UVODNIK STAVA: Zašto su Izetbegović i Lavić u pravu

Sve bi to bilo kristalno jasno i matematički poredano da Srbi i Hrvati, bez obzira na nekada vojne, a danas retoričke sukobe na površini, nemaju tajnu zajedničku strategiju u vezi s podjelom BiH. Takvi dogovori bili su na snazi devedesetih, a na snazi su i u današnje doba

Iz prošlosedmičnog priloga RTRS-a saznali smo da su predsjednik RS-a i stranka koju vodi podnijeli žalbu Vijeću za štampu u BiH u vezi s naslovnicom sedmičnika Stav, broj 177, od 26. jula 2018. godine, na kojoj se nalazi Milorad Dodik s karakterističnim hitlerovskim brčićima. Bez ostatka smatramo da je riječ o direktnom političkom pritisku na slobodu medija, pa smo to na taj način i objasnili Vijeću za štampu u BiH, koje je 3. augusta ekspeditivno održalo sjednicu i od nas tražilo urednički stav u vezi s navodno spornom naslovnicom i uvodnikom. Njihov pravorijek još nije poznat, a kako god on glasio, neće promijeniti naše mišljenje ni o Dodiku, a niti o politici koju vodi.

Uostalom, ovako kolažiran Dodikov lik posve je unutar dosegnutog nivoa demokratskih medijskih sloboda kojima se komentiraju političke pojave i osobnosti u zapadnim demokratijama. Rado ćemo, ako za to bude potrebe, kolegama iz Vijeća za štampu u BiH predočiti na desetke naslovnica raznih magazina iz zemalja EU kao i SAD-a u kojima se na sličan ili identičan način komentira djelovanje aktuelnih svjetskih političara. Naslovnica Stava, stoga, u duhu demokratskih sloboda, na satiričan način komentira Dodikovu izjavu “o arlaukanju s banjalučkih džamija”, što je posve nesatirična, šovinistička i nacionalistička izjava u kojoj se zagovara teorija tzv. lebensrauma, kojom je, kao što je poznato, vođa nacističkog pokreta Adolf Hitler u svojoj programskoj knjizi Mein Kampf definirao “životni prostor”.

U tom smislu, zagovaraju se prostori čisti od svake Različitosti i Drugosti koja nije bila u skladu s tadašnjom nacističkom politikom. Takva vrsta politike rezultirala je holokaustom. Bez ostatka je jasno da je Miloševićeva i Karadžićeva retorika s početka devedesetih odvela u genocid nad Bošnjacima. Isto je tako jasno da se aktuelna srpska politika u BiH, umjesto da potiče katarzu, vezuje uz takvu vrstu retorike, da ju uporno i dosljedno slijedi, oponaša i na nju se poziva. Pošto Milorad Dodik RS vidi kao isključivi “životni prostor” srpskog naroda, ovakva retorika zaslužuje najžešće osude slobodoljubivih ljudi. Jedan od dokazano “učinkovitih” načina odgovora jesu satira, humornost i ironičnost koju smo mi primijenili u konkretnom slučaju.

Štaviše, smatramo da je o ovakvom pristupu komentiranja političko-društvene stvarnosti bespredmetno raspravljati još od pojave filma Veliki diktator, kojeg je 1940. režirao i u glavnoj ulozi Adenoida Hynkela utjelovio Charlie Chaplin. Ovaj film praktički je na satirički način najavio i upozorio na sumanutu nacističku ideologiju koja je rezultirala holokaustom. Upravo se vodeći ovim duhom, dužnost je upozoriti na razmjere i historijsko mjesto Dodikovih izjava, kao i na ono šta iz njih može proizići. Prije svega, to je dužnost bošnjačke politike i predstavnika bošnjačkih kulturnih udruženja. Upravo se to i dogodilo.

Ono što Srbi, braneći još jedan u nizu svojih svetosavskih mitova, nazivaju otadžbinskim ratom i odbranom Srba od “islamskih radikala” koji su pisali Islamsku deklaraciju ustvari je bila separatistička vojna agresija koja je u Hagu, na pojedinačnim presudama i u slučaju Srebrenice, presuđena i dokazana kao genocid. Upravo o tome u intervjuu za ovaj broj Stava govori predsjednik BZK “Preporod” Senadin Lavić, objašnjavajući zašto je legitimno reći da je RS nastala na genocidu i zašto je velikosrpski projekt produkt bolesti kao i Hitlerov nacizam. Lavić je, naime, također žestoko napadnut od RTRS-a kao mrzitelj Srba. No, Dodikovi režimski mediji očekivano su najviše prostora posvetili predsjedavajućem Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću, koji je u svom govoru na Igmanu, među ostalim, usporedio Karadžićev i Miloševićev fašizam s onim iz Drugog svjetskog rata na čelu s Hitlerom.

U sve se uključio i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, koji je povodom obilježavanja hrvatske vojne akcije “Oluja” usporedio današnju Hrvatsku i nacističku Njemačku jer po njemu je “Hitler htio svijet bez Židova, a Hrvatska je željela Hrvatsku bez Srba”. Ovakvo tumačenje srpske politike devedesetih koja se temeljila na proklamaciji “svi Srbi u jednoj državi” posve je neprihvatljivo. Činjenično dokazano jeste to da su pobunjeni Srbi u međunarodno priznatoj Republici Hrvatskoj željeli tzv. Srpsku Krajinu bez Hrvata.

Ono što je uslijedilo jesu legalne vojne akcije za oslobađanje vlastitog teritorija na koje su bačene mrlje ratnih zločina nad dijelom Srba koji nisu krenuli u zbjeg pred nadirućom Hrvatskom vojskom. E sad, sve bi to bilo kristalno jasno i matematički poredano da Srbi i Hrvati, bez obzira na nekada vojne, a danas retoričke sukobe na površini, nemaju tajnu zajedničku strategiju u vezi s podjelom BiH. Takvi dogovori bili su na snazi devedesetih, a na snazi su i u današnje doba, o čemu meritorno za ovaj broj Stava piše umirovljeni general Armije RBiH Fikret Muslimović.

Na koncu, Vučićevi napadi na Hrvatsku tek su bacanje prašine u oči, jer slika koja nas brine jeste ona kada plješće Miloradu Dodiku na palanačkom obilježavanju Dana sjećanja na stradale i izbjegle Srbe, dok ovaj najavljuje otcjepljenje entiteta RS od BiH i spajanje sa Srbijom. S druge strane, brinu nas i slike Dragana Čovića, koji u isto vrijeme obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a zatim prisustvuje održavanju Sinjske alke te drži ruku na srcu dok svira himna susjedne zemlje.

Pjevuši tako Čović Lijepu našu povodom hrvatske vojne pobjede nad pobunjenim Srbima, a istodobno se tajno dogovara s Dodikom oko podjele BiH. Potpuno ludilo, rekli bismo. Ali nije, to je dobro utvrđena i već viđena srpsko-hrvatska strategija. “E, neće im uspjeti”, da citiramo dio igmanskog govora Bakira Izetbegovića.

PROČITAJTE I...

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

Džamija u Slapovićima zapaljena je 1995. godine, ali nije srušena do temelja. Ostali su sačuvani masivni perimetralni zidovi, izrađeni od lomljenog kamena, kao i munara. Nakon povratka su mještani odlučili da je obnove. Godine 2008. džamija u Slapovićima je obnovljena, i to je jedina džamija na području opštine Srebrenica koja je nakon obnove uspjela zadržati stari, autentični izgled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!