Uz NATO saveznike, Turskoj neprijatelji ne trebaju

Zahvaljujući darežljivosti NATO saveznika, koji YPG opskrbljuju naoružanjem, 27. augusta pao je prvi turski šehid u antiterorističkoj operaciji “Eufratski štit”. Na dva turska tenka ispaljene su rakete iz mobilnih antitenkovskih raketnih sistema. Inicijalni izvještaji govore da je tenk u kojem je pala prva žrtva (a trojica ranjena) gađan njemačkim sistemom “Milan”

Napad bombaša samoubice na svadbu u Gaziantepu 21. augusta, u kojem je poginulo više od 50 ljudi (među njima najviše djece), a ranjeno više od stotinu, bio je ona poslovična kap koja prelijeva čašu. Pripisan je DAESH-u (preferirana skraćenica za ISIL ovdje), ali kakvog smisla ima pripisivanje napada i/ili diferenciranje terorističkih organizacija koje, kako će razvoj događaja nedvosmisleno pokazati jasnije nego ikad, rade zajedno i koordiniraju svoje akcije ne samo unutar Turske nego i u Siriji? Za žrtve terorizma nema nikakvog smisla.

Upravo ta lažna diferencijacija terorističkih organizacija, odnosno podrška koju SAD pružaju sirijskom ogranku Radničke partije Kurdistana (PKK), od samih SAD, EU i Turske priznatoj terorističkoj organizaciji, bila je jedno od dvaju teških pitanja za američkog potpredsjednika Josepha Bidena tokom njegove posjete Ankari tri dana kasnije, 24. augusta ove godine.

Prvo je bilo pitanje izručenja Turskoj Fethullaha Gülena, vođe terorističkog kulta FETÖ. Pokušaj dijeljenja lekcija o vladavini prava u Americi i objašnjavanja “nemoći” administracije u vezi s pitanjem o kojem američki sudovi imaju odlučnu riječ propao je neslavno podsjećanjem da su prema bilateralnom sporazumu o izručivanju (zločinaca) SAD bile dužne ispuniti zahtjev Turske o preventivnom pritvaranju teroriste. Umjesto toga, Gülenu je ne samo omogućeno da nastavi rukovoditi svojom međunarodnom terorističkom korporacijom nego mu je dana medijska pozornica na kojoj izigrava janje. Gromoglasno izbjegavanje odgovora na pitanje zašto je Gülen na slobodi, kada je to nesporno kršenje bilateralnog sporazuma, samo je podvuklo licemjerje blebetanja o vladavini prava.

Može se reći da su pucnji antiterorističke operacije “Eufratski štit”, združene akcije turske armije i pobunjenika udruženih u Slobodnu sirijsku armiju (FSA) za oslobađanje pograničnog grada Carablusa od DAESH-a, bili simbolični plotuni “u čast” Bidenovog dolaska. Granatiranje položaja DAESH-a i oružane milicije sirijskog ogranka PKK-a (YPG) počelo je kada je Bidenov avion poletio put Ankare. Blago rečeno, neobičan protokol – na aerodromu ga je dočekao zamjenik guvernera ankarske provincije, da bi ga predao predsjedniku parlamenta, koji mu je bio vodič prilikom obilaska tokom puča 15. jula bombardiranog parlamenta, pa tek tokom trećeg ili četvrtog sata boravka susret s premijerom Binalijem Yıldırımom, a nakon toga s predsjednikom Republike Recepom Tayyipom Erdoğanom – kao da je bio sračunat na to da se oslobađanje Carablusa objavi za vrijeme konferencije za štampu koja je uslijedila poslije sastanka s Erdoğanom.

Opet u nebranom grožđu glede pitanja podrške SAD YPG-u, Biden je pružio verbalnu podršku operaciji “Eufratski štit” (za to se vrijeme operaciji pridružilo i nekoliko američkih aviona), istovremeno objavivši da će YPG izgubiti američku podršku ako se ne povuče sa zapadne obale Eufrata. Podsjećanja radi, 12. augusta tzv. Sirijske demokratske snage (SDF) – od Amerike izmišljena koalicija kojom dominira YPG, a za dekoraciju ima arapske i kršćanske jedinice – oslobodile su grad Membiç na zapadnoj obali Eufrata od DAESH-a. Za Tursku je Eufrat uvijek bio “crvena linija”, jer s dobrim razlozima ne želi “PKKistan” na cijeloj svojoj južnoj granici. Neispoštovan dogovor s Amerikancima kao glavnim sponzorima SDF-a bio je da će SDF predati grad lokalnim sigurnosnim strukturama, a YPG se povući na istočnu obalu.

Poslije te Bidenove izjave nastaje konfuzija proturječnih tvrdnji i izvještaja. Prvo je uslijedilo saopćenje komande YPG-a da će se povući na lijevu obalu Eufrata u skladu sa željama američkih partnera. Kasnije uvečer, portparol YPG-a Rêdur Xelil u izjavi za Radio Glas Amerike opovrgnuo je vijest o povlačenju. Sljedećeg dana (25. augusta) američki državni sekretar John Kerry u telefonskom razgovoru uvjeravao je turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Çavuşoğlua da je YPG počeo povlačenje sa zapadne obale.

Dok ovo pišem (nedjelja 28. august), mapa pokazuje da je YPG, iskoristivši povlačenje DAESH-a, zauzeo cijeli potez sjeverno od Membiça do Carablusa i, dovlačeći pojačanja, zapodijeva bitku s turskim snagama koje su se kretale ka zapadu duž tursko-sirijske granice, čisteći taj pojas od DAESH-a. Ultimatum dat YPG-u da napusti Membiç istekao je, a nije ni bilo mnogo nade da će biti ispunjen. Toliko o američkoj kontroli “saveznika” na terenu.

Zahvaljujući darežljivosti NATO saveznika, koji YPG opskrbljuju naoružanjem, u subotu 27. augusta pao je prvi turski šehid u toj operaciji. Na dva turska tenka ispaljene su rakete iz mobilnih antitenkovskih raketnih sistema. Inicijalni izvještaji govore da je tenk u kojem je pala prva žrtva (a trojica ranjena) gađan njemačkim sistemom “Milan”. Da li se treba čuditi ovdje preovlađujućem utisku da s takvim saveznicima Turskoj ne trebaju neprijatelji?

Kada se pogledaju reakcije na “Eufratski štit”, sve postaje mnogo jasnije. Akcija je podržana od Zapada (makar verbalno), pozdravio ju je Mesut Barzani, predsjednik Kurdske regionalne vlade (irački Kurdistan), Sirija je po dužnosti rekla nešto o “povredi suvereniteta”, Rusi su mlako “izrazili zabrinutost”, a zvanični Teheran nije se ni oglasio. Očigledno je da je akciji prethodila intenzivna diplomatska priprema (postoje indicije da je i Damask bio unaprijed obaviješten) kojom su osigurane te relativno ujednačene/mlake reakcije.

Međutim, jedan se glas izdvaja. Predsjednik Partije demokratske unije (PYD), odnosno sirijskog PKK-a, Salih Muslim skiči do neba, tako da je teško ne zapitati se šta mu je, šta mu smeta progon DAESH-a iz tog pojasa tursko-sirijske granice? Zar DAESH nije zajednički neprijatelj? Kada se pogleda praksa PYD-a i oružanog mu krila YPG-a, odgovor je jasan. Prisustvo etnički raznolikije Slobodne sirijske vojske neće samo spriječiti spajanje enklava pod kontrolom YPG-a – Afrinom na zapadu s Kobaneom na istoku – u neprekidni “PKKistan”, nego će spriječiti i etničko-politička čišćenja tog komada teritorije, kakvo je već učinjeno ondje gdje je PYD vlast. Dakle, iz vizure gospodina Muslima, bolje i DAESH s kojim se može surađivati, nego FSA, koja je gorkim iskustvom spomenutih etničko-političkih čišćenja provalila ciljeve terorističkog PKK-a. (“Politička čišćenja” odnosi se na činjenicu da PYD nemilice protjeruje politički “nepodobne” Kurde.)

Posle Biden‑Kerry izjava podignuto je skičanje za oktavu više i skiči se o “izdaji Kurda.” Kao prvo, tu “izdaju” tek trebamo vidjeti. Na drugim dijelovima ratišta, naprimjer u gradu Hasakah, YPG uživa od Amerike unilateralno proglašenu zonu neletenja otkako ih je sirijski režim počeo bombardirati, a kao drugo, to pomalo podsjeća na plač prevarene prostitutke, jer nema igrača s kojim PYD tokom 5 godina sirijskog pakla nije flertovao. Nažalost, zapadni mediji prešutjeli su mnogo toga, poput Muslimove izjave iz decembra 2014. godine o spremnosti saradnje s al-Nusrom (uredno prenesene na turskom servisu kurdske novinske agencije Rudaw).

Operacija “Eufratski štit” razbila je uspješno najmanje tri mita ispletena oko sirijskog konflikta. Prvi i možda najvažniji mit jeste onaj da osim YPG-a (ili eufemistički Sirijskih demokratskih snaga, što je čista perverzija imajući u vidu PYD političku praksu) nema (“umjerenih”) snaga na terenu koje bi, uz adekvatnu podršku, bile uspješne u borbi protiv DAESH-a. Zapravo, ideja da je teroristička banda, koja jedino zna izvoditi doktrinu “udri i bježi”, nevjerovatno efikasna protiv DAESH-a, čiji je oficirski kor sastavljen od školovanih oficira iz Sadamove, uvijek je bila smiješna. No, glasovi onih koji su tvrdili da YPG ne bi ni pedlja zemlje osvojio bez zračne podrške tipa “spržena zemlja” bili su ugušeni romantičnim pričama zapadne propagande.

 

Drugi, malo svježiji mit jeste da postpučistička turska armija predstavlja “slabu kariku” u borbi protiv DAESH-a. Naprotiv, dovoljno je znati da je taj dio granice bio pod kontrolom pučističkih oficira koji su se godinama opirali ozbiljnijoj borbi protiv te prijetnje. Danas, poslije pokušaja puča 15. jula, citat neimenovanog savjetnika američkog generalštaba iz teksta Vojska vojsci (Military to Military) Seymoura Hersha u London Review of Books iz januara ove godine mnogo je jasniji, i to na više nivoa: “Radili smo s Turcima kojima smo vjerovali i koji nisu bili lojalni Erdoğanu i nagovorili ih da šalju džihadistima u Siriji svo nepotrebno oružje, uključujući i M1 karabine, koji nisu viđeni još od Korejskog rata, i mnogo sovjetskog oružja”, rekao je savjetnik. Mogao sam ovaj citat priključiti i prethodnom mitu jer govori o toj izvikanoj pomoći neupotrebljivim oružjem “džihadistima” (Hersh, kao i većina zapadnih “antiintervencionističkih” novinara ne pravi nikakvu razliku između FSA i, recimo, al-Nusre), dok se YPG snabdijevao najsavremenijim NATO naoružanjem koje sada ubija pripadnike NATO (turske) vojske. Washington za sada nema odgovor na pitanje o ovome. Ključno je ono “nisu bili lojalni Erdoğanu”, a to su upravo pučistički oficiri za koje je komandant američke Centralne komande general Joseph Votel tvrdio da su presudni za uspješnu borbu protiv DAESH-a. Bilo bi lijepo da se general Votel izvini zbog štićenja svojih turskih pučističkih kolega, a u svjetlu za svega 12 sati od DAESH-a očišćenog Carablusa mogao bi i pojesti svoju generalsku šapku.

Treći mit, koji se ukorijenio samo u glavama nevakciniranih na propagandu, jeste onaj da je Turska na bilo koji način sarađivala s DAESH-om. Uostalom, sada se vidi ko roni suze za njim.

U svakom slučaju, “Eufratski štit” jeste operacija koja može bitno promijeniti dinamiku sirijskog konflikta. Zapadna podrška nastranu, ona nije toliko bitna koliko očigledna prešutna saglasnost Rusije i Irana. Regionalno rješenje regionalnih problema?

Bilo bi pogrešno pisati o otvaranju mosta “Yavuz Sultan Selim” u Istanbulu kao kontrategu terorizmu i ratu protiv terorista. Pobjeda ostvarena otvaranjem tog impresivnog mosta spada praktično u taj isti rat. Naime, rat protiv Gülenove terorističke organizacije buknuo je iz rata niskog intenziteta neprimjetnog za većinu stanovnika u otvoreni sukob za vrijeme i poslije Gezi protesta u junu 2013. godine. Jedan od zahtjeva grupe koja je tvrdila da kontrolira proteste bio je odustajanje od izgradnje ovog mosta, čiji je kamen temeljac bio tada tek položen. Mnogo događaja, koji bi se mogli karakterizirati kao slabiji ili jači državni udari završno s pokušajem puča od 15. jula, desilo se u međuvremenu i stoga nije pretjerivanje ako se završetak gradnje u roku i otvaranje mosta uključuju u pobjede ne samo radne nego i pobjede protiv terorizma. Takve pobjede slave se s prijateljima.

PROČITAJTE I...

Kako politika može biti međunarodno vjerodostojna ako najavljen prioritet nije u stanju poštivati i ako su u fokusu pripadnici samo jednog naroda u BiH? Na fonu tako sukreirane vanjske politike, za potrebe dijela domaće javnosti, Grabar Kitarović progovara Amerikancima dragim jezikom sigurnosnih prijetnji, iznoseći dvije opasne tvrdnje

“Ne želimo otvarati priče o ustavnim reformama, rekonstrukcijama vlada, ukidanju ministarstava, podjelama ministarstava, podjelama RTV servisa i slično. HDZ želi upravo ove teme staviti u prvi plan, do kraja mandata postići dio ciljeva koje obećava već deceniju svojim biračima. Dakle, između SDA i HDZ, a time i između Čovića i mene, predstoji saradnja, ali i borba za redoslijed prioriteta”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!