosuđe na sjeveru Kosova izuzima iz okvira pravosuđa Srbije, a zakoni Srbije više se neće moći provoditi na teritoriji Kosova jer će se postupati po zakonima Kosova.

Sljedeća runda pregovora dvojice premijera, Aleksandra Vučića i Isaa Mustafe, bila je sredinom juna 2015. godine, kada su razmatrana sljedeća pitanja: formiranje zajednice srpskih općina, telekomunikacije, energetika i u vezi sa svim tim pitanjima – tretman imovine na Kosovu, kao što je kombinat “Trepča”, trafostanica Vlčač, Gazivode, dalekovodi, sloboda kretanja preko mosta između sjevernog i južnog dijela Kosovske Mitrovice, “Park mira”, međusobno priznavanje autoosiguranja… Učesnici pregovora cijenili su da je postignut napredak te da je potpisan sporazum o međusobnom priznavanju autoosiguranja, što će olakšati slobodu kretanja i život građana, jer prilikom prelaska administrativne linije između “srpskog sjevera” i ostatka Kosova više neće morati plaćati “naknade za osiguranje”.

Kada je u nastavku pregovora 25. augusta 2015. godine potpisan Sporazum o zajednici srpskih općina, tokom jeseni i zime 2015/2016. godine uslijedila je eskalacija nasilja u Skupštini Kosova, tako što su više puta predstavnici pokreta Samoopredjeljenje bacali suzavac u skupštinskoj dvorani, dok su na ulicama Prištine ispoljavali nasilje. Zahtijevali su da premijer Isa Mustafa povuče potpis sa Sporazuma te da se proglasi nevažećim Sporazum o granici između Kosova i Crne Gore. Akcije pokreta Samoopredjeljenje rezultirale su da predsjednica Kosova Atifeta Hahjaga zatraži ocjenu ustavnosti Sporazuma o formiranju Zajednice srpskih općina, čime je izazvala oštre reakcije Beograda, koji je ocijenio da je na taj način Kosovo odustalo od tog sporazuma. Srbijansko ogorčenje pojačano je kada je 10. novembra 2015. godine Ustavni sud Kosova privremeno suspendirao Sporazum o Zajednici srpskih općina, pa je mjesec kasnije, 23. decembra 2015. godine dao saglasnost za osnivanje Zajednice srpskih općina, u skladu s bruxelleškim sporazumom.

VELIKOALBANSKE IDEJE I ODNOSI SRBIJE S ALBANIJOM

Odnosi se Srbije i Albanije poboljšavaju. Odraz relaksiranja tih odnosa, pored ostalog, jeste i “historijski” dolazak zvaničnika Albanije na sastanak ministara vanjskih poslova i finansija zemalja zapadnog Balkana u Beogradu 23. oktobra 2014. godine, gdje su bili i najviši zvaničnici EU. Pred taj skup premijer Albanije Edi Rama i premijer Srbije Aleksandar Vučić, putem medija, razmjenjivali su pomirujuće izjave, ističući potrebu da se u odnosima njihovih zemalja, umjesto neprijateljstva, afirmira prijateljstvo, umjesto sukoba da se afirmira partnerstvo. U težnjama za poboljšanje srbijansko-albanskih odnosa, kao posrednik, aktiviran je ministar vanjskih poslova Italije Paolo Gentiloni, koji je u Rimu krajem januara 2015. godine održao sastanak s ministrima vanjskih poslova Srbije i Albanije Ivicom Dačićem i Ditmirijem Bušatijem. Posrednička uloga Italije u odnosima Kosova i Srbije asocirala je na posredničku ulogu Turske u odnosima BiH sa Srbijom i Hrvatskom.

Srbija je opterećena sumnjom da rukovodstvo Tirane djeluje na stvaranju velike Albanije, što njeni zvaničnici demantiraju, zalažući se za regionalnu politiku integracije svih zemalja zapadnog Balkana u EU i NATO. Za kosovske medije albanski premijer Edi Rama rekao je da “ujedinjenje Albanije i Kosova ima dvije mogućnosti. Prvo je ujedinjenje u Evropskoj uniji. Međutim, ako EU nastavi da zatvara vrata integraciji Kosova, onda će dvije zemlje biti prinuđene da se ujedine na klasičan način”. Ta izjava, posebno njen drugi dio, opravdava srpske sumnje da Albanci djeluju u cilju stvaranja velike Albanije.

