VELIKA BRITANIJA PRIDRUŽUJE SE ANTITURSKOM STAMPEDU

Izvještaj Komiteta za vanjske poslove donjeg doma britanskog parlamenta o tursko-britanskim odnosima, objavljen 25. marta, štivo je koje odražava nerazumijevanje turske političke stvarnosti. Kada se pročitaju izvještaj i prateći materijal, jasno je da se do izvještaja došlo tendencioznom selekcijom, pa ocjena (i osuda) izvještaja od strane turskog ministra za EU Ömera Çelika da je izvještaj jednostran dođe kao veoma umjerena

Da Zapadu nikad neće biti dovoljno dokaza da je globalna organizacija Fethullaha Gülena zapravo mafijaško-teroristički kvazireligiozni kult, napisao sam ranije u tekstu o ubici ruskog ambasadora Karlova. Nažalost, moje se slutnje ispunjavaju, a odbijanje da se dokazi o učešću (i rukovodećoj ulozi) Fethullahove terorističke organizacije (FETÖ) vide i prihvate (ne)čista je politika.

Izjava šefa njemačke obavještajne službe (BND) dr. Bruna Kahla o tome kako njegova služba ne vidi vezu FETÖ-a s pokušajem puča u Turskoj od 15. jula 2016. godine, te da vidi tu družinu kao benignu i benevolentnu filantropsku organizaciju okrenutu obrazovanju i međureligijskom dijalogu, bez ikakve sumnje bila je u cilju eskalacije verbalno-medijskog rata Njemačke (i šire EU) protiv Turske. U tome (eskalaciji) je uspjela, kao i u tome da u Turskoj prevlada vjerovanje da FETÖ nije samo “asset” (svojina, špijunski žargon) američke centralne obavještajne službe (CIA), nego da je isto tako instrumentalizirani “partner” BND-a. Čak i bez te izjave, teško bi se moglo odoljeti tom utisku imajući u vidu činjenicu da je Njemačka širom otvorila vrata bjeguncima čija pripadnost FETÖ-u nije upitna.

Mješavina poluistina i direktnih laži

Znaci ignoriranja dokaza o opasnostima koje FETÖ predstavlja za Tursku zlokobniji su kada dolaze iz države koja ne želi zaoštravanje odnosa. Velika Britanija takva je država. S obzirom na Brexit, Velika Britanija ne želi i ne može sebi dozvoliti odricanje od strateškog odnosa s Turskom. Iako je podrška sa Zapada legitimnim turskim vlastima poslije pokušaja puča bila mlaka i s popriličnom zadrškom, a u slučaju EU zabiberena prijetnjama i brigom za pučiste, Velika Britanija u nekoliko navrata pokazala je da ne trči evropski antiturski stampedo, kako po tajmingu osude puča, tako po brzini posjeta visokih zvaničnika – 20. i 21. jula 2016. godine Ankaru su posjetili britanski sekretari odbrane, vanjskih poslova i ministar za evropska pitanja. Uostalom, premijerka Theresa May bila je prvi lider sa zapadne hemisfere koja je posjetila Ankaru. Tom prilikom potpisan je ugovor o razvoju turskog TFX vojnog aviona i ustanovljena nova grupa za tržišne odnose Turske i Velike Britanije.

Izvještaj Komiteta za vanjske poslove donjeg doma britanskog parlamenta o tursko-britanskim odnosima, objavljen 25. marta, jeste štivo koje odražava nerazumijevanje turske političke stvarnosti. No, može se reći da je to nerazumijevanje produkt Komiteta, jer, kada se čita svjedočenje državnog ministra za Evropu i Ameriku Alena Duncana i direktora za Evropu pri kancelariji za vanjske poslove i poslove Komonvelta Lindsaya Applebya, vidi se da raspolažu znatno većim razumijevanjem, koje je Komitet vrlo lako odbacio kao Duncanovo i Applebyevo vjerovanje turskim zvaničnicima “zdravo za gotovo”. O ignoriranju pisanih svjedočenja Ambasade Turske u Londonu da ne govorimo. Kada se pročita izvještaj, a još više kada se pročita prateći materijal – svjedočanstva usmena i pisana – data Komitetu, jasno je da se do izvještaja došlo tendencioznom selekcijom, pa ocjena (i osuda) izvještaja od strane turskog ministra za EU Ömera Çelika da je izvještaj jednostran dođe kao veoma umjerena.

Izvještaj na sedamdesetak stranica podijeljen je u 6 poglavlja, od kojih se po važnosti moraju istaći treće Pokušaj puča i gülenisti, četvrto Odgovor turske vlade na prijetnju proizašlu iz pokušaja puča i peto Odgovor turske vlade na prijetnju od PKK-a. Smišljen da bude “fotografija” turske sociopolitičke stvarnosti i da da preporuke britanskoj vladi za korekciju odnosa s Turskom, izvještaj i prateći materijal čine nevjerovatnu čorbu činjenica, poluistina i direktnih laži, koje kao da su tako smiješane kako bi se uklopile u predumišljeni narativ, a ne kako bi zaista dale refleksiju realnosti.

Sam izbor svjedoka, blago rečeno, čudan je. Recimo, na sjednici 15. novembra svjedočili su dr. Yüksel Alp Aslandoğan, izvršni direktor Alijanse za zajedničke vrijednosti, u praksi portparol Fethullaha Gülena, i Özcan Keleş, predsjednik Društva za dijalog, londonske filijale gülenističkog šarlatanstva o dijalogu. Ekvivalent toga bilo bi da komitet nekog parlamenta početkom 2002. godine počne raspravljati o odgovoru američke vlade na 11. septembar 2001. i pritom pozove dvojicu portparola Osame bin Ladena. Mada ni ova analogija nije baš perfektna, jer u krajnjoj liniji FBI nikada nije izdao potjernicu za Bin Ladenom.

