Važna lekcija o ljubavi prema Bogu i zavičaju

Sarajevska porodica Sadžak, babo Avdo i sin Emir, od najčistijeg svog imetka, nasred Dlanca, iz kojeg je sredinom prošlog stoljeća put bijelog svijeta krenuo Avdo, izgradila je džamiju skromnih dimenzija. Procjenjuje se da u nju može stati od 20 do 30 osoba. A, ako ih bude više, za formiranje safova mogu se iskoristiti i džamijske sofe i džamijska avlija, kao što je to bio slučaj nakon njenog svečanog otvorenja

Gledano iz ugla aktuelnog defetizma i širenja poruka o besmislu na svim četirima stranama svijeta, svečano otvorenje novoizgrađene džamije u selu Dlanac, na padinama planine Žegulje iznad Stoca, upriličeno u subotu, 19. augusta, doima se kao najemotivnija bajka sa sretnim završetkom.

No, ako cijelu priču pogledamo iz primordijalne ljudske naravi čvrsto oslonjene na vjeru u dragog Boga, onda je ona sasvim obična, ljudska i sasvim očekivana. Sarajevska porodica Sadžak, babo Avdo i sin Emir, od najčistijeg svog imetka, nasred sela, iz kojeg je sredinom prošlog stoljeća put bijelog svijeta krenuo Avdo, izgradila je džamiju skromnih dimenzija (6 x 4 metra). Procjenjuje se da u nju može stati od 20 do 30 osoba. A, ako ih bude više, za formiranje safova mogu se iskoristiti i džamijske sofe i džamijska avlija, kao što je to bio slučaj nakon njenog svečanog otvorenja. Selu Dlanac veća i ne treba.

DVA STOLJEĆA IH NISU USPJELI RASELITI

Tokom svog višestoljetnog postojanja Dlanac nije ni imao više od petnaestak kuća. Danas u njemu živi tek devet osoba. Ali od njih devet, dvojica imaju 180 krava i 400 koza. Sretno žive od svog rada, opredijeljeni očuvati vatru života na kućnom ognjištu, očuvati prostor koji su i Srbi i Bošnjaci napuštali proteklih dvije stotine godina, tražeći koru hljeba u Turskoj, Sandžaku, Beogradu, Americi, evropskim metropolama i skoro svim mjestima u Bosni i Hercegovini. Prva masovna iseljavanja u Tursku krajem 19. stoljeća i prva masovna iseljavanja u Ameriku početkom 20. stoljeća desila su se upravo ovdje. Industrijski razvoj socijalističke Jugoslavije, poput dvoglave aždahe, odvodio je jedno po jedno darovito dijete. Uprkos svemu, seoce Dlanac ni danas nije pusto. Samo je jedna od potvrda istinitosti poslovice kako stara Hercegovina cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli. Izgradnjom džamije rasplamsana je još jedna ogromna buktinja nade da će se u tom kraju još dugo čuti pjesma graditeljskih čekića, vesela svirka čobana, da će ponosni domaćini zadovoljno brisati znoj s lica…

Ključno pitanje na koje treba potražiti odgovor jeste zašto su Avdo i Emir najprije obnovili staru porodičnu kulu i zašto su izgradili džamiju i kakvu su poruku poslali Bošnjacima, Bosancima i Hercegovcima. Defetisti i sijači sumnji teško će razumjeti da su otac i sin Sadžak osjetili potrebu darovima uzvratiti zavičaju, odužiti se svojim precima na najljepši način za sve vrijednosti života koje su od njih naučili, ispuniti emanet života, ispuniti emanet vjere, učiniti, kad im je već dragi Bog podario imetak, nešto što će i dalje čuvati prostor, nešto što će ljude desetljećima dovoditi u taj kraj, nešto što će i njih stalno obavezivati da dođu u svoje Dlance, da se podsjete na ishodišta vlastitog identiteta, vrijednosti kulture življenja i očuvanja prostora. Vjera ih uči da na najljepši način i svom potomstvu objasne koliko je svet kućni prag i kako se voli rodni kraj. Još jednu iznimno rijetku poruku u ovim košmarnim vremenima poslali su bosanskohercegovačkoj javnosti. Nisu, a mogli su, iskoristili svoje veze i poznanstva s funkcionerima u državnim institucijama, političkim subjektima da im doniraju novac, da im pomognu izgraditi vjerski objekt. Rukovodili su se filozofijom da sami u ime Boga i od svog novca izgrade džamiju, dovoljno veliku za organiziranje vjerskog života u ovom selu.

