Veče s Abdulahom Sidranom: Razgovor inferiornog pitaoca i superiornog kazivača

Burić se nije pripremio za ovaj razgovor možda i zbog toga što smatra da je ravan Sidranu, a što je insinuirao na početku rekavši “da je ovo prvenstveno razgovor dvojice pjesnika” – da, ali jedno je kad se sastanu Messi i Ronaldo, a nešto sasvim drugo kad je Zlatanu Ibrahimoviću s druge strane Ivan Čurjurić

U Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu upriličen je 29. novembra razgovor s Abdulahom Sidranom. Ovom književnom svečanošću završen je prošle godine pokrenuti Sajam izdavača Bosne i Hercegovine “Knjige u nišama”, kojeg su organizirali JU Bosanski kulturni centar Kantona Sarajevo i Zajednica izdavača / nakladnika u Bosni i Hercegovini. Razgovor je trebao voditi Ahmed Burić, koji se, istina, pojavio u BKC-u, ali bi poštenije bilo reći da je on ugušio ovu književnu večer i da pravog razgovora zapravo nije ni bilo.

Razlozi za ovu tvrdnju su brojni, a među njima treba istaknuti Burićevu neinformiranost i nepripremljenost koju je publici pokušao prodati umotanu u priči o “opuštenoj atmosferi”. Bio bi to odličan način da se vodi jedan ovakav razgovor, ali bi za to trebala biti ispunjena dva krucijalna preduvjeta.

Prvo, da bi se “opušteno” razgovaralo na jednoj takvoj književnoj svečanosti, sa Sidranom bi trebao razgovarati neko ko nije baš toliko inferioran naspram ovog bosanskog književnog velikana. Burić se nije pripremio za ovaj razgovor možda i zbog toga što smatra da je ravan Sidranu, a što je insinuirao na početku rekavši “da je ovo prvenstveno razgovor dvojice pjesnika” – da, ali jedno je kad se sastanu Messi i Ronaldo, a nešto sasvim drugo kad je Zlatanu Ibrahimoviću s druge strane Ivan Čurjurić.

I drugo, da bi se vodio takav razgovor s pjesnikom, potrebno je pročitati njegovo djelo. A Burić je cijelu večer ostavljao dojam da to nije učinio, ne spomenuvši nijednu Sidranovu zbirku, već isključivo pjesme publicirane nekad u časopisu Sarajevske sveske. Također, Burić Sidranu nije čestitao na nagradi “25. novembar”, koju je za životno djelo iz oblasti književnosti dobio samo nekoliko dana prije ovog razgovora u BKC-u, čime je na svojevrstan način i uvrijedio Sidrana.

Tako pozicioniranom Buriću nije preostalo ništa drugo već da Abdulahu Sidranu postavlja pitanja kao što su “šta je to sreća”, odnosno da ovaj događaj nehotično pretvori u osnovnoškolsku tribinu na koju je došao poznati pjesnik, a učiteljica izabrala najboljeg učenika iz literarne sekcije da postavlja pitanja.

S druge strane, Sidran je, onako kako to samo on zna i umije, mudro i odmjereno odgovarao na Burićeva polupitanja, spasivši i samog Burića i ovu književnu večer od potpunog debakla.

Na samom početku Burić je pročitao Sidranovu pjesmu Ne može se živjeti u Sarajevu, nakon čega je pjesnik rekao da ovo i nije pjesma po kojoj bi volio da ga pamte i da on ima barem pedeset boljih. “Ovo možda i nije pjesma”, rekao je Sidran, pa je iskoristio priliku da kaže kako je sve što je napisao vezano za Sarajevo.

“Među razlozima zbog kojih nisam 1992, pa ni 1993, ni 1994, ni 1995. godine otišao iz Sarajeva, mada su mi u Italiji nuđene vile u kojima sam mogao živjeti, jeste što bih to smatrao izdajom”, kazao je Sidran. Na to je Burić, koji je iz Sarajeva tokom rata pobjegao u Ljubljanu, patetično ustvrdio: “Nisu svi koji su otišli iz Sarajeva izdali Sarajevo. Ja sam 1994. godine, kad bi me dobro stisnula nostalgija, išao u biblioteku i čitao Otac na službenom putu i podvlačio.”

Sidran je na to odgovorio kako on nije volio ljude koji su odlazili iz Sarajeva u vrijeme agresije.

