UVODNIK STAVA: Posljednja ratna pobjeda

Posljednji srušeni simbol Sarajeva ponovo je na svom mjestu. Trebević se opet spustio u grad. Rat je za mene na nekoj simboličkoj ravni konačno završio. Pobjedom! Barem u Sarajevu. Ratni ciljevi ovdje nisu ostvareni. Sva uništena infrastruktura je obnovljena. Svi simboli stoje na svom mjestu. Vijećnica, Zetra, Dom mladih, Pošta... Tramvaji rade. Žičara se penje... “nebu pod oblake”.

Uzeo je pištolj, prislonio ga na čelo i rekao da mu je svega dosta. Raja iz jedinice u nevjerici ga je gledala. Trebevićki rov bio je tijesan i hladan. Samo je A. znao da je šaržer prazan, a samo je Allah znao da je metak ostao u cijevi. Ne znam šta mu je prošlo kroz misli u tom trenu. Možda neka Željina utakmica, pramen nedosanjane djevojačke kose, pitanje kamo se zaputila zraka sunca što se upravo probijala među borovim iglicama…? Moj najbolji drug iz osnovne škole tako je skončao. Posljednji put vidio sam ga u ljeto 1993. godine u blizini devastirane početne stanice trebevićke žičare. Ne vjerujem da smo tada pričali o fudbalu, on o Evertonu, ja o Liverpoolu, ni o Želji… možda o ratu.

Bio sam kod nane i tetke na ručku. U julu 1992. Pa krenuo u improviziranu kasarnu na Građevinski fakultet. Ondje gdje se spajaju današnje Mehmeda Mujezinovića i Franjevačka, odakle su počinjale stepenice prema početnoj stanici žičare, pala je s Trebevića minobacačka granata. Namalo prije toga sam zastao. Djeca su pred kućnim pragom u rukama držala kutije za bombe. Uvjerio sam se da u kutijama nema ničega i krenuo. Pala je i pogodila u noge ženu koja je pošla uz Čolin potok. Pritrčali su i prolaznici. Odnijeli je na rukama.

Svi imamo svoja sjećanja na Trebević. I na žičaru. Djetinjstvo, odrastanje, rat… Svakome ko se ikada vozio sarajevskom uspinjačom ovih dana češće nego inače slike o njoj prolaze kroz sjećanja. Dugački redovi i školski izleti. Mi, djeca, čekamo da uđemo pa da se zaljulja.

Moj drug H., s kojim sam osam godina išao s Alifakovca do Careve džamije – od kuće do škole – skončao je pred sami kraj rata. Na Trebeviću. Na dan kad mu se rodila kći. Nije ju vidio. Nikada ju nije upoznao.

S. je u naš razred došao sredinom osnovnog školovanja. Bio je najjači u školi. (Važan detalj za svakoga ko je sedamdesetih i osamdesetih odrastao na Bistriku.) Stigao je iz Rogatice da desetak godina poslije skonča braneći Sarajevo na Trebeviću.

Ima ih još mnogo, znanih i neznanih, od Rame Bibera do mojih pobrojanih i nepobrojanih drugova koji su Sarajevo posljednji put vidjeli s Trebevića.

Prolaze slike. Uspinjem se ko zna koji put. Gledam kako se grad smanjuje. Uvijek pogledom tražim naninu kuću kraj greblja na Alifakovcu. Neću li je vidjeti u avliji. Tražim komad njezine jemenije u prozoru pod sjenom velikog oraha u teta Bebinoj besprijekorno uređenoj bašči. Ovaj će put, nakon dvadeset šest godina, biti drukčije. Nema nane, nema teta Bebe, orah je davno pretvoren u pepeo.

Imam sačuvanu poneku fotografiju. S mamom u snijegu. Ili kako se spuštamo s Brusa. Ranih sedamdesetih. U glavi je preživjelo mnogo više slika. Nekim čudom, ni za trunku ih nije oštetilo vrijeme. Barem tako mislim.

Nas smo trojica pretrčavali to jutro na obroncima Trebevića. Na Zlatištu. Pod mitraljeskom vatrom. Č. je bio u sredini. Pripucali su. Pao je. Molio nas je da ga pustimo da odspava. E. ga je šamarao. Ja sam bio bijesan ne samo zato što je Č. bio pogođen već i što mu je koji sat prije zatajila friško zadužena papovka.

Pričali su odmah iz rata Bošnjaci koji su rat proveli na Grbavici kako je to iz grbavičke perspektive izgledalo kad je u martu 1994. godine proradio tramvaj. Tvrdili su da ništa do tog trenutka, a ni poslije, sve do NATO bombardiranja, nije tako snažno djelovalo na pad morala među vojnicima VRS-a i srpskim stanovnicima tada okupiranog dijela Sarajeva. Dvije godine granatiranja, snajperiranja, neselektivnog ubijanja, rušenja i paljenja, a oni pokrenuli tramvaj. Gradski saobraćaj, kao simbol urbanog, kao znak funkcioniranja jednog grada, proradio je nakon dvije godine pauze. Pod puščanom, topovskom i minobacačkom vatrom. Znak da nas nisu uništili. Da smo preživjeli dvije zime. Da je Sarajevo za njih neosvojivo. Sve je bilo uzalud. Oni žive, obnavljaju se. Balijama je proradio tramvaj.

Još jedna velika poslijeratna infrastrukturna obnova je završena. Prošlo je 26 godina. S Trebevića više ne puca ruski pisac Limonov. Karadžić je u Hagu. Ostatke razvaljenih kabina u kojima se pred kamerama igrao sa štenetom izdajući nekakve komande pojelo je vrijeme. Krug se zatvorio. Posljednji srušeni simbol Sarajeva ponovo je na svom mjestu. Trebević se opet spustio u grad. Rat je za mene na nekoj simboličkoj ravni konačno završio. Pobjedom! Barem u Sarajevu. Ratni ciljevi ovdje nisu ostvareni. Sva uništena infrastruktura je obnovljena. Svi simboli stoje na svom mjestu. Vijećnica, Zetra, Dom mladih, Pošta… Tramvaji rade. Žičara se penje… “nebu pod oblake”.

A., H. i S. neće čekati u redu za kartu.

Ovaj ću put pogledom tražiti tetku. I nanin mezar pokraj turbeta na alifakovačkom greblju. I posve zapuštenu teta Bebinu bašču. Pretvarati se da je sve isto, samo malo drukčije. Starije. Dvadeset šest godina starije.

PROČITAJTE I...

Narod Bosanske krajine ne smije ostaviti prostora historiji da proizvoljno tumači povode i uzroke agresije, te opseg, efekte i ratne domete 5. korpusa. Stoga su činjenice istaknute u monografiji nepobitna istina kojom želimo staviti tačku na i, poručio je Malkoč

Taj hram spominje turski popis iz 1548. godine u nahiji Jasenici. Ne spominje je sumarni popis iz 1533. godine pa je morala nastati između tih dvaju popisa, a za vrijeme turskog gospodstva. Izgrađen je na ničijoj zemlji, na visoravni koja dominira područjem tadašnjih i sadašnjih naselja iz njene okoline, ondje gdje danas skoro da ne vodi ni jedan put, između pravoslavnih sela Potpeć i Jasenica, katoličkog sela Straža i muslimanskih sela Podorašje i Zahirovići

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!