UVODNIK STAVA: Šta je bošnjački intelektualac bez čarapa

Ujedno je Zlatar i paradigma tzv. bošnjačkog intelektualca zbog kojih Bošnjaci općenito gube povjerenje u našu elitu. Ne samo da je vječni direktor nečega nego je uz kupovinu čarapa za državni novac Zlatar i stranke mijenjao kao čarape. I to je ta paradigma nakaznosti dijela naše tzv. elite koja ne poznaje etičke okvire nego će i politički i identitetarno postati šta god treba s obzirom na vlastitu korist. Sve će to Zlatar pozlatiti, odnosno, dok ima koristi, bit će Bošnjak, dok nema, bit će Bosanac, a more biti i građanin svijeta, desničar, ljevičar, centralni, Evropljanin, Eskim, bit će šta god mu u tom trenutku može osigurati funkciju.

Finansijska policija Federalnog ministarstva finansija otkrila je u periodu od 1. januara 2014. do 31. oktobra 2015. godine niz nepravilnosti u poslovanju KJKP “Tržnice-pijace” pod vodstvom nekadašnjeg direktora Emira Zlatara, danas člana Glavnog odbora SDP-a BiH i generalnog sekretara Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI).

Trošio je ovaj bošnjački intelektualac iz SDP-a nenamjenski i za svoj užitak hrpu para, kupovao čarape, cipele, košulje, sijalice, gorivo, cigarete, namirnice za kuću, kombinezone, kape i odijela, igračke, parfeme, nakit, saonice, kreme i ulja za sunčanje, trošio za hotelski smještaj, taktičku opremu, a kupovali su se i skupocjeni automobili koji su služili da se razvozi njegova mnogobrojna porodica.

Zlatar je doista vrijedan sudskog procesuiranja, a nama bi bio tek jedan u nizu uzurpatora javnog dobra da se nedavno nije aktivno uključio, u funkciji generalnog sekretara VKBI, u kuknjavu bošnjačkih udruga da im država ne osigurava sredstva za njihov rad. Naravno, o projektima nije bilo riječi jer konkretnih projekata i nema. A za pisanje saopćenja i bošnjačko intelektualno bdijenje se ne dobiva novac. Drugim riječima, ne bi se ni trebao dobivati novac za društveno parazitiranje kakvo je Zlatar pokazao kao direktor “Tržnice”.

Ujedno je Zlatar i paradigma tzv. bošnjačkog intelektualca zbog kojih Bošnjaci općenito gube povjerenje u našu elitu. Ne samo da je vječni direktor nečega nego je uz kupovinu čarapa za državni novac Zlatar i stranke mijenjao kao čarape. I to je ta paradigma nakaznosti dijela naše tzv. elite koja ne poznaje etičke okvire nego će i politički i identitetarno postati šta god treba s obzirom na vlastitu korist. Sve će to Zlatar pozlatiti, odnosno, dok ima koristi, bit će Bošnjak, dok nema, bit će Bosanac, a more biti i građanin svijeta, desničar, ljevičar, centralni, Evropljanin, Eskim, bit će šta god mu u tom trenutku može osigurati funkciju.

Zato ljudi poput Emira Zlatara mogu biti generalni sekretari nacionalnih bošnjačkih udruga, a izjavljivati ovakve stvari: “Socijaldemokratija je koncept koji radi na integraciji bh. društva, za razliku od nacionalnog koncepta koji, većinom, radi na dezintegraciji države i društva.” Naprosto nevjerovatno, a prolazi bez reakcija. Rekli bismo da govorimo o SDP smušenjacima na granici ludila, ali jok, ovo je krajnje proračunato koristoljublje.

Zato je moguće da čelnici bošnjačkih nacionalnih udruga, umjesto da promoviraju nacionalni identitet, jer za to su dobili mandat, bulazne o bosanskoj naciji. Zato je moguće da nam je ovako kako jeste i da osjećamo da ćemo uskoro ispariti u eter. Međutim, bez obzira na to, ne treba upasti u zamku i reći: “Svi su oni isti.” Nisu svi isti. Isto kao što se ne može uspoređivati pozicija agresora i žrtve u prošlom ratu, što bi neki voljeli, ne može se ni tvrditi da nema časnih kadrova koji mogu osigurati društveni napredak u budućnosti.