Albanija se zalaže da Kosovo postane članica svih međunarodnih organizacija, čemu se Srbija oštro suprotstavlja. Posebno je Srbija osudila lobiranje od strane Albanije s ciljem da Kosovo postane članica OSSE-a i UNESCO-a. Sredinom oktobra 2015. godine Izvršni savjet UNESCO‑a odlučio je da Generalnoj konferenciji predloži prijem Kosova u UNESCO, za šta je glasalo 27 zemalja, a 14 je bilo protiv. Taj prijedlog nije usvojen jer početkom novembra 2015. godine na Generalnoj konferenciji UNESCO-a Kosovo nije dobilo dvotrećinsku podršku (142 države), što je bilo potrebno za prijem Kosova u članstvo. Srbijansko lobiranje protiv prijema Kosova u UNESCO realizirano je pomoću plasiranja ocjene da bi ulazak Kosova u tu organizaciju dodatno ugrozio “srpsko naslijeđe” na Kosovu, jer to naslijeđe ne može čuvati onaj ko ga ugrožava.

Premijer Albanije Edi Rama pozvao je na Generalnoj skupštini UN-a sve zemlje svijeta da priznaju nezavisnost Kosova, što je Srbija ocijenila kao ugrožavanje pozitivnih rezultata u pregovorima u Bruxellesu Beograda i Prištine. Kosovo je postalo članica MMF-a, Svjetske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj, Međunarodnog olimpijskog komiteta, niza drugih sportskih organizacija, Evropske asocijacije privrednih komora. Pri tome treba imati u vidu da političke snage izvan zvaničnih institucija Albanije i Kosova koordinirano djeluju u Albaniji, Kosovu, Crnoj Gori, zapadnoj Makedoniji i na jugu Srbije, zagovarajući “prirodnu Albaniju” (veliku Albaniju) koja obuhvata dijelove Grčke, zapadnu Makedoniju, Kosovo, jug Srbije, značajan dio Crne Gore, uključujući Podgoricu i Ulcinj. U Crnoj Gori takve ideje zastupa Kočo Danaj, predsjednik partije Za prirodnu Albaniju, koja insistira da međunarodna zajednica odbaci odluke Londonske konferencije od 1913. godine i prizna granice Albanije u kojima je ona proglašena 28. novembra 1912. godine.

ODNOSI BOSNE I HERCEGOVINE S REPUBLIKOM ALBANIJOM I REPUBLIKOM KOSOVO

Odnosi BiH i Albanije uglavnom su dobri, iako je tokom 2014. zatvorena Ambasada Albanije u Sarajevu, navodno zbog racionalizacije diplomatske mreže. Razvijena je ekonomska saradnja, naročito u oblastima turizma i elektroprivrede, a 16 firmi iz BiH angažirane su na razvojnim projektima u Albaniji. U privrednoj saradnji s Albanijom BiH ostvaruje suficit. Zato što BiH nije priznala Kosovo, te zbog teškoća u vezama Kosova i BiH, Albanija je eksponirana kao zastupnik građana Kosova u BiH, što je utemeljeno na Ustavu Albanije, koji obavezuje da Tirana brine za Albance gdje se god nalaze širom svijeta. Po tome, odnos Albanije u zaštiti Albanaca na Kosovu isti je kao odnos Srbije i Hrvatske u zaštiti Srba, odnosno Hrvata u BiH.

Predsjednik Albanije Bujar Nishani boravio je u zvaničnoj posjeti Bosni i Hercegovini 24. februara 2016. godine. Konstatirane su iste težnje Albanije i BiH za integriranje u EU i NATO, što pogoduje jačanju stabilnosti i sigurnosti regije zapadnog Balkana. Predsjednik Bujar pokrenuo je pitanje priznavanja dokumenata za kretanje građana Kosova. Izrazio je želju da građani BiH s ličnim kartama mogu odlaziti u Albaniju, odnosno da građani Albanije isto tako mogu dolaziti u BiH. Založio se za interese Kosova, pored ostalog, i u pogledu uključivanja Kosova u članstvo Jadranskoj povelji. Apelirao je da BiH prizna Kosovo, čemu se suprotstavio srpski član Predsjedništva Mladen Ivanić.