Gülenistički oficiri ništa ne rade na svoju ruku

Potpoglavlje u trećem poglavlju “simpatično” je naslovljeno Suprotstavljene naracije. Oh, stvarno? Komitet je možda očekivao od “svjedoka” Aslandoğana i Keleşa priznanje o učešću i rukovođenju pučem Gülenovih imama? To nije objektivnost, to je cirkus, a gülenisti su cirkusu skloni, kao i negiranju očiglednog.

Nalaz Komiteta – “Dok postoje dokazi koji ukazuju da su neki gülenisti bili uključeni, to su uglavnom anegdotalni dokazi, nekada na osnovu priznanja ili doušnika, te su – do sada – neubjedljivi glede odnosa organizacije kao cjeline ili njenog vođstva” – jeste najveća nagrada kojoj se FETÖ mogao nadati. Ujedno, to je i najopasniji spin. Naravno, u izvještaj nisu ušle rečenice turskog sociologa Ziye Merala, koji radi u think tanku Britanskog armijskog centra za historijsku analizu i izučavanje konflikta: “Ako su neki gülenistički oficiri bili dio toga, oni nikad ne bi djelovali na svoju ruku; njihovo učešće bilo bi poznato skroz do vrha. Nemoguće je da gülenistički general djeluje bez konsultovanja Gülena i bez njegovog prešutnog ili direktnog odobrenja.” Aj’ što nisu ušle u izvještaj, nego nisu izgleda ušle ni u uši Komiteta. A ako i jesu, odlučeno je da ih ignoriraju. Spomenuh li selektivnost?

Zaključkom da (hmm) možda jeste bilo gülenista, ali su to “slobodni strijelci” van kontrole koje je nemoguće povezati s “organizacijom”, kao prvo, razbija se “organska veza” (termin koji gülenisti vole koristiti, najčešće je negirajući) pripadnika FETÖ-a i Gülena, a kao drugo, uzima se zdravo za gotovo tlapnja njegovih portparola o tome kako je to umrežena organizacija, a ne piramidalna struktura. Nije čudo da spomenuto londonsko Društvo za dijalog likuje u saopštenju za štampu povodom izvještaja “koji je u skladu s nedavnim izjavama šefa BND-a Kahla i Devina Nunesa, šefa komiteta za obavještajni rad američkog Kongresa”.

Valjda radi balansa, u izvještaju piše i sljedeće: “Ali objašnjenja koja su nam dali gülenisti (vajni svjedoci Aslandoğan i Keleş, op.a) nisu riješila naše neizvjesnosti o bazičnoj naravi i motivima pokreta. Vjerovanje da su oni odgovorni za pokušaj puča, kao i za brojne druge manipulacije u državi kroz zloupotrebu javnih funkcija koje zauzimaju u Turskoj, manifestira se preko cijelog političkog spektra u Turskoj. Nedostatak transparentnosti jeste u jezgru gülenističkih aktivnosti, a to čini nemogućim za nas da potvrdimo da su sve njihove aktivnosti čisto filantropske”. Ovo mora zvučati kao muzika za gülenističke uši, jer su upravo netransparentnost i nejasnoća strateška odluka pokreta.

Odu toj strateškoj odluci napisao je sociolog Joshua D. Hendrick, asistent na Univerzitetu Loyola u Baltimoru, knjigom Gülen, dvosmislene politike tržišnog islama u Turskoj i svijetu (Gülen: The Ambiguous Politics of Market Islam in Turkey and the World, 2013). Kao i svaka akademska literatura o Gülenu, i ta knjiga posljedica je “trange-frange” autora s FETÖ, čiji disklejmer na samom početku: “Ja ne vidim pokret Gülena kao esencijalnu prijetnju strukturnom integritetu turskog društva, obrazovanju SAD ili tursko-američkim odnosima”, iz današnje perspektive zvuči ako ne glupavo, a ono naivno (doduše, kad je knjiga izašla, bilo je već sumnjivo). No, akademija je (globalno) probušena od FETÖ-a i već je stvorila ogromnu količinu literature koja je mahom uvezana u samoreferenciranju, pa je time uveliko i beskorisna glede “bazične naravi i motiva pokreta”, do kojih su navodno britanski parlamentarci željeli doći.

Na kraju, iz cijelog izvještaja i pratećeg materijala, bar gledano iz Turske, najistinitije zvuče riječi koje je izgovorio Sir Duncan: “Pokušaj puča glavno je pitanje u psihi, mentalitetu i ponašanju Vlade Turske i svakako svih Turaka u ovom momentu. Ako to ne razumijete, nikad nećete moći da ih razumijete ili da imate prave odnose s njima.” Ovaj izvještaj svakako neće doprinijeti boljem razumijevanju.

PROČITAJTE I...

Osim Izraela, nijedna država u okruženju (i šire) ne podržava referendum, ili barem ne otvoreno. Sjedinjene Američke Države insistiraju na njegovom odlaganju, što i nije neki čvrst niti principijelan stav – ipak je riječ o otvaranju vrata za promjene granica Bliskog istoka, što nije u skladu s vječito ponavljanom mantrom o “teritorijalnom integritetu Iraka, Sirije...”

“Prvo što se primjećuje jeste neopisivo siromaštvo. Ljudi ne mogu zadovoljiti najosnovnije životne potrebe. Zabranjeni su im čak i obrazovanje i zdravstvene usluge. Zbog nepostojanja infrastrukture, na sve strane vlada nezamisliva prljavština. Uslijed nepostojanja kanalizacijske infrastrukture, otpad se prosipa na ulicu, putevi su blokirani prljavštinom, a ogromne su i poteškoće u pristupu pitkoj vodi”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!