Veliko DA za politički stabilnu Tursku

Ustavne promjene, kada se primijene poslije izbora 2019. godine, imaju potencijal da donesu Turskoj prijeko potrebnu političku stabilnost na duge staze. U kvaziparlamentarnom sistemu tokom 95 godina, umjesto normalnih 20, promijenjeno je čak 65 vlada. Ova dinamična zemlja “vožena” je kao “pod ručnom”, a slabe koalicije otvarale su kapije vojnim pučevima. Želja Zapada da Turska ostane sapeta u nefunkcionalnom sistemu kada jednom više ne bude bilo moguće napraviti većinsku vladu nije prijateljska

Prošao je referendum za ustavne promjene u Turskoj. S koje god strane da se posmatra, a strana je mnogo, izlaznost od 86,73% učinila je ovaj svakako historijski dan za Republiku Tursku praznikom demokratije. Činjenica da je prošao s “minimalnom” razlikom (51,5%) bit će svakako tema debata i vjerovatno izvor, bar u neko blisko vrijeme, nesmanjene političke napetosti. S druge strane, činjenica da se gotovo ništa od usvojenih 18 amandmana na Ustav Republike Turske neće primijeniti prije narednih predsjedničkih i parlamentarnih izbora govori o tome da će biti dovoljno vremena da se filigranskim političkim radom, naročito u mjestima u kojima je glas “ne” prevladao, smire političke strasti.

Uprkos (bjesomučnoj) kampanji za “ne”, kako u zemlji, tako i u inostranstvu, koja je potpuno zamijenila teze i personificirala pitanje promjene političkog sistema o kojem se raspravlja već 50 godina i za koji se zalagao svaki ozbiljan politički faktor u Turskoj, uključujući svojevremeno i lidera Republikanske narodne partije (CHP) Kemala Kılıçdaroğlua, većina je odlučila da želi promjenu. Taj uspjeh Partije pravde i razvoja (AKP) i predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana pomenuta žestina kampanje njihovih protivnika čini samo većim.

NA ZAPADU, NAŽALOST, NIŠTA NOVO

Naravno da će protivnici ustavnih promjena, (opet) kako u zemlji, tako i u inostranstvu, nastojati potamniti tu pobjedu. Evropski komesari i birokrati u uzdržanim izjavama, svega samo ne čestitki, jasno su izrazili svoje nezadovoljstvo rezultatom referenduma u Turskoj održanog u nedjelju, 16. aprila. Kati Piri, članica Evropskog parlamenta, na Twitteru se direktno uključila u dezinformiranje, gdje je tvrdila da su obje strane proglasile pobjedu i da se čeka izvještaj Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OESS). Da i ne govorim o prijetnjama da je EU put za Tursku završen ako se paket ne povuče. Inače, OESS je svojim predreferendumskim izvještajem već osudio što se referendum održava u vrijeme vanrednog stanja, “kada su fundamentalne slobode ograničene”. Pitam se da li će to isto reći za francuske izbore koji slijede. S tim što moram primijetiti da se Istanbulom, za razliku od Pariza, ne šetaju do zuba naoružane trojke. Na kraju ispada da je NATO jedina međunarodna organizacija s barem zvanično nehisteričnim stavom o turskom referendumu – “to je stvar turskog naroda”, vojnički kratko, jasno i, prije svega, tačno.

Bakir Izetbegović, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, podržao je rezultate referenduma u Turskoj. “To su stvari koje su u posljednjoj dekadi podržavali oni koji su danas protiv toga kao što je CHP. To će definitivno stabilizirati prilike u Turskoj, učiniti je još snažnijom regionalnom silom. Ona igra stabilizirajuću i pozitivnu ulogu u tom dijelu svijeta i mislim da je dobro da u Turskoj bude jedno snažno liderstvo”, kazao je Izetbegović.

Kada je riječ o turskoj političkoj sceni, opozicija će pokušati osporavati validnost glasanja žaleći se na tehnikalije, što je folklor svih gubitnika izbora.

Osim porodičnog “ideološkog razmimoilaženja” u selu Yabanardı kod Diyarbakıra, u kojem su članovi jedne porodice pripucali jedni na druge što se završilo s tri smrtna ishoda, incidenata koji uključuju nasilje nije bilo. Opet treba podsjetiti da je izlaznost bila ogromna (više od 55 miliona glasača), kao uostalom i predreferendumska tenzija, pa je i to svojevrsni pokazatelj demokratske zrelosti.

Provokacija jeste bilo. Naročito od strane NE kampa. Njihove provokacije ponekad su bile komične. Vijest da je “poznati turski novinar Ali Bayramoğlu napadnut poslije glasanja na glasačkom mjestu” prilično je brzo obigrala svijet. Bayramoğlu je najavio da će glasati protiv ustavnih reformi, pa je predstavljeno kao da su ga zbog toga napali AKP aktivisti. Vrlo brzo ispostavilo se da je gospodin Bayramoğlu izazvao incident jer je pogrešno glasao i zahtijevao protuzakonitu stvar – da mu se da novi glasački listić. Jedini zapravo napadnuti jeste onaj koji je s punim pravom odbio da mu da novi listić. Sada taj ima masnicu ispod desnog oka, rezultat snage Bayramoğluovih argumenata. Ta činjenica, bespotrebno je reći, ostat će u granicama Turske.