Na Kosovu ima oko 40.000 Bošnjaka, a u BiH ima oko 25.000 Albanaca. Albanci nisu zadovoljni odnosom BiH prema građanima Kosova. Predstavnici Srba u institucijama BiH blokiraju mjere za relaksaciju odnosa BiH s Kosovom, posebno u pogledu ukidanja viza i slobode kretanja. Prema ocjeni bivšeg ambasadora Albanije u BiH Flamura Gašija: “Srbija je maksimalno relaksirala odnose prema građanima Kosova. (…) Ne tražimo ništa drugo, samo da BiH radi ono što radi Srbija.”

“Velika Albanija” kao inspiracija za srpske i hrvatske nacionaliste u njihovim težnjama na štetu stabilnosti BiH

 Kosovo će trajno očuvati svoju samostalnost i suverenost. Pozicija i ugled Kosova u regiji Balkana, Evropi i svijetu će jačati. Njegova afirmacija će se odvijati putem uključivanja u članstvo raznih političkih, ekonomskih, kulturnih, sportskih, vojnih i drugih organizacija i asocijacija. Kad ojača samostalnost i suverenost, Kosovo će konkretnije ispoljavati tendenciju integracije s Albanijom. Težit će da Albanija i Kosovo u kulturnom, a u značajnoj mjeri i u političkom smislu budu jedinstvena cjelina. Uporedo s tim, jačat će tendencije dezintegracije Makedonije, u okviru čega će se težiti da se u jedinstven kulturni i politički prostor Albaniji i Kosovu pridruži i zapad Makedonije. Težnje Albanaca za uspostavom velike Albanije bit će dodatna inspiracija za srpske i hrvatske nacionaliste u njihovim težnjama na štetu stabilnosti Bosne i Hercegovine. Osjećat će se međuutjecaj velikosrpskih, velikoalbanskih i velikohrvatskih težnji na Balkanu, što će biti kontekst političke sudbine Kosova. Svaka od tih triju težnji, bez obzira na međusobne sukobe, na ostale dvije djelovat će poticajno.

Odnosi Kosova i Albanije bit će “kamen spoticanja” u odnosima među svim državama na Balkanu. Iako će se grubo sukobljavati, ipak će se u krajnjim konsekvencama međusobno lakše sporazumijevati velikosrpska, velikoalbanska i velikohrvatska politika, nego što će se makedonska i bosanskohercegovačka politika moći sporazumjeti s bilo kojom od njih. Primjer je ratni savez Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine. Taj se savez osjeća i poslije rata. Meta destrukcije od strane velikodržavnih politika na Balkanu bit će državnost i teritorijalni integritet Makedonije i Bosne i Hercegovine.

U proteklim decenijama simpatije međunarodne zajednice bile su prema Albaniji i Kosovu, ali ako velikoalbanske težnje postanu veći sigurnosni rizik, simpatije međunarodne zajednice mogu ići u korist Srbije, što može ugroziti međunarodnu poziciju Kosova, pa čak izazvati novu historijsku i ratnu situaciju s rizikom nestanka Kosova kao nezavisne države. Dakle, nije problem povezivanje albanskog naroda iz triju država – Albanije, Kosova i Makedonije, već je problem mjere u tom povezivanju, jer ako se prekorači rizična granica, procesi se mogu odvijati na štetu Kosova jer bi tada država Kosovo bila pod rizikom nestanka, što je šansa velikosrpskoj politici koja želi povratak Kosova u političko uređenje Srbije.

