UVODNIK STAVA: Život kao osveta

Došli smo na slobodu. Naš novi dom bio je šator na aerodromu Dubrave. Svaki razgovor odrasli su počinjali pitanjem: “Je l’ preš’o?” Pitanje se odnosilo na gotovo sve muškarce iz porodice. Uvijek se isto završavalo – plačem, od tuge, sreće ili oboga. Neko je rekao da je babo “preš’o”.

 

Mi nemamo porodične fotografije. Izgorjele su u našim kućama. Dok su oni palili kuće, mi smo s malo hljeba, soli i nešto odjeće bježali da spasimo živu glavu. Ali, ne može se sve spaliti. Preživjela je jedna fotografija i baš je ona, za koju dugo nismo ni znali da postoji, obišla svijet, više puta. Na njoj moja amidžična Šaha u kolicima (civarama, tačkama, kako vam draže) vozi nepokretnu svekrvu Selimu, korak iza nje je strina Fatima. Negdje smo pored njih, ono što nije stalo u kadar fotografa Reutersa, svi mi ostali članovi porodice, ukupno nas petnaest. To je trenutak kada 11. jula 1995. moja porodica odlazi iz Potočara. Bilo nas je desetoro djece, dvije stare i iznemogle osobe i tri žene koje su se borile da nas sve spase i dovedu na sigurno. Svi smo preživjeli, ali Bog je htio da žena u kolicima, nakon samo nekoliko dana na slobodi, umre.

Ja sam imao deset godina. Ne sjećam se baš svega, svih detalja, ali neke su se scene urezale u pamćenje i ponekad se, same od sebe ili potaknute pričom o ratu, Srebrenici, djetinjstvu…, počnu vrtjeti kao neki kratki, vrlo kratki filmovi. Svaka zasebno.

Recimo, jednom od takvih scena definiram strah. Niz njive, ispod šume, silaze četnici. Vode pse. Nema više nade. Nema spasa. Zarobljeni smo, u njihovim smo rukama. To je puno značenje sintagme “strah u kostima” od kojeg se osjeti hladnoća i čovjek drhti čak i u julsko vrelo podne.

Panika. Starija žena u prašnjavoj odjeći tumara kroz masu plačući, vrišteći, udarajući se po butinama, čupajući kosu, vičući: “Sve će nas pobiti, nemojte ulaziti u autobuse, vode nas u Bratunac na igralište da nas strijeljaju.”

Nada. Kad mama paničnim glasom svako malo ponavlja: “Uči, Jakube, uči!” – “Šta da učim”, pitam je, a ona kaže: “Uči sve što znaš, samo nas Bog može spasiti.”

Sažaljenje. Starac, poguren, smiren, kojeg odvode u onu zloglasnu kuću. Pucanj. Odvode još jednog, dvojicu… Pucnjevi… Od tada ne volim vidjeti ljude koji sjede ispred kuće, piju i slušaju muziku. Podsjeća me na četnike. Taj su dan i oni ispred te kuće pili. Neki od njih bili su u uniformama UNPROFOR-a, koje su skinuli s holandskih vojnika, a njih ostavili u gaćama i potkošuljama. To je definicija jada. Vojnik UNPROFOR-a u gaćama. I danas su mi vojnici u gaćama asocijacija na Holandiju.

Kukuruzište. Rano je jutro, dan nakon što su četnici ušli u Potočare. Fabrika je bila puna. Sva djeca piškila su ondje gdje su se zatekla. U fabrici. Ja nisam mogao. Ne mogu kad neko gleda. Odvela me amidžična iza fabrike, u neko kukuruzište, da tu piškim. Ne sjećam se jesam li obavio posao, ali se sjećam da je pored kukuruzišta bio kanal u kojem su bila tijela mrtvih, nekima su bili prerezani vratovi. Pobjegli smo nazad. Molio sam mamu da idemo odande što prije. Nakon tih molbi, došli smo do lanca koji je bio granica do koje smo se mogli kretati. Pošto smo imali dvije stare, nepokretne osobe, pustili su nas iza lanca, da u hladu čekamo sljedeći konvoj. Došli su autobusi i kamioni.

Sreća. Četnik u Potočarima koji ima mrvicu sažaljenja. Taj nas je smjestio u hlad da čekamo konvoj. Kada je došao konvoj, opet je došao da nam pomogne da se ukrcamo. Nije nam dopustio da uđemo u autobus jer, kako je rekao, autobuse pregledaju, pljačkaju i izvode iz njih, nego nas je smjestio u kamion jer je bila manja šansa da će se neko popeti na kamion da ga pregleda. Dok je sa Šahom pokušavao nanu popeti na kamion, uhvativši je ispod pazuha, nana Almija, osjetivši bol u svojim staračkim rukama, zavapila je: “Joj, joj Šaho, gora si mi nego četnik!” Četnik se nasmijao.

Vrućina. Vreli julski dan, prikolica kamiona u koju ni igla više ne bi stala. Povrh svega, na prikolici cerada. Od te se vrućine ne znoji, nego topi. Ne može se disati. Usta se suše, a vode nema.

Mučnina. Prilikom nekog zaustavljanja, četnik je, na vapaje žena i djeca, ubacio u kamion kanister vode. U kanisteru je, prije nego što je natočio vodu, bio benzin. Ali i takva voda ostavlja u životu koliko je god bilo mučno piti.

Miris. Došli smo na slobodu. Naš novi dom bio je šator na aerodromu Dubrave. Svaki razgovor odrasli su počinjali pitanjem: “Je l’ preš’o?” Pitanje se odnosilo na gotovo sve muškarce iz porodice. Uvijek se isto završavalo – plačem, od tuge, sreće ili oboga. Neko je rekao da je babo “preš’o”. Nisam vjerovao dok se nije pojavio u kampu. Još pamtim njegov miris, miris pohabane vojne uniforme, tu neopisivu sreću. Kada bismo mi, djeca, u kampu pitali jedni druge “je l’ preš’o”, najčešće mi je bilo neugodno reći da jeste, jer sam mislio da će druga djeca, čiji očevi nisu došli, biti tužna zbog toga. Amidža nije došao. Prolazile su godine, a ja sam zamišljao da će se jednog dana i on pojaviti, ispričati kako se negdje skrivao, a sve će izgledati kao neka lijepa avantura. Zamišljao sam kako ću ga zagrliti kad dođe i kako će me, onako visok, podići u naručje. Nije došao.

S vremenom smo naučili živjeti s tugom, bolom, s onim što sami osjećamo i s onim što nas okružuje. Naučili smo krenuti dalje, bez žudnje za osvetom, ali s prkosom. Prkos je kada petkom, posebno ljeti, odem na džumu u Bratunac. A na džumu se u Bratunac ide u devet sati ujutro. Prvo se u gradu doručkuje, pa se kahva popije. Zatim džuma, a onda opet kahva. I razlaz. Bratunac je tada preplavljen ljudima koji su iz Srebrenice 1995. godine pobjegli preko šuma, ili su kao djeca došli konvojima. Neki su preživjeli logore, neki strijeljanja… Zanima me kako se osjeća četnik koji je ubijao u Potočarima, Bratuncu, Kravici… dok sve te ljude gleda s prozora ili, recimo, prodaje trulje na pijaci i život mu zavisi od onoga što zaradi od onih koje nije uspio ubiti, a htio je. Nije osveta oduzimanje života krvniku. Život je osveta.

PROČITAJTE I...

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!