Ta trivija jeste samo mala ilustracija kako se gradi (naročito u inostranstvu) slika “ugroženosti” NE kampa, a time i dovođenje u pitanje regularnosti referenduma. “Eksperti” su brže‑bolje izašli da objašnjavaju kako je pobjeda na referendumu posljedica Erdoğanove “strahovlade, čistki i zatvaranja opozicionih medija” i uobičajen asortiman klišeja koji se vrte do besvijesti u inostranim medijima. Pritom, naravno, ne primjećuju jedan paradoks, primijećen od nekog na Twitteru – u Turskoj, u kojoj “diktator” Erdoğan kontrolira SVE, uključujući i medije, 51% je glasalo za DA, dok je u “slobodnoj EU” za DA glasalo oko 70% turskih birača.

UVREDE NA RAČUN TURSKOG NARODA

Kada se čitaju i slušaju pomenuti “eksperti” i njihovi “argumenti” – a to su isti “argumenti” ovdašnjih protivnika – stječe se jak utisak da niko, apsolutno niko, nije pročitao niti sadašnji Ustav, niti 18 (sada već usvojenih) amandmana. Jedini suvisli tekst u, recimo, američkoj štampi o temi ustavnih promjena, koji je objavljen dan uoči referenduma, u New York Timesu napisala je Gulnur Aybet, profesorica međunarodnih odnosa na Tehničkom univerzitetu “Yildiz” i savjetnica predsjednika Erdoğana. Nažalost, upravo zbog te funkcije, to je lahko odbaciti kao propagandu, bez obzira na besprijekorne činjenice i historijsku perspektivu koju pruža. No, to je odbacivanje posljedica dugogodišnje (najmanje četiri godine) demonizacije Erdoğana, njegovih glasača i Turske.

To je stvorilo atmosferu koju je najbolje opisao bivši EU ministar Portugala Bruno Maçães na panel‑razgovoru o temi “Turski referendum i budućnost odnosa EU-Turska” prošle nedjelje u Istanbulu. “U Bruxellesu je takva atmosfera da, ko je god i najmanje naklonjen Turskoj automatski će biti optužen za jednu od tri sljedeće stvari: 1. da ne zna dovoljno o Turskoj, 2. da je na platnom spisku Vlade Turske ili 3. da sam naginje autoritatizmu.” Ništa novo niti revolucionarno za nekog ko se pokušava baviti činjenicama i historijom političkih dešavanja u Turskoj, za razliku od orijentalističkih klišeja i histerije, ali kad to izgovori bivši EU ministar, dođe kao neka vrsta utjehe.

Ustavne promjene, kada se primijene 2019. godine poslije predsjedničkih i parlamentarnih izbora, imaju potencijal donijeti Turskoj prijeko potrebnu političku stabilnost na duge staze. Naglasak je na dugim stazama. U kvaziparlamentarnom sistemu tokom 95 godina, s 4 ili pet godina izbornim ciklusom, umjesto normalnih 20, promijenjeno je čak 65 vlada. Sve su do 2002. godine to bile slabe koalicije, ne računajući deceniju vlade Adnana Menderesa (1950–1960), kada je Turska napredovala zadivljujućim tempom uporedivim s posljednjih 15 godina. Sve ostalo vrijeme ova dinamična zemlja “vožena” je kao “pod ručnom”, a te slabe koalicije otvarale su kapije vojnim pučevima (od 1960. godine četiri uspješna i dva neuspješna). Želja Zapada da Turska ostane sapeta u nefunkcionalnom sistemu kada jednom više ne bude bilo moguće napraviti većinsku vladu nije prijateljska, a o licemjerju “brige” za tursku demokratiju uz gošćenje i odlaženje u posjete egipatskom krvavom diktatoru da i ne raspravljamo.

Zbog svega navedenog, izglasavanje ustavnih reformi ima značaj koji se bez poznavanja historije Republike Turske ne može pravilno sagledati. Svoditi rezultate referenduma na ambicije (ili “glad za vlašću”) jedne osobe uvreda je historijskog sjećanja i moći rasuđivanja više od polovine jednog naroda (orijentalizam?). To je uvreda naroda koji je golim rukama 15. jula 2016. godine odbranio demokratiju i žrtava koje su tada pale. Međutim, ni to nije događaj koji je ozbiljno shvaćen van granica Turske.

 

PROČITAJTE I...

Azija je kontinent čija površina obuhvata 30% Zemljinog kopna, a u njoj živi 60% ukupnog svjetskog stanovništva. Azija je kolijevka vjere, kulture, civilizacije, pa čak i ljudskih prava. Kada je ekonomija u pitanju, Azija ide naprijed, i to, čini se, nezaustavljivo. Danas je po nominalnom BDP-u Azija kao kontinent druga, odmah iza Evrope. Kada se uzme u obzir paritet kupovne moći (engl. PPP), ona je već najjači kontinent po ekonomiji

Mjanmar je konglomerat etničkih grupa, država priznaje 135 etničkih grupa, kojima dominiraju Burmanci (70%), a slijede Šani 9%, Kareni 7%, Rakhini 4%, Kinezi 3%, Indijci 2%, Moni 2% i drugi 5%. Rohinja muslimani nisu priznati ni kao etnička grupa ni kao državljani Mjanmara, što je srž problema

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!