Važno je da me Jovo nije ukrao

Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio

Postavio sam šamarlicu ispod vješalice za kapute da bih se propeo na prste i bez ičijeg znanja uzeo ogromni crni zahrđali ključ koji je visio na za to predviđenom mjestu, koji otvara vrata terase na vrhu zgrade. Nisam htio da bilo ko zna da idem gore sam, starci me sigurno ne bi pustili. Iskrao sam se iz stana i prošao pored stana tete Zarfe Filipović, Tunjine rođake, pa pored veselih Grinova krenuo pravo uz stepenice. Nakon priličnog uspona prošao sam pored stana starog partizana Muhameda Hadžihalilovića, njegove žene Zibe i sina Zlatka, pa pored vrata starog novinara Adžula Fazlića, uvijek vinjakom oraspoloženog, sa svojom magnetičnom bradom i brkovima, koji je tih godina uređivao gradski pamflet Potrošačka korpa.

Zastao sam, pogledao sam prema dnu haustora i uplašio se. Nikad nisam bio sam samcat na ovolikoj visini. Pljucnuo sam kroz gelendere i posmatrao kako pljuvačka dugo, dugo putuje sve do samog prizemlja, do podruma. Fasciniran viđenim, ponovio sam to nekoliko puta, pokušavao pogoditi praznu saksiju na samom dnu. A onda sam prošao pored stana stare bake “None” Čalić, čiju sam zlatnu ukrasnu gondolu, koju je ko zna kad dobila (ili, pak, kupila u toj nekoj dalekoj Veneciji), uvijek rado posmatrao na vrhu starog crno-bijelog televizora s dva kanala, uz obavezan ručni rad koji je na televizoru kupio prašinu. Kada je jednog dana Nona umrla, pitao sam se šta li je bilo s gondolom, želio sam da je imam, da odem do obližnje bare i konačno je veličanstveno porinem.

Iza sljedećih vrata, pored kojih sam morao proći prije samog uspona prema vrhu, živjeli su Librići. Čika Šefik i teta Kadra nisu bili ljubitelji posjetilaca na vrhu zgrade. Mi djeca smo znali tabanati baš iznad njihovih glava, što je, razumljivo, u satima popodnevnog odmora izazivalo reakciju. Znali smo praviti i probleme, bacati zapaljene papirne avione s vrha zgrade. Kod Librića u stanu bio sam u više navrata, ali jednu posjetu itekako pamtim. Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih, što im nije bio problem. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio.

Skupio sam hrabrost i krenuo uz posljednji potez prema vrhu stepenica, mjestu gdje se stepenište sužava, gdje su rešetke gušće. S vrha vrata, kroz mali prozor, dolazila je jarka svjetlost koja je prolazila i kroz ključaonicu kroz koju je trebalo proturiti i okrenuti ključ. Na jedvite sam jade otvorio vrata. Ukazao se veličanstveni gospodin Trebević, u svom punom sjaju i veličini. Zatrčao sam se kao bez glave, glavom udarao kroz mokre čaršafe koje su komšinice objesile da se suše, mirisao različite deterdžente i osjećao svježinu. A onda sam se propeo i uzeo staru kantu bombona “Kraš”, u kojoj su se držale štipaljke. Uzeo sam nekoliko komada i bacio ih u daljinu prema Trebeviću. Nisam smio prići bliže ogradi jer sam se plašio visine, sve je izgledalo kao da se nalazim na najvišoj zgradi na svijetu, višu nisam poznavao. A onda sam se pomokrio u odvod kišnice koji je uvijek bio zatrpan lišćem s obližnje topole. Vukao sam kablove antena, udarao motkom po štrikovima, trgao komade fasade i bacao ih negdje dolje prema žbunju, utiskivao stopalo u vrući katran kojim su bile zalivene betonske ploče. Mojoj zabavi nije bilo kraja, bio sam beskrajno slobodan i sam. Trajalo je to sve dok nisam čuo poznate korake koji su značili da moram sići, oprati ruke, sjesti za sto i velikom kašikom zagrabiti mrsku supu.

Penjem se uz stepenice podzemne željeznice baš kao i nekada, teško i zastajkujući. Ovaj su put prepreka godine i kilogrami. Nema više naizgled ogromnih stepenica, straha od visine, starog Jove kojim su me roditelji plašili govoreći da će me zaposve ukrasti, nakon čega bih briznuo u plač. Nema više ničega što bi ukazivalo na bilo šta avanturističko u svakodnevnom kretanju. Čak i kada se popnem na vrh svoje zgrade, koja je nekih desetak spratova viša od stare zgrade na Džidžikovcu, ne osjećam strah. Nema ni obješenih čaršafa, štipaljki, rastopljenog katrana, zapušenih odvoda za kišnicu.

Iz nekog čudnog i ničim izazvanog privatnog revolta, napravih avion od računa za struju, zapalih ga i bacih dolje, prema ulici koja ne vodi nigdje.

PROČITAJTE I...

Nakon promptne reakcije Bruxellesa i Berlina, a njih mala Hrvatska sluša bespogovorno, stvari su se izmijenile. Mainstream mediji koji su sukreirali dvodnevno gubljenje opće pameti promijenili su ploču, pa se malo dalo čuti i vidjeti i o zločinima Praljkove družine i njihovih nalogodavaca iz UZP-a. Stvarno, šta bi bilo da EU nije svoju malu i nedoraslu članicu “zašpotala”, kako kažu Zagrepčani? Knjiga žalosti za Praljkom nije otvorena u nekom zvaničnom prostoru, već u udruzi generala. A hrvatski Bošnjaci? Najveći Hrvat među njima, Zlatko Hasanbegović, upisao se u knjigu žalosti. Od njega se očekivao ultimativan izraz lojalnosti – pljuvačka na žrtve svog naroda, i on je to učinio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!