UVODNIK STAVA: Nametanjem bosanstva kao nacionalne odrednice stvara se animozitet drugih dvaju naroda

Zbunjivanje Bošnjaka izmišljanjem nepostojeće nacije ili utapanjem njihovog historijski i činjenično potvrđenog jezika u zajednički, zašto onda i otvoreno ne reći srpsko-hrvatski, samo je još jedan dokaz o ozbiljnoj krizi identiteta.

Šta nam govore recentni slučajevi u vezi s tzv. BHS jezikom u Kantonu Sarajevo, osim činjenice da pojedini autori pravopisa bosanskog jezika i dio čelnika bošnjačkih organizacija promoviraju teze suprotne svom ukupnom djelu, ili izlaze iz okvira ovlaštenja i funkcija koje su im povjerene? Tako se jedni zalažu za zajednički jezik, iako su svoju naučnu karijeru izgradili na afirmaciji bosanskog, dok drugi, koji bi trebali promovirati nacionalni identitet Bošnjaka, javno drže tribine o bosanskoj naciji. O njihovoj akademskoj časti i moralnom integritetu sudit će javnost, a valjda i institucije u kojima rade ili vrše najviše funkcije. Nadamo se. Od pojedinaca ovdje puno je važniji kontekst kao i posljedice takvih javnih istupa.

Zbunjivanje Bošnjaka izmišljanjem nepostojeće nacije ili utapanjem njihovog historijski i činjenično potvrđenog jezika u zajednički, zašto onda i otvoreno ne reći srpsko-hrvatski, samo je još jedan dokaz o ozbiljnoj krizi identiteta. Bolje rečeno, sklonosti jednog naroda da u uvjetima alternativa i izvan neposredne opasnosti po goli život kolektivno počne vjerovati u potrebu “prilagođavanja” onima koje percipira jačima. Navodna narodna mudrost ne talasaj pokazuje se kao općeprihvaćena maksima. Pri tomu se pokušava ne izazivati talase nezadovoljstva komšija pokušajem utapanja bošnjačkog nacionalnog identiteta u virtualnu naciju koju određuje država, pa se bošnjačka odanost državi koristi kao kvaziargument, potpuno protuhistorijski. Kod nas su se nacije stvarale na etnokonfesionalnom principu, a ne unutar državnog okvira kao u nekim zemljama Evrope i SAD-a. Međutim, ta je premisa pogrešna, pa se izvode pogrešni logički zaključci.

Podsjećanja radi, uobličavanje bošnjačkog nacionalnog identiteta započelo je već austrougarskom okupacijom, u dobroj mjeri dovršeno za vrijeme socijalističke Jugoslavije, unatoč svim otporima u samoj komunističkoj partiji, a najveći napredak postignut je u uvjetima agresije i genocida. Tada je konačno, nakon skoro 100 godina, vraćen i priznat historijski naziv naroda. Rat je ubrzao historijski hod, na zaprepaštenje i agresora i svijeta. Kako pokušaji zatiranja Bošnjaka ratom nisu ostvareni, a tendencijom izrastanja Bošnjaka u apsolutnu većinu stanovništva te njihovom afirmacijom i izvan granica zemlje kao nacionalnih manjina u susjednim državama, trebalo je pribjeći drukčijim metodama koje kod Bošnjaka, tradicionalno, daju rezultata.

Nema rata, nema vojne sile poput JNA ni mogućnosti fizičkog zatiranja ubijanjima, protjerivanjima i deportacijama, pa su potrebne druge metode odnarođivanja. Podmetnuta kukavičija jaja nazvana “zajedničkim jezikom” i “bosanskom nacijom” odlično služe srpskoj i hrvatskoj velikodržavnoj politici da zbunjuju Bošnjake, stvaraju im dileme oko identiteta i odgađaju njegovu konsolidaciju i punu afirmaciju. Slični trendovi ne postoje kod Hrvata i Srba. Najžešći “građanski” i/ili lijevi elementi javne scene u oba naroda niti ne pomišljaju na propitkivanje vlastita nacionalnog identiteta. To su riješili još od prosvjetiteljstva i nacionalnih pokreta u pretprošlom stoljeću. Bošnjaci, po običaju, kasne, a dobar dio naroda pojma nema o vlastitoj povijesti, a kamoli o nemitološkoj povijesti svojih susjeda.

Zato se postavlja krucijalno pitanje: Može li se danas u stoljeću postmoderne, prosvjetiteljskim metodama 18. i 19. stoljeća, učvršćivati identitet? Neki vjeruju da je to moguće jedino šokovima kakvi su bili rat i agresija te prateći genocid. Naravno, ovdje se ne zagovara bilo kakav, a kamoli takav šok, jer bi on bio poguban za sve narode u Bosni, već se samo naznačuje kako su baš šokovi rata ili nagle promjene kulturnih, civilizacijskih, političkih i ekonomskih paradigmi bili krucijalni za izgradnju bošnjačkog nacionalnog identiteta. U takvim uvjetima ne postoje alternative, posebno ne one primamljive, koruptivne naravi ili koje podilaze “ne talasaj” mentalitetu. Kad se u javnu diskusiju još potpuno nepozvani i nekapacitirani uključe međunarodni faktori, potreba za prilagođavanjem raste, posebno moralno korumpirane elite. Posljedično, rastu broj i opseg inicijativa, javnih rasprava, tekstualnih priloga kojima se produbljuju dileme. Međutim, tu postoji jedan logički problem.

Nametanjem bosanstva kao nacionalne odrednice ništa se ne postiže, čak se stvara dodatni animozitet drugih dvaju naroda. Kako je još 1990. rekao Alija Izetbegović: nacionalna emancipacija Hrvata i Srba u Bosni ireverzibilan je proces. Neznatna manjina pripadnika katoličkog i pravoslavnog kulturno-civilizacijskog kruga koja se ne identificira sa srpskim ili hrvatskim, već bi se voljela nacionalno poistovjetiti s bosanskim, što je potpuno legitimno, ne utječe na historijske procese. Stoga je zajedništvo jezika ili bosanska nacija triju vjera potpuni promašaj jer je pogrešna pasivna legitimacija. Inicijativa neće naći odjeka kod Srba i Hrvata, već samo kod Bošnjaka, i time usporiti i reterirati njihovu konačnu nacionalnu emancipaciju kao nosivog sistema države i garanta njezina opstanka.

Baš zato ove inicijative nisu u interesu opstanka Bosne i Hercegovine i to je paradoks zagovornika tih inicijativa koji oni uporno ne shvataju. Napokon, nije li posljednji popis stanovništva, koji, ne bez razloga, negiraju u “Dodikistanu”, pokazao realnost i dao za pravo Izetbegoviću? Započete procese treba dovršiti, dakle i punu nacionalnu afirmaciju Bošnjaka, od imena, naziva jezika, kulture, civilizacijskog doprinosa i dioništva, do tradicije. Uostalom, zašto bi to bilo protivno univerzalnom? Što je to neuniverzalno u identitetu Engleza u Ujedinjenom Kraljevstvu i u svijetu, ili Nijemaca u Evropskoj uniji, Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini i Evropi? Zašto se onda samo bošnjački nacionalni identitet i njegov razvoj imaju smatrati neuniverzalnim? Možda bi taj odgovor trebali ponuditi promotori koncepata spočetka teksta. Ako imaju hrabrosti.

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!