USPOREDBA INTERVENCIJE MEĐUNARODNE ZAJEDNICE NA KOSOVU I BiH

Za djelovanje međunarodne zajednice, posebno za vojnu operaciju NATO-a u BiH, ističe se da je kasnilo i da je bilo blago, ali da je bolje što je vojna operacija NATO-a uslijedila i sa zakašnjenjem, pa makar bila i blaga, nego da je sasvim izostala. Dimenzije katastrofe u BiH srazmjerne su dimenzijama kašnjenja i blagosti u reagiranju međunarodne zajednice. Za vojnu intervenciju NATO-a na Kosovu ističe se da je prevenirala katastrofalne posljedice za stanovništvo Kosova, posebno za najbrojnije Albance. Efekti preveniranja srazmjerni su nivou ispoljene pravovremenosti intervencije NATO-a. Efekti zaštite ugroženog stanovništva Kosova postignuti su upravo po osnovu korištenja pouka iz kasnog i blagog reagiranja u Bosni i Hercegovini. Prilikom operacije NATO-a u Bosni i Hercegovini, kao vojni ciljevi, izostavljeni su oni na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije, pa se borbeno djelovalo samo po položajima srpske vojske na frontu u sukobu s Armijom RBiH, dok su u slučaju intervencije NATO-a na Kosovu po cijeloj Srbiji i Crnoj Gori gađani ciljevi koje je trebalo uništiti ili paralizirati s ciljem da Srbija odustane od zločinačkih i genocidnih aktivnosti na Kosovu. Reagiranje NATO-a na Kosovu bilo je srazmjerno srpskim prijetnjama albanskom i drugom nesrpskom stanovništvu, što je u konačnom rezultiralo povlačenjem srpske vojske i policije s Kosova. Efekti vojne intervencije NATO-a omogućili su političko djelovanje za osamostaljenje Kosova.

U BiH je situacija bila drugačija. U vrijeme intervencije NATO-a BiH je bila međunarodno priznata država, članica UN-a koju je velikosrpska politika željela uništiti. Vojna intervencija NATO-a u BiH bila je u funkciji ispunjavanja obaveza za zaštitu njenog međunarodnog subjektiviteta i nezavisnosti. Dakle, politički kontekst intervencije NATO-a u BiH i intervencije na Kosovu bitno je različit. Zaštita ugroženog nesrpskog stanovništva zajednički je imenitelj za angažiranje međunarodne zajednice i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. U tom smislu, obje intervencije imale su humanitarni karakter i značaj. I u BiH i na Kosovu kao povod za NATO reagiranje bili su stravični zločini izvršeni u Račku (Kosovo) i na Markalama (BiH). Šire gledano, zajednički imenitelj za angažiranje međunarodne zajednice i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu jeste i “pomoć” Srbima da ne počine još veće zločine.

Srpski će narod kroz historiju nositi veliki teret odgovornosti za zločine u ratovima koji su se dogodili u procesu disolucije bivše SFRJ, ali bi taj teret za srpski narod bio mnogo veći da nije bilo intervencije NATO-a u BiH i na Kosovu. U tom smislu, šire gledano, NATO je djelovao u korist srpskog naroda i na Kosovu i u BiH. Srpska iskustva stečena na Kosovu u pogledu zlostavljanja nesrba, posebno kosovskih Albanaca i Bošnjaka, korištena su za zlostavljanje nesrba, posebno Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini, a vojna iskustva koja je srpska vojska stekla tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu korištena su u ratnim operacijama na Kosovu od 1996. do 1999. godine. Srpska ratna iskustva u Bosni i Hercegovini bila su mnogo veća nego ratna iskustva u Sloveniji i Hrvatskoj. Spram rata u Bosni i Hercegovini, ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj i Kosovu mogu se smatrati “malim” ratovima.

PROČITAJTE I...

Nikakvih konzekvenci nije bilo za Srbiju pa pretpostavljam da neće ni za Hrvatsku. Žalosno je stanje neodgajanja građana kojima se ne posreduju neke normalne, bazične poruke za budućnost. Radi se isključivo i neprestano na samoviktimizaciji i na laži. Više se toga bojim nego onoga što bi se u ovom trenutku moglo dogoditi između Sarajeva i Zagreba zbog presude

S članom Predsjedništva BiH Bakirom Izetbegovićem i predsjednikom najveće bošnjačke stranke razgovarali smo nakon njegove službene posjete Republici Srbiji. Izetbegović za sedmičnik Stav govori o detaljima posjete Beogradu i njegovoj reakciji na konferenciji za novinare, o otvorenim pitanjima u odnosima s Hrvatskom i Srbijom, o haškim presudama i Slobodanu Praljku, genezi sukoba Armije RBiH i HVO-a, o “virtualnoj” koaliciji između Čovića i Dodika, otkriva kada će SDA donijeti odluku o kandidatu za člana Predsjedništva BiH...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!