BOŠNJACI NE MOGU BEZ DŽAMIJE

Ova topla ljudska priča na svečano otvorenje džamije u Dlancu dovela je brojne poznate ličnosti iz društvenog života, poput predsjedavajućeg Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH Edina Mušića, federalnog ministra za izbjeglice Edina Ramića, glumca Emira Hadžihafizbegovića, doktora Farisa Gavrankapetanovića, imama iz Chicaga Senada ef. Agića… “Odluka Sadžaka da naprave džamiju za mene je fascinantna. I to me uznemirava. Čovjek, ako se odrekne zavičaja, on se odrekao svoje filozofije”, primijetio je Hadžihafizbegović.

Ministar Ramić ukazao je na važnost činjenice da uspješni ljudi svojim primjerom afirmiraju održivost povratka i očuvanje povratničkih mjesta. Muftija mostarski Salem ef. Dedović kazao je kako je u ovom činu najvažnije da ljudi očuvaju čista srca ispunjena vjerom, u njima ljubav i dobrotu, jer jedino takvo srce može uraditi inspirativna pokretačka djela okrenuta dobru i sretnijoj budućnosti.

“Za nas Sadžake ova džamija, iako je skromnih dimenzija, jeste iznimno velika. Ona nam šalje poruku da smo mi Sadžaci ovdje više stotina godina. To dokazuje i onaj harem pored kojeg ste prošli. Druga je poruka da smo mi danas ovdje. I treća da ćemo, ova džamija i mi, ovdje biti do Sudnjeg dana. Pozivam naše Sadžake da ovu džamiju posjećuju, čuvaju i da ove poruke prenose budućim generacijama”, rekao je hadži Avdo Sadžak objašnjavajući motive izgradnje džamije. Njegov sin Emir dodao je da ovu džamiju svi vjernici doživljavaju kao svoju te da je selo Dlanac konačno dobilo svoju ličnu kartu.

Možda je najvažniju poruku sa svečanosti u Dlancu poslao izaslanik reisul-uleme Islamske zajednice u BiH bihaćki muftija Hasan ef. Makić komentirajući hadis Muhameda, a.s., kako nije dozvoljeno trojici ljudi živjeti u nekom mjestu a da ne uspostave džemat. “Ako ne uspostave džemat, nad njima vlada šejtan”, citirao je muftija Makić dodavši da je onaj ko se izdvoji iz zajednice, iz džemata, izložen brojnim iskušenjima i propasti. “Nezamisliv je džemat bez džamije. Nezamisliv je život muslimana bez džamije. Mi Bošnjaci to najbolje potvrđujemo jer, gdje se god nađemo, pravimo džemate u uvjetima koji su mogući. Bez džemata i džamije nema muslimana. I zato nikada ne treba govoriti: ‘Ovo je mali džemat’; ‘Ovo je mali broj ljudi’; ‘Hoće li biti ljudi u džamiji’ itd. Bošnjaci ne mogu bez džamije. A svaka džamija ima svoju nafaku jer se iz nje širi dobro i berićet”, poručio je muftija Makić.

Svečano otvorenje džamije u Dlancu podsjetilo je na veliku drevnu istinu da je u čistom i prirodnom krajoliku lakše pronaći čistu misao i nepatvoreni osjećaj smisla nego u gusto naseljenim sredinama, u prenapučenim gradovima i metropolama. U ovakvim i sličnim mjestima pa skoro je moguće, promišljajući, prstima dotaknuti iskonsku suštinu bitka. Ovdje su misli dublje, osjećanja toplija i čista kao što je čista netaknuta Bogom darovana priroda.

PROČITAJTE I...

Vrijedna ekipa KUM-a tokom 24 radna sata primi u prosjeku 300 pacijenata različitih zdravstvenih stanja, većinom hitnih slučajeva čiji životi često ovise o koncu. Iako su umor, teške noćne dežure, stres i rizik neizostavni dijelovi svakodnevice uposlenika KUM-a, na kraju sve bude vrijedno truda jer je riječ o spašavanju ljudskih života. Kako bi se osoblju olakšao rad i poboljšala usluga ove ustanove, nova uprava KCUS-a, potpisivanjem ugovora o saradnji s Općom bolnicom “Prim. dr. Abdulah Nakaš”, liječnicima s KUM-a omogućila je slobodne dane ponedjeljkom i petkom, a usvojena je strategije razvoja i nabavke

Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!