“Ja sam mislio da svi treba da izginemo, da i ja treba da poginem. Tačnije, bilo me je stid da preživim kad su poklani Podrinje, Vlasenica i istočna Bosna. Stoga smo mi imali i pogrdne nazive za te ljude koji su u to vrijeme odlazili iz Sarajeva”, kazao je Sidran, dodavši da je poslije shvatio razloge zbog kojih su ljudi odlazili, te da to može razumjeti.

“Ali i danas stojim pri tome da nije dobro kod onih koji su proveli te godine van Bosne da ikoga ičemu uče, da dopuštaju slabljenje osjećaja empatije prema stradalništvu bosanskih muslimana, kao jedne grupacije koja je ciljano trebala nestati”, objasnio je pjesnik.

Kad se u razgovoru otvorila tema o današnjem Sarajevu, Sidran je poručio da ne treba zaboraviti kroz šta je sve kroz povijest prolazilo Sarajevo, da je ono deset puta počinjalo od nule.

“Pobila kuga, pobio dušmanin, pobio Savojski, pobio ovaj, pobio onaj! A opet, dolaze odnekud ljudi u to Sarajevo s novom energijom, iz istočne Bosne, iz Hercegovine, sa sjevera – i Sarajevo se obnavlja. Već u prvom koljenu ti takozvani došljaci po svemu bivaju Sarajlije, i ja bi ih takvim smatrao onog trena kad su ovdje došli i našli sebi krov nad glavom. Kontekst treba imati na umu kad se govori o Sarajevu”, kazao je Sidran.

Na to je Burić poručio da ovo Sarajevo danas nije dobro i da on ne zna nikog ko je sretan zbog Sarajeva ovakvog kakvo jeste, na šta je Sidran rekao: “Nije mi prihvatljivo da govorimo o posljedicama, a smećemo s uma uzroke. Ovo Sarajevo je posljedica i hajmo se najprije dogovoriti o tome. Ja sam spavao u svom krevetu i jedno jutro je iznad mog grada osvanulo 180 tenkova koji pucaju po mojoj kući. Ko od takvih ljudi koji su to preživjeli i od takvog grada može tražiti nešto više, nije korektan”, istaknuo je Sidran.

Pritom je skrenuo pažnju na razlike između “došljaka” 1945. i onih iz 1995. godine.

“Godine 1945. u Sarajevo su ušli pobjednici, i kao pobjednici uzimali su po svojoj volji šta su htjeli. Dolazili su u desetinama hiljada, a bježali su kolaboranti, s razlogom. Pobjednici su se otimali za luksuzne stanove. Bilo je tu svega i svačega, ali poenta je da je pobjednik tada dolazio. A u ovom periodu, od 1992. do 1995. godine, dolazili su oni koji su izgubili sve. Oni su dolazili iz očaja. Oni ostaju bez zavičaja, oni ništa nemaju. I koliko god meni bilo odvratno što on baca smeće s balkona, ja bih mu prije pokucao na vrata i rekao da to više ne radi, nego pravio sprdnju s njim. Volio bih da se takve suptilnosti uočavaju i imaju u vidu kad se govori o Sarajevu danas”, poručio je Sidran.

Na kraju književne večeri Sidran je pročitao pjesmu koju je napisao 2009. godine, dok je bio u bolnici, a koju nije objavljivao. Uz pjesnikovo dopuštenje, donosimo ovu neobičnu i netipičnu pjesmu za njegovo cjelokupno djelo. Pisana je u heksametru, poput Homerova djela.

ČUDESNO OZDRAVLJENJE NASMRT BOLESNOG PJESNIKA

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj, Abdulaha Sidrana onog,

Mehmedovog sina, pogubnu, kojano dušmanima

njegovim zadade tisuću jada, te sve njih i njihove u zlu

drugare namah i trajno učini plijen da budu javnoga

prijezira i mrklom zaboravu gozba! Koji od bogova

vrže svađu među njih? – Ama baš nikoji! Tako još

nisko bogovi silazili nisu, nego oholi Jezik, opake

Zavisti i pogane Zloće sin! Kad ono Sidran, sa svojega

dara i rada, miljenikom narodnim posta, i kad mu ono

na grudi odličje akademsko metnuše – mnogo se

uzbuni zavidno srce i mnoga jalna zacvilje duša: “Koji

je on, i otkoga roda, da mu toliku bogovi daruju milost?

