UVODNIK STAVA: Rušimo džamije, rehabilitiramo koljača Kalabića i vodimo dijalog s Bošnjacima

Slučaj je još jednom iznova problematizirao pitanje stvarne ravnopravnosti manjinskih naroda i vjerskih zajednica unutar Srbije. Kako to da Vučiću nisu mrski arapski novci za projekt “Beograd na vodi”, ali su mu mrske potrebe muslimana za mesdžidima i muslimanskim mezarjem. Naravno, ovdje se otvara i pitanje Islamske zajednice koja je podijeljena uz svesrdnu podršku države i koja opstaje, čini se, uz taktičku igru vlasti i podršci čas jednoj, čas drugoj islamskoj zajednici, održavajući tako podijeljenost vjernika na terenu

Glas zemunskog mujezina pored srušene džamije u Zemun Polju označio je početak mjeseca ramazana. Veliki broj vjernika prvu teraviju klanjao je pod otvorenim beogradskim nebom pod kojim se nekada, po pisanju Evlije Čelebije, nalazilo čak 217 džamija. Danas je preživjela samo jedna –  Bajrakli džamija u užem jezgru Beograda. No, pošto je ona odveć mala da zadovolji potrebe, prema nekim podacima, čak 120.000 beogradskih muslimana, vjernici su izgradili nekoliko mesdžida. Jedan od njih bio je i onaj u Zemun Polju, kojeg su beogradske vlasti uz pomoć žandarmerije u gluho doba noći 26. maja srušile.

Akcija rušenja počela je između 3 i 4 sata poslije ponoći tako što su jake policijske snage i žandarmerija blokirale naselje, raspoređene u tri prstena bezbjednosti oko naselja. Razlog rušenja bila je tzv. divlja gradnja, odnosno mesdžid nije imao potrebne građevinske dozvole. Formalni zahtjev za izdavanje građevinske dozvole za ovaj vjerski objekt nikada nije ni podnijet, a mještani Zemun Polja kažu da su imali “usmeni dogovor” s nekadašnjim čelnicima Opštine Zemun da mogu tu graditi.

Ovaj čin Vučićeve gradske vlasti odjeknuo je kao medijska bomba. Mogući razlog ovome jeste što se rušenje desilo u samo predvečerje najsvetijeg muslimanskog mjeseca ramazana, kada su i osjećanja vjernika znatno izraženija. Revolt je izazvala i činjenica da ni obližnja crkva u Zemun Polju nema građevinsku dozvolu i da niko, naravno, i ne pomišlja da je ruši. Slučaj je još jednom iznova problematizirao pitanje stvarne ravnopravnosti manjinskih naroda i vjerskih zajednica unutar Srbije. Kako to da Vučiću nisu mrski arapski novci za projekt “Beograd na vodi”, ali su mu mrske potrebe muslimana za mesdžidima i muslimanskim mezarjem.

Naravno, ovdje se otvara i pitanje Islamske zajednice, koja je podijeljena uz svesrdnu podršku države i koja opstaje, čini se, uz taktičku igru vlasti i podršci čas jednoj, čas drugoj islamskoj zajednici, održavajući tako podijeljenost vjernika na terenu. Zbog takvog stanja, muslimanska zajednica u Beogradu već godinama ostaje uskraćena za parče zemljišta na kojem bi se mogli ukopavati tamošnji muslimani, a Beograd jedina velika evropska prijestolnica bez islamskog centra s potrebnim pratećim sadržajima. Međutim, slučaj rušenja zemunske džamije ujedinio je vjernike obiju islamskih zajednica u osudi ovog čina.

Ipak, ne možemo da se ne vratimo korak nazad i prisjetimo da su sve bošnjačke stranke, a reklo bi se i islamske zajednice, što javno (u većini slučajeva), što stidljivo i polutajno, podržale sadašnji režim i Aleksandra Vučića. Shodno tome, nameće se pitanje: Da li se može ustvrditi da su svi oni koji su pozvali da se glasa za Aleksandra Vučića u prvom redu, kao i oni koji su ih poslušali u drugom, zapravo povjerili mandat rušiteljima džamije? Možda i ne može, iako je jedan bivši hodža u svom vjersko-političkom zanosu objašnjavao kako je glas emanet, pa ako ga date onome ko radi protiv muslimana, teško vam se na Sudnjem danu.

Nažalost, taj je evoluirao mnogo brzo u vatrene zagovornike današnjih rušitelja džamija, sve s parolom “Za pomirenje”. Neko će reći: “A ko to u Sandžaku nije podržao Vučića?” i bit će u pravu, naposljetku, nije li i Muhamed ef. Jusufspahić na Vučićevom spisku za ambasadore na čekanju, a bager u Zemun Polju srbijanski je režimski odgovor na njihovu servilnost prema svim vlastima tokom svih ovih godina.

U isti dan kada je regija obišla vijest o rušenju džamije Viši sud u Valjevu i sudija dr. Dragan Obradović donijeli su rješenje kojim je usvojen zahtjev za rehabilitaciju Nikole Kalabića, nekadašnjeg četničkog komandanta Gorske garde. Ovo je samo jedna u nizu odluka koje su nastavak historijskog revizionizma u Srbiji i rehabilitacije četničkog pokreta.

I dok se na jednoj strani veličaju četnički pokret i njegovi komandanti, ruše džamije, negira genocid u Srebrenici i šalju zapaljive poruke prema komšijama, na drugoj strani bošnjački predstavnici u Srbiji sasvim mirno sjede u udobnim beogradskim foteljama legitimirajući svaki čin Aleksandra Vučića.

Ipak, ne može a da ne začudi da je vijest o srušenom zemunskom mesdžidu podigla ovoliko medijske prašine. Ne živimo li mi na onom istom prostoru na kojem je ta ista politika, koja je danas na vlasti u Beogradu u Bosni onomad do temelja porušila Aladžu i Ferhadiju i skoro hiljadu drugih džamija i vjerskih objekata, i to skoro u direktnom prijenosu vodećih svjetskih medija. Dok se u Srbiji duh četništva i genocida baštini i zakonski čuva, rušenje džamije samo je prirodni slijed događaja. Rehabilitirani Nikola Kalabić bio bi još i ponosan na svoje sljedbenike. Tako da na rušenje zemunskog mesdžida treba gledati kao na čin čuvanja stare tradicije naših komšija.

Umijte se, muslimani! Ramazan mubarek!

 

 

PROČITAJTE I...

Strategija sadrži sastavnice koje počivaju na interesnim prožimanjima struktura bliskim Fahrudinu Radončiću i ostaloj skalameriji, onom najgorem djelu SDA koji je, srećom, otpadao, poput Bakira Alispahića. Riječ je o eksplozivnom spoju (para)obavještajnog, medijskog i političkog. Ne postoji nikakva ideologija koja je mogla spojiti te ljude, nikakva ideja, jedino i isključivo interes ili čak preživljavanje s obzirom na to da je neka sila reda i zakona takvim ljudima uvijek za repom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!