Uz 29. novembar: Iz zoološkog vrta diktature u rezervat demokratije

Ono što se zbilo jeste povijesna nužnost i nije moglo biti drugačije, a dokaz za tu tvrdnju pronaći ćemo u činjenici da se to odista i zbilo. Da je moglo biti drugačije, bilo bi drugačije. I tačka. Pa i točka.

Lavovi u zoološkim vrtovima uglavnom nikad ne dočekaju slobodu. U najboljem slučaju može se desiti da ih uprava vrta premjesti u bolji, prostraniji kafez. Ipak, tu i tamo poneki lav bude pušten u rezervat u kakvoj savani, uglavnom u sklopu neke znanstvene ili marketinške akcije. Graciozna se zvijer tada još neko vrijeme okreće u krug, nenaviknuta na osjećaj slobode, baš kao da ne zna šta da radi s nenadanim poklonom.

Posve se isto ponašaju i narodi pušteni iz diktature u rezervat demokratije. Nenaviknuti na novi ritam života, još se neko vrijeme zbunjeno okreću ukrug, očekujući redovni obrok i zazirući od intervencije čuvara.

Lavovi se, međutim, uglavnom brzo naviknu na život u slobodi, makar to bila i uvjetna sloboda rezervata. S ljudskim zajednicama to ipak ide malo teže. Ta razlika, pretpostavljam, proističe iz činjenice da lavovi ne idealiziraju svoju prošlost, ne precjenjuju svoju ulogu u povijesnoj i društvenoj stvarnosti i ne pretaču svoje kolektivne strahove u osjećaj vječite ugroženosti. I, naravno, iz činjenice da na slobodi lavovima niko neće poslužiti impalu za ručak ukoliko je sami ne ulove.

Nekom El Dorado, nekom migracija

„Ali mi nismo živjeli ni u zoološkom vrtu ni u diktaturi!“, uzviknut će neko, posve precizno pogađajući da se na ovom mjestu govori o izlasku ovdašnjih naroda iz socijalističke Jugoslavije. S tvrdnjom da nismo živjeli u zoološkom vrtu spreman sam se saglasiti bez oklijevanja, ali primjedbu da nismo živjeli u diktaturi valja uvažiti samo ako nam se dopusti i da dijabetičaru odreknemo status bolesnika jer ga, molit ću lijepo, poredimo s oboljelim od leukemije.

Mogli bismo na ovom mjestu do u nedogled redati argumente pro et contra Jugoslavije, sučeljavajući mišljenja onih kojima je ta zemlja bila Punt ili El Dorado s mišljenjem onih kojima je ona bila ono što je Musau, a.s., bio Egipat. Ali onda bismo, radi intelektualnog poštenja i principa jednakih mogućnosti, morali dopustiti isto takvo sučeljavanje i oko nekih drugih povijesnih tvorevina. Sav taj trud doveo bi nas upravo ovdje gdje smo sada, dakle, nigdje, jer trenutak sadašnjosti već u narednom trenutku postaje čestica prošlosti, pa ga zato nećemo ni uložiti.

Ako još i možemo imati razumijevanja za takve diskusije po društvenim mrežama i penzionerskim klubovima, pa i u polju povijesne znanosti, koja na njih ima sasvim legitimno pravo, prosto je neugodno vidjeti ih u prostoru politike, pa i kulture kao jednog od njenih bitnih segmenata (finansije, kao još jedan bitan segment politike, tu pokazuju znatno viši stepen racionalnosti i svoje činodejstvovanje usmjeravaju ka budućnosti a ne ka prošlosti). Beskonačna raspredanja i mlaćenje prazne slame u nastojanju da se dođe do odgovora na pitanje da li se povijest morala odvijati baš tako-i-tako i da li je moglo biti drugačije samo da je to-i-to ukazuju na posvemašnje nerazumijevanje ne samo povijesti već i zakonitosti po kojima se upravljaju tekuća društvena gibanja.

