Uzbudljiv dokument jednog kratkog i tragičnog života

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Malo ko zna ko je bio Dževad Agić: hroničar, slikar, pisac, folklorist, skulptor, rodom iz Koraja.

Istina, o Agićevoj pisanoj i slikarskoj ostavštini pisali su Midhat Begić, Alija Hamzić i Nihad Agić, ali, nažalost, njegov ponajprije dnevničko-hroničarski opus, voluminozan i, sukladno njegovim adolescentskim godinama, iznenađujuće spisateljski zreo, nije temeljitije istraživan i valoriziran. Agićevu sačuvanu rukopisnu ostavštinu čine tri rada: Koraj – moje rodno mjesto, Autobiografija i Dnevnik.

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini, pa je njegov mladi život nasilno okončan, vjerovatno u nekom od koncentracijskih logora”.

Midhat Begić je o Dževadu Agiću ostavio kratak i jezgrovit zapis:

“Dževad Agić je, kao upisan, lik i primjer korajskog đaka prije II svjetskog rata, sa svim onim teškoćama, zgodama i nezgodama đačkog života koji je dječaka prisiljavao da se stalno mijenja i prilagođava, čas u gradu, čas na selu, čas u porodici, čas u konviktu ili razredu. Dževad je još iz porodice ponio navike za čitanje, a, osim toga, bio je velikog dara u likovnim predstavljanjima predmeta i lica, kako u crtežima i slikama, tako naročito u glinenim figurama. (…) Dževad Agić je pisao za sebe, a ne za javnost. Svojim krasnopisom, on je bilježio svoj život, svoje doživljaje, sjećanja i slike iz svoje okoline i to je sve, ili sam svojim crtežima ili sačuvanim fotografijama, ilustrovao, tako da se njegova knjiga i njegov album dopunjavaju i podudaraju.

Njegovo djelo je jedna rijetka slikovno-književna cjelina koja otkriva pravu, intimnu, ljudsku stranu Dževadova života, a naročito njegova djetinjstva. On to nije pisao kao zreo čovjek, poslije dužeg vremena razmišljanja i priprema, nego kao dječak, znatiželjan i osjetljiv na sve što se oko njega događa i što često ne može da shvati i odgonetne. A pisao je baš kao da slika sebe i svoje skrivene misli i osjećanja u dodiru sa svojom najbližom i najdražom okolinom. Slikar i pisac u isto doba, Dževad Agić je ostavio uzbudljiv dokument jednog kratkog i tragičnog života.”

Evo i jednog dnevničkog Agićevog zapisa, pitkog, živopisnog, zabilježenog 1. maja 1941. godine, kad je pješice iz Koraja krenuo ka Tuzli preko planine Majevice, na put prepun opasnosti i pogibelji, krijući se usput od četnika i noseći u rukama cipele koje su ga žuljale:

“Koraj, Tuzla, 1. maja 1941. Lagano se spuštam s Majevice. U Slavinovićima se popravlja ciglana. Oko 4 sata dođoh u Tuzlu. Kuću nađoh zaključanu, jer su svi otišli u Živinice. Kod jednog kovača napravim ‘šperaklu’ i otvorim kuću. Kad sam izašao na korzo, našao sam se s kolegama, te s njima šetao. Svaki je pričao kako je pretrpio rat. Ulice su bile pune njemačkih i hrvatskih vojnika. ‘Bristol’ (hotel, op. a.) je bio pun oficira koji večeraju. Vidjevši kako slatko jedu, i ja dobih apetit, te odoh u aščinicu na večeru. Interesovalo me je šta je bombardovano u Tuzli, pa sam prešao preko Jalskog mosta. U oči mi je odmah pao džamijski harem u kog je pala bomba i napravila veliku udubinu.

Bomba je pala na kabur matere Ibrahima ef. Čokića i izbacila ostatke njenog tijela. Jedna je bomba pala na samu ulicu i ostala je ogromna jama. Preko te jame je položena daska i preko te daske sam prešao na drugu stranu. Tad mi u oči pada kuća Muhamedage Hadžiefendića, čija je jedna polovica oborena, a druga sva ispucala. Za vrijeme bombardovanja, u toj nesrušenoj polovici kuće bila je porodica i sudbina je htjela da se ne sruši taj dio kuće. Zidana ograda je također sva isitnjena. Sve okolne kuće su popucale. I iskrivile se, crijep im popadao. Gledam u te ruševine i čudim se. Bombe koje su tu bacane bile su teške 200 kg. Navečer sam na korzu vidio g. R. Restovnjaka i pitao ga šta je s našom školom, te mi on reče da od ministarstva nema još ništa, nikakvih obavijesti, i dodade da je u nekom hrvatskom listu čitao da ove godine neće više biti nastave.”

I, zaista, kao što ustvrdi Midhat Begić, Dževad Agić, pišući dnevničke bilješke od 1939. do 1943. godine, ostavio je uzbudljiv dokument jednog teškog vremena i, nažalost, jednog kratkog i tragičnog života.

Također, Agićev je Dnevnik vrijedan zalog svekolikoj bošnjačkoj baštini i, ponajprije, kulturi sjećanja, pa stoga Dževada Agića treba i čitati i proučavati.

Prethodni članak

SVI SMO IZIŠLI IZ KNJIGA

PROČITAJTE I...

Gdje god pogled seže i noga kroči, nešto se gradi, doduše, isključivo stambena naselja, zgusnuta, stiješnjena, bez ikakve, pa makar i minijaturne zelene površine, a nerijetko i bez parkirališta za vozila budućih stanara. Naizgled i za neupućene, u svemu tome logike nema, jer ljudi iz ovog grada odlaze li – odlaze, a Tuzla, opet, gradi li se – gradi. Ipak, ima. Promućurni “neimari” promišljaju ovako: što više ljudi odlazi, jača je i dijaspora, a samim tim je i mnogo više potencijalnih kupaca stanova koji, penzionirani i pritiješnjeni nostalgijom za rodnom grudom, silno žele ovozemaljsko bitisanje okončati u voljenoj zemljici Bosni

I svete priče obiluju ljudskim neznanjem. Naprimjer, poznata o anđelu koji pomaže zlotvoru, oholom i osionom, unesrećuje one koji to nisu zaslužili, čak i djecu, sve čini naopako i okrutno, dok se ne rasvijetli vidovitost njegovih postupaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!