UVODNIK STAVA: Zločin i kazna

Autor je umirovljeni univerzitetski profesor književnosti (doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), koji je 1993. uhapšen u Stocu i odveden u koncentracijski logor Dretelj, a nakon njegovog raspuštanja, odveden je u zatvor u Ljubuškom, gdje je proveo dodatna tri mjeseca. Pušten je na intervenciju dvadeset i sedam njegovih prijatelja iz Zagreba, akademika i sveučilišnih profesora na čelu s prof. dr. Ivom Frangešom i prof. dr. Dunjom Fališevac. Bio je svjedok na haškom suđenju

Piše: Prof. dr. Fahrudin RIZVANBEGOVIĆ

Sud u Hagu je zatvoren. Odigrao je svoju izvanrednu ulogu. Podnose se izvještaji… Svi mi imamo kao neke primjedbe na njegov rad i neke njegove odluke. Taj je sud zapravo radio dobro i korisno i donosio historijske odluke i prikupio izvanredan historijski materijal. On je osudio one koje mi, što znamo kolike su i kakve užasne zločine uradili, nismo htjeli suditi. Jer sudovi, ni u Beogradu, ni Zagrebu, ni ovdje u Bosni i Hercegovini, nisu sudili i ne sude “naše” zločince. Zapravo, oni su potrgali povez s očiju pravde pa bi sudili samo druge, a nikako svojim. Skoro da nema presude u kojima su osuđeni oni što “nama” pripadaju. Svakako je izuzetak Sud BiH, ali njegova ruka nije bila dovoljno duga ni jaka da bi stigla one kojima je sudio Hag. A Sud u Hagu je to učinio. Ali, on nije ni mirio ni zavađao. On je sudio, kao i svaki sud na svijetu, na osnovu nesumnjivih činjenica, dokaza i u okviru procedura i standarda. Civilizirani činjenice utvrđene na sudovima prihvaćaju, vjeruju u njih i iz njih izvlače poruke.

Ova posljednja presuda tzv. šestorci, i to jednom po jednom, za udruženi zločinački poduhvat, a samo je o njoj riječ, zapravo ništa naročito ne govori o Sudu. Ona govori o nama nekima, o barbarizmu i samoizopćenosti iz civilizacije i, zapravo, jednoj nastranosti. Reakcije na tu presudu jesu spinovi koje smo oduvijek zvali lažima. Čović je, kao naivno, konstatirao da niko od presuđenih zločinaca nije nikoga ubio lično. Nadalje i nagore kaže da je presuda zločin protiv hrvatskog naroda i da je to zločinački sud i tome slično, sve do Zagreba, sve do Zagreba…

Pitanje: Da li ti najglasniji znaju da svi znamo da ni jedan od šesterice zločinaca nikoga nije lično ubio, ni jednog jedinog od nas nije lično premlatio, protjerao, mučio, osakatio, izgladnjivao, otjerao u logor, zapalio mu ili minirao kuću i tome slično? Dakako da je takvo pitanje besmisleno. Međutim, sve to znaju i tužioci, sudije, advokati, svi odreda, od djeteta do starca, znaju šta i kako se događalo jer su bili očevici, svjedoci zločina. Svi mi znamo da je zapaljen i miniran skoro cijeli, recimo, Stolac, da je nekakav načelnik Stoca Anđelko Marković raportirao Tuđmana kako u “njegovu” Stocu nema nikako više muslimana (od 8.600, svega 16), kao što svi znamo ko je minirao i zapalio Sabornu crkvu u Mostaru, manastir Žitomislići, Jevrejsku havru u Stocu, 22 džamije u trokutu Višići – Buna – Stolac i da ni jedna jedina nije ostala itd., itd. Dakako da znamo da to ni jedan od šesterice zločinaca lično nije uradio, ali je svaki iz svog domena, junačkom desnicom, potpisao naredbe i nadgledao njihovo provođenje.

Znam da zločin vodi do kazne. To je prirodno, to je normalno. Ali da kazna, nesumnjivo utvrđena na sudu, može izazvati toliko zlo, potpuno je nerazumljivo, necivilizirano, potpuno neprirodno i nemoralno. Zaista! Odsustvo svake empatije za žrtve, osim nekakve pseudopristojnosti, nije, nažalost, bilo incidentno. To je bila histerija. Zar je zaista bilo potrebno nekoliko dana da se opet, i opet, s dozom neiskrenosti i uglavnom usput, sjete žrtava i da se kazna nazove kaznom, a zločin zločinom!?

Valja živjeti! Ova je stranica zatvorena. Žrtve, skoro bez izuzetka, pozivaju na razum. Poslušajte ih! Zločince ostavite da iskreno zatraže oprost. Oni lično. Da im ga damo.

Oni nisu heroji. Oni su zločinci. Pustite ih da se pokaju i, kad odsluže kaznu, vrate se svojim porodicama.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!