Po čem je on, onakav nikakav, od nas i od drugih bolji,

pa mu se, eno, u togama časnici klanjaju do zemlje i

redom? To ni grad ni svijet trpjeti više ne smiju i neće!”

Tako zborahu smutljivci jalni, smišljajuć kako će

Pjesniku onemilit život i, bude li prilike, zavrnuti šiju,

mada bi, uistinu, rahatniji bili ako bi on, kad ga dobro

stisnu, sam sebi dohako. Zašto da ne? I od njega mnogo

su jači na sebe dizali ruku. Nađoše, nakon vijećanja

dugog – sve šapatom i upola glasa, sve jedan na uho

drugom, drugi trećemu i tako redom, pa unatrag isto,

od uha do uha – kako će najbolje biti ovako: ljagati

Pjesnika danju i noću, sveudilj ljagati noću i danju, a

nikad i nipošto, od Boga dati ne sporiti mu talent – e da

bi se ljaga primala bolje, e da bi se, od đavolje volje,

prevarila koja naivna duša te prljave laži njihove pod

istinu uzela. Pljuvali, ljagali, udarali posvuda čime su

stigli, tukli i lagali kako su znali – okruglo deset godina

ljudskih! Spočetka o tome nimalo nije brinuo Pjesnik.

Nekakvi mu ispjevali ovakvu pjesmicu-rugu: “Sidran

pije, Sidran pije, ni briga ga nije, ni briga ga nije!”

Neprestance utješiteljku u ruci držeći čašu, samo je

blago slobodnom odmahivo rukom: “Neka ih, proći će!

Valja i takvi po Zemlji da hode. Na šta bi bez njih, hulja

i zlica, ličilo čovječanstvo? Neka ih, proći će.” Deset

godina ljudskih tako je zborio Sidran. Sve dok ga, po

Božijoj volji, ne skoliše i druge nevolje morne. Pokopa

mlađeg, pa starijeg brata. Pokopa majku. Za dlaku od

smrti izbavi se jedina mu sestra. Pokopa ko usput još

stotinu bližnjih i sedmero na to od svoga života

najmilijih jarana. Pomavio vas, iz “Pokopa” ne izlazi,

sa grobalja ne izbiva. Nevidljiv, Azrail se od njeg nije

odvajo. U jednome dahu ispjeva zato “Moriju”

sarajevsku, te leže da malčice predahne dušom i – uz

Božiju pomoć, bez srkleta umre. Anamoonijema kano

da pred očima svanu! U Centralnom Uredu, u ulici

Vragovoj na broju jedan, svečanu otvore bocu, onu što

su je čuvali za Pobjede Dan, nazdrave Svetom Savezu

Silnika i Hulja i baš koštono mrcu glogovim kocem

probijaju prsa, da se, bognedo, vampirio ne bi, tako na

bonika nasrnu horno, da ne bi, kakvim čudom, iz

postelje ustao živ! Uvojače jošte, pred sami kraj, junošu

jednog i stihoklepca, da priskoči, ako Azrailu kakva

ustreba pomoć. Poskoči momče! Da krupno šta bilo na

svijetu učine, u takve je čeljadi mnogo nestrpljiva duša.

I rekoše još mu jedno: da kakvo ogledalce ponese, i da

ga praznog posvaku cijenu vrati, onda kada ga ne

mogne više zamagliti Pjesnikov dah. – Pjesnik dušu

pušta, momče mu peruškom škakilja uho. Pjesnik se od

života rastaje, ono mu nad usta ogledalo prinosi i,

šuškajuć jezikom, o školskoj spremi i nekakvim titulama

pita! – Gledo u sve to, sa visina, Bog, te kad mu se, nad

time što vidje, grozomorno teško smučilo bilo, Azrailu

naredi da se natrag vrne, a Sidranu, onako kako On

samo znade i može, u uho metnu nesporive riječi:

“Ustani i piši! Ja nemam boljega nego što ti si, da

izrodu ljudskom začepi usta i da ga od poštenih poslova

ljudskih zanavijek makne! Promrdaj malo bedrene

kosti, duboko udahni zemaljski zrak, s prozora

bolničkog, ispod surog neba, pogledaj svoj Grad! On te

još treba! Duboko diši, duboko diši, duboko diši!

Ustani i piši, ustani i piši, ustani i piši!”

 

3/4/5. januara 2009.

Prethodni članak

Kolumnjare i sudije

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!