Međutim, bez obzira što dijagnosticiramo beskrajno licemjerje generalnog sekretara VKBI, možemo se načelno složiti s nedavnim saopćenjem ove bošnjačke udruge, u kojem je i on sudjelovao: “Konstatirano je da u BiH u posljednjoj deceniji preovladala partiokratija, nauštrb vladavine prava, koja onemogućava snaženje i unapređenje demokratskih procesa i koja za posljedicu ima neadekvatnu kadrovsku politiku, jer predstavnici u javnim institucijama uglavnom se ne bave ‘svojim’ javnim poslovima, već uglavnom izvršavaju partikularne stranačke interese.”

Okej, osim jednog malog dodatka, Emir Zlatar u ovom je saopćenju opisao sebe. A zašto to nije primijetio? Ne ulazimo u nepostojanje savjesti kod takvih ljudi, nego nas zanima kako je moguće da se u naš javni prostor uvukao toliki broj frazetina koje se papagajski ponavljaju, pa i Emir Zlatar može opisivati sebe dok upozorava društvo na opasnost od sebe. Nije to kraj, nego je VKBI, kojoj je generalni sekretar ujedno partijski komesar SDP-a BiH, upozorio “da će odlučno ostati autonomna nevladina organizacija bošnjačke provenijencije s ekvidistancom od političkih organizacija (kako pozicije, tako i opozicije)”. Nije tu VKBI stao, jer Zlatar je na zajednička putovanja o državnom trošku često išao u duetu s dr. braćom Gavrankapetanović, svojim dobrim jaranima, pa je trebalo ispuniti narudžbu da ispred “neovisne bošnjačke udruge” javno zasoli i saopćenjem upozori KCUS (s iscrtanom metom na čelu direktorice prof. dr. Sebije Izetbegović) da prekine s “odljevom mozgova”.

Ma, divota, zaista toliko licemjerja na jednom mjestu rijetko se viđa. Dijele se lekcije, a onda Zlatar kupi kolekciju čarapa iz državne kase. Uostalom, šta je bošnjački intelektualac bez čarapa? Šta je uopće intelektualac? Ima li za to škola? Ima li za to diploma? Ko nas, dakle, ovjeri tom laskavom titulom? Je li to tzv. glas naroda koji će danas zdušno klicati, a sutra bezdušno linčovati? Šta su uopće rezultati Zlatarevog intelektualnog i javnog djelovanja? U čemu se oni ogledaju, čime je on uopće zaslužio da se naziva intelektualcem, a ne serijskim uhljebom i funkcionerom? No, ako bošnjački intelektualac ne dobije fotelju, odmah navlači partizansku kapu i pod krinkom demokratskih načela, antifašizma i svebosanstva za krvožedne medije šamanski zaziva aktivaciju općih nereda. Uz sve to, što je veći amater, što više umije podbaciti u autentičnoj kreaciji, to su mu ambicija i umišljanje vlastite veličine veće.

Što je onda takav bošnjački intelektualac?

Mrtvorođenče one časne ideje o identitetu u koju se još uvijek zdušno zaklinje, dok poput pravog parazita čarapanski pustoši državnu kasu.

 

PROČITAJTE I...

“Cazinska medresa zatvorena je odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, a ponovo je otvorena odmah nakon početka posljednjeg rata, odnosno agresije na našu zemlju. Medresa je zatvorena 1920. godine zbog nedostatka materijalnih sredstava, a otvorena je 1993. godine zbog duhovnih potreba muslimana ovog kraja. Cazin i cijela Bosanska krajina nisu mogli više podnositi stanje prekinute tradicije, već su odlučili obnoviti kontinuitet pamćenja. Medresa je ponovo svečano otvorena 8. septembra 1993. godine”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!