Unjkava patetika

Ono što se zbilo jeste povijesna nužnost i nije moglo biti drugačije, a dokaz za tu tvrdnju pronaći ćemo u činjenici da se to odista i zbilo. Da je moglo biti drugačije, bilo bi drugačije. I tačka. Pa i točka. S prošlošću valja naučiti živjeti i pretvoriti je u rezervoar iskustava koja će nam, ukoliko sreća i slučaj s tim budu saglasni, omogućiti da ne ponavljamo greške iz perfekta, a pogotovo ne one iz pluskvamperfekta. Otužno je svjedočiti doživljaju prošlosti kao poslužavnika s kojeg se hrani unjkava i patetična nostalgija ili, pak, unjkavo i patetično viktimstvo. Naravno, bavljenje prošlošću može biti zanimljivo i iz aspekta umjetnosti, znanosti, pa čak i hobija, a ne smijemo odreći ni pravo ljudima da se njome bave čisto emotivno (nipošto nećemo smetnuti s uma da je emocija vezivno tkivo ljudskih zajednica, racio im može dati čvrstoću, ali ne i održati ih na okupu). Ali s mjerom, gospodo, s mjerom! I bez podmetanja vlastitih uvjerenja i ideoloških konstrukata pod činjenice.

Ustvrditi da je socijalistička Jugoslavija bila posve uređena zemlja, u svakom pogledu naprednija od ovoga što danas imamo, može samo posve naivan ili posve maliciozan čovjek. Samo takvi mogu ustvrditi i da je ta zemlja bila samo tamnica naroda i ništa drugo. Istini za volju, pronaći će se lahko i naivni i maliciozni koji će jednu od ovih dviju tvrdnji vezati i za neke druge povijesne tvorevine, poput, recimo, žuto-crne monarhije, trojedinog kraljevstva južnoslovenskog ili Osmanskog carstva. Nostalgija za prošlim vremenima, pa čak i za onima kojih se ne sjećamo, sasvim je legitimna. No, problem nastaje kada na temelju vlastite predodžbe o prošlim vremenima, romantizirane i mitologizirane, neko nastoji osnažiti vlastitu poziciju u sadašnjem vremenu.

Vrijeme bez logora i političkih zatvora

To nužno vodi u konflikt ne samo s onima koji baštine drugačija sjećanja već i u konflikt sa sadašnjošću pa i budućnošću koja ne želi biti taocem i žrtvom tuđih ideoloških i emotivnih ucjena. A pomalo i ide na živce i na taj način oduzima energiju koje nikad nema dovoljno i koja je potrebnija za još uvijek neodživljeni nego za davno proživljeni život. Da bih izbjegao optužbe za nedovoljnu jasnoću izraza, kazat ću to ovako – borit ću se za nečije pravo da vjeruje kako je socijalistička Jugoslavija bila idealna tvorevina i da je ta zemlja ponudila rješenje za društveno uređenje kakvom i danas valja težiti, ali ću se izrugivati njegovom uvjerenju da je zbog tog svog stava bolji od onoga koji ne želi ponavljati povijesna iskustva. Kao što ću se izrugivati njihovom uvjerenju da anomalije što im danas svjedočimo svoje korijene nemaju upravo u toj idealnoj jugoslovenskoj epohi, tom raju na zemlji ostvarenom.

Svaki čovjek ima pravo na taj bolećivi, gerijatrični (mada se i u sasvim mladom biću može zakotiti) duh nostalgije, ali nema pravo njegovo breme stavljati na grbaču generacija koje dolaze i njime ih emotivno ucjenjivati. Današnjim je generacijama ovo vrijeme najbolje, ako ni zbog čega drugog onda zato što je to – njihovo vrijeme. Drugog nemaju, niti će ga imati. Uostalom, današnje je vrijeme u Bosni i Hercegovini prvo u povijesti bez logora i političkih zatvora. I današnja Bosna i Hercegovina, možda ne pretjerano žustro ali u svakom slučaju intenzivnije i efikasnije nego bilo koja druga zemlja na planeti, hapsi vlastite ratne zločince.

To nije golem kapital koji omogućava da se živi od njegovih kamata, ali nije ni posve beznačajan. I zato ga valja mudro uložiti, a ne proćerdati ga u povijesnoj kladionici kladeći se na davno odigrane